Mnogi se sjećaju naših dražesnih profesora – predavača slavne ONO i DSZ. Bjehu to živopisna vremena, donekle šarena, a uglavnom bojadisana ružičastom titoističkom bojom umekšane diktature. Nešto mislim da nas je to umekšanje skupo stajalo i da su slovenska braća i ostali koji imahu tvrdu diktaturu mnogo prije izašli iz mračnog tunela i laguna sužene svijesti i osakaćenog života. Tako to, uglavnom, biva – najduže traje ono što niti smrdi niti miriše.
Znali su naši vajni odbrambeni zaštitnici da banu u učionice sa pravim-pravcatim šarcem preko ramena i sa podrazumjevajućim bljeskom ponosa u pogledu. Ili su nas postrojavali u tmušavim ulaštenim hodnicima i uz siktavu naredbu sprovodili nas do kabineta – prve linije fronta i izgibenija. Onda su nas učili kako se sklapa i rasklapa, kako se puni i prazni, kako se zaliježe i juriša (povlačenja nije bilo), jednom riječju – kako se viteški uništava neprijateljska (mahom švapska) živa sila. Lomili su se lakirani noktići naših djevojčica o zatvarače i obarače, a mi smo, prigušujući smijeh zbog pokušaja duhovitosti, dobijali poneku samoupravljačku ćušku koju smo junački podnosili zgomilani pod slikom našeg druga Tite ili nekih brkatih muškarčina na steroidima. Čast onima koji su junački pali u zanosu i prkosu, ali takvih je bilo najmanje u zidnim ramovima naših đačkih dana. Uglavnom su to bili neki pješaci i lipicaneri, neke Pijade i Kardelji, neki bećari i svirci, bivši staljinisti i budući trockisti, vječni ljubitelji dobre kapljice i poneke drugarice.
Više smo znali o tavanskim svinjskim glavama i Nazorovim kravama nego o Goranovima jamama i Đilasovim dramama.
Jugoslavija bješe, sjećamo se prve lekcije iz ONO i DSZ, okružena BRIGAMA, naročito Hodžinim bunkerajom. Tako su nas plašili umjesto da nas uče i prizemljivali umjesto da nas raskriljuju. Nijesmo mnogo marili za to zagrcnuti pubertetskim snovima, ali, ipak, ta priča o BRIGAMA i strahu dovoljno je obilježila mnoga odrastanja i, gle čuda, u Montenegru našla tvrdo i nadasve žilavo uporište. Da nije tako ova pričica o odbrani i zaštiti bila bi još jedna kaža koja otužno podsjeća na nostalgiju.
Komunistički lager je nostalgična priča, a nostalgična priča u našoj maloj carevini je aktuelna lakrdija.
Elem, kao zavjetni KP-junoša naš veliki Drug je preuzeo doktrinu koja se može šifrovati kao – ONO i DSZ. I kada su svi odustali drug Milo je ostao istrajan. Pa sada, ako je on tužni vitez od Manče, onda su građani i građanke sljedbenici Sanča Panse – štitonoše – nikada na konju, dovijeka na magarcu. Naše ćopićevske magareće godine nepodnošljivo dugo traju. Opštenarodno rečeno – ovo čudo se oteglo kao gladna godina.
Drug Milo podanike takođe plaši – BRIGAMA.
Drug još uvijek tegli zarđali šarac preko ramena.
Drug nas neodoljivo podsjeća na Nikoletinu Bursaća, koji je još onomad raskrstio sa Bogom i logikom, a njegovi drugarčići na Jovicu Ježa.
Drug je Brige sveo na Brigu koja se pravim imenom zove – Srbijica.
Kad u malenom carstvu nešto ne valja – Drug nas plaši Srbijicom, a kad se nešto iza brda valja, Drug nas poškropi pričom o patriotizmu.
Kad dogori do manikirano-pedikiranih nokata, Drug uperi prstić u posrbice i ostale unutrašnje neprijatelje malenog mu carstva – dičnoga i sojskoga zabrana.
Drug zna, komitet mora biti pozoran, jer i najobičnija preljuba može biti početak državnog udara.
Država, to sam ja! – uskliknuo je Drug stupajući na obnovljeni i obnevidjeli presto, a odjek tog ratobornog pokliča je jedini program i strategija njegove vladavine.
Dakle, očekujmo nove patriotske istupe, nove prežvakane kaže i laže, nove pehare umlačenog prozuklog vina, nove tirade MNE-nacionalizma, iako je Drug nekada tvrdio da je nacionalizam ideologija primata, i, tako često, utočište za bitange.
I možemo, uz crmničko ili čileansko vino, besjediti o novom vinu u novim mjehovima, o podaničkoj svijesti koja tako zanosno zri pod našim nebom, o gujama u njedrima i njedrima bez srca, o srcu u kome treba i razum d apočiva – sve je džaba!
I sve kao da je moguće u našem carstvu, mada vrijeme čini svoje. Lagano se urušavaju Montenegro bunkerčići, propadaju u svom bezumlju i uzaludnosti. To najbolje znaju Enverovi podanici. Treba li da im zavidimo?!
Svaki Vođa na početku sluti, da bi na kraju shvatio – podanici ne vole, podanici se boje!
Pa kako naš Vođa, kome se britkoumlje ne može osporiti, da živi u zabludi? Ili je svjesno odlučio da zabluda još malo traje, da se produži cirkuska predstava i kad glavni zabavljač i vlasnik bude daleko.
Umalo ne zaboravih:
Brajuško je udario na duboke temelje!
Drž gaće, drž levor!
