Šinjel (ponekad prevođen kao Kabanica) jedna je od najtužnijih priča koju je iznjedrila moderna i suvremena književnost. A napisao ju je pisac koji je imao naglašen smisao za humor, a i osjećaj za nesreću Drugog, puno razumijevanja za „običnog čovjeka“. Iza i oko tih običnih, dobrih ljudi i ispod piščevog humora ima i puno nevolje i oporosti, priča o ljudskoj pokvarenosti. Gogolja je mučilo i brinulo zlo svake vrste. Pa nije čudo da je pisac završio u rastrojstvu, u mraku vlastite duše. To ne znači da je bio komunist, čak ni humanist, nego samo da je bio dobar, osjetljiv pisac, doduše kažu i dobro lud. Neki tvrde da to ide zajedno, pa oni slabiji mogu biti zadovoljni, jer nisu dovoljno ludi, tješiti se da zato dobro ne pišu, ali je dobro da nisu ludi, a ako su dovoljno ludi, to svakako neće znati. U svakom slučaju, Gogoljev talent je nadvladao njegovo ludilo. U mnogim drugim slučajevima je upravo suprotno
Mnogim mojim poznanicima je to bilo jasno. Od ljudi koje ja u životu susretoh, Gogolja je najviše volio moj kum Spasoje, svaki čas ga čitao, znao njegove tekstove napamet, a opet se glasno smijao, stalno nove komentare pravio, čudio što drugi pisci nakon Gogolja uopće pišu, bit će nisu dovoljno dobro shvatili velikog majstora riječi, da jesu ne bi više pisali… Moj kum je našao svog pisca, a i Gogolj svog pravog, odanog čitatelja.
Predrag Finci
