Jedna mi je moja dobro obrazovana prijateljica nešto počela govoriti o Aleksandrijskom kvartetu, a kada ja, dvadesetogodišnjak, rekoh da tu knjigu nisam čitao, ona tako reče „Nisi!?“ da ja knjigu odmah sutra posudih iz lokalne biblioteke i nisam iz kuće izlazio dok nisam savladao tu tadašnju „obaveznu lektiru“ pismena svijeta. Netko mi je jednom rekao da je Durrell navodno dolazio u Sarajevo u jednu kuću koja se vidjela s prozora stana mojih roditelja, baš preko puta mog sobička, pa sam se, tada još uvijek pun iluzija o značaju i snazi pisane riječi, čudio kako to da nisam osjetio prisustvo velikog pisca. Poslije sam saznao da je u svoje doba Durrell bio možda najpopularniji engleski pisac, i danas ga njegovi zemljaci čitaju, saznao i da je rano počeo pisati, bio diplomat, mnogo putovao, ženio se četiri puta, a i napisao pjesmu o Sarajevu, pomalo mi se ponekad činilo da je moj poznanik, takoreći komšija, još jedan od onih koje više ne viđam.
Predrag Finci
