Valjalo bi
Da priznamo danas
Da više nema nikakve nade da će djetinjstvo da nam se vrati
I da ona škola
Ono dvorište na tri ugla
One bašte
Ono cvijeće po njoj
Oni ljudi što se okrenu, osvrnu ovlaš ili jedva jave
One žene što se uglavnom nasmiju ili stanu
Ne znam im lika
Ona đeca što ugaze ili ne ugaze
Onaj saobraćajni znak pao do koljena travki
Ona velika bijela kuća na kojoj su nekad bila vrata od kafane
Pa onda vrata od prodavnice
Pa na kraju hotelska vrata
I one dobre komšinice, zašivene u krpe, zastale u avlije, brašnjavih sukanja
Da ona jedna jedina česma
I ona njiva što je česma hrani
A koga ne hrani ta česma
Ima li je više
I sobe stare kuće
U kojoj su koprive bile sekvoje
Bube zvjerinje iz džungle
Krov proctor za nebo sa paspartuom od palih greda i svaljenog krova
Da je sve skica za bajku
Saobraćaj za vrapce i mačke
Zamka za školarce i žene što nose kravama na Lug
Da je sve prah od sunca pao na nas
Pokrov za kolašinske ulice
I opijelo za vjetrove i školsko zvonce
Ali i onaj pramen plave kose
Glas od jabuka, brašna, kašike šećera
Oči od zelene rijeke do zelenog brda
Ruke ruke ruke meke
Šetnje
Bjelasica
Divlje mačke i ljudi divlji
Lješnici
Crijevo za vodu crno
Crijevo zeleno
Udar kruške u limeni krov garaže
Pad crvljive kruške u razgovore
Stepenište
Soba na vrh stepeništa
Soba na vrh oblaka
Prostirke zastrte uz stepenice
Terasa iznad vrata, na vrata, u vrata
Ekskurzija na terasu
Tuđa neka đeca vazda gladna
Gosti
Rođaci
Beograd
Neke priče, koja se haljina nosila u Zagrebu
Sve što odumire i opet oživljava
Alergije i obloge
Zapržena varenika
Tuđi životi
Čitavog života tuđi životi u našim
Sve to
Cijela ova godina
Bez daška
Bez vode koja teče
Bez hlada ispod lipa i jednog kestena
Bez mimosa i jorgovana
Cijela godina da nije ni bila
No da se desila kao varka
Kao pustinjska obmana
Kao dobra literatura
Valjalo bi da priznamo da više nema
Ni bašte
Ni ulice
Ni snova
Ni leta iznad škole
Ni spomenika mrtvih studenata
Valjalo bi i da priznamo da djetinjstvo sad iz onog groba maše
Čili u polju
Da punih godinu dana kopni to žedno dijete u nama
Osim u sjećanjima na bijelu bolničku plahtu
Bijelo jedro
Na tanke kosti
Ramena koja štrče
Džemper i naočare
I snove u kojima podižem naglo tu plahtu
Ispod ničega nema
Ni ljudi
Ni cvijeća
Ni pramena plave kose
Samo ostaje neke časti biti potomak, unuk
Valjalo bi
Priznati
Da smo već godinu dana neki novi ljudi
Novi
Sakati
Prazni
Ljudi bez sebe
Bez korijena
Bez djetinjstva
Zoran Rakočević
