Ammophila sabulosa
Srodne su pčelama jer posjeduju izvjesni stepen socijalnog života. Love manje insekte koje lako mogu nositi u letu, ali to ima svoje loše strane jer su prinuđene da ostavljaju nepotpuno snadbjeveno gnijezdo bez nadzora dok nahvataju dovoljnu količinu hrane. Neke grabljive ose hvataju plen teži od njih samih. Većina obično vuče plen koji bi, prevedeno na ljudske pojmove, bio kao da čovjek nosi stotinak kilograma nekoliko kilometara preko najneravnijeg puta sa najneprijatnijim preprekama. Ove ose su dugonoge i vitke.
Opsesivan tip. Tako bi me opisao neki psihoanalitičar kad bih pristao, pa sjeo na taj otoman, ili u fotelju, zavališ se i govoriš o svojim najvećim strahovima…Čega je mene uopšte bilo strah? Osim da me ona ne napusti. To me je činilo nesrećnim. Da npr. jednog dana dođe i kaže: zavoljela sam drugog. Jebi ga, i ona mi je rekla: opsesivan si. Da, onda kada sam je pitao: kakav je taj, što radiš sa njim. Znala je ona u čemu je stvar. I rekla mi: prelijep, kao Apolon, pametan, malo manje nego ti, mišićav, ima pločice na stomaku. Pogledao sam u svoj stomak i zadrhtao.
Ali, eto, nije joj smetalo, a i ja sam bio bojažljiv. Npr. jednom sam htio da je pratim, pa odustao. Ako bi me vidjela ne vjerujem da bi se samo našalila nego bi…
Ali, da, opsesivan. Tako mi je govorila, opsesivko, pa mi zavuče ruku u košulju i štipne me za sisu. Bili smo u inostranstvu, to nam je bilo bar zajedničko, ta žeđ za putovanjima, i to u gradu u kojem je, ranije, jedno vrijeme živjela.
Čekao sam je ispred prodavnice. Robna kuća. Redar u uniformi je pušio ispred. Stajao sam blizu, razgledao izloge. Kada je došao drugi tip, mišićavi, u uskoj majici, i kada su počeli da razgovaraju, shvatio sam, poslije par riječi, da ih sve razumijem. Da, bili su negdje iz ovih krajeva, ovamo, divljih. Govorili su o nečijem ubistvu. O pripremama da se neko te večeri ubije.
Razgovor prenosim onako, po sjećanju. Ali dobro pamtim, tako da je bar 80 odsto istinit. 90.
Razgovor.
Noćas.
Je li sve dogovoreno?
U potpunosti. Zvaće ga znaš, ona, njoj vjeruje.
I doći će?
Sto posto.
Ko završava posao?
Ja i ti. Tako je rekao.
Samo nas dvojica.
…
Samo. Obrada i..kraj. Povlačimo se.
Koliko novca?
Nije rekao.
Jebem li mu majku ja malo znaš li! Svaki put tako! Drži nas na uzici mamu mu njegovu!!
Nemoj tako. Bio si zadovoljan prošli put.
Da, ali želim unaprijed da znam!
On želi prvo da vidi kako je posao odrađen pa tek onda da kaže koliko…vrijedi..
Koliko vrijedi! Prošlog puta su mi kola bila nagrđena od krvi i sranja!
Ćuti..ne pominji krv..
Što? Ko me sluša, ovi pederi, mamicu vam vašu sve bih ja vas malo…nema, bre, popizdim ovako…razumiješ, treba noćas sve to, a nemam pojma na šta mogu da računam..to ti je čisto zajebavanje..
….
Je li ona sigurna?
Sto posto.
Kurva nije nikad sigurna.
Njoj se može vjerovati.
…..
Završićemo sa tim večeras. Ne brini.
Gazda ga je ili poslovođa zvao sa vrata.
Moram da idem. Vidimo se večeras na dogovorenom mjestu.
U trenutku dok je mišićavi kretao reče:
Sačekaj! Imaš nešto na ramenu.
Zamahnu rukom i uhvati insekta koji je upravo krenuo dalje. Stisnuo je šaku i nasmijao se.
Tako – rekao je – Idi sad.
Izašla je praznih ruku iz robne kuće.
Sve samo smeće – rekla je.
Kada smo malo odmakli ispričao sam šta sam čuo.
Možda su se šalili – uhvatila me je pod ruku.
I kako sam mogao dalje da uživam dok koračam hodnicima muzeja izbjegavajući na svakom koraku desetine Japanaca i bljeskove njihovih bliceva.
I ti i ja krasićemo mnoge domove u zemlji izlazećeg sunca – rekao sam djevojci sa kojom sam iskreno želio da ostanem do kraja života.
Kako sam mogao? Da uživam u šetnjama kraj rijeke, ispod mostova, zamišljajući korake i tragove tolikih umjetnika, živih i mrtvih, slavnih i nepoznatih, koji su tuda prolazili, išli sa knjigom, ili sa bocom vina u džepu.
Šalili su se, možda? – kaže djevojka koja uvijek ode kod frizera kada kažem da joj je frizura super.
Šalili se, da.
Ali, kako da saznam.
Ili da jednostavno, zaboravim.
Kao, bila je to neka šala, pa šta.
Rekao sam joj:
Fascinantno je, razumiješ? Ja, ovdje, sjedim sa tobom, koja se mrštiš kad je jako sunce, pa ti kupim i poklonim narandžaste naočare, a možda mogu da spasim jedan život. Život. O tome ne znam ništa, apsolutno. Ne znam šta da ti kažem. Nije ovo žaljenje, ne žalim ja nikog, ne mogu da žalim, jer nemam pojma o kome se radi, a nijesam licemjeran, kao oni što čuju na vijestima poginulo deset hiljada ljudi i kažu jao, i uhvate se za glavu, malo sjutra. Možda će ubiti nekog čovjeka koji je npr. pedofil.
Bio sam pijan. Potpuno. I uživao da lupetam, kao i uvijek. Samo što sam ovog puta stvarno drhtao od pomisli na nečiju krv koja izlazi iz tijela i odnosi i taj život, vrijedan, ili ne, svaki je vrijedan, nijedan ne vrijedi pet para…
Zašto baš ja? Znaš onog tipa koji nam je pričao da smo svi predodređeni za nešto. U životu. Možda je ovo moje iskušenje. Možda sam baš ja morao da čujum taj razgovor i da djelujem. Akcija! Shvataš?
Rekla mi je da će, ako nastavim da se tako ponašam, otići ranije kući.
Opsovala je takav odmor. Rekla je:
Jebem ti ovakav odmor! Sa tobom koji si non stop pijan, koji listaš rubrike crne hronike i pričaš koještarije!
Da, kupovao sam svakog jutra. Novine. Sve dnevne novine. Gledao vijesti.
Idem napolje – kaže.
Sačekaj da pogledam dnevnik – kažem joj, hoću da je zadržim, ona je već izašla dok sam se oteturao do kupatila, mnogo popijenog piva uvijek nosi sa sobom taj problem. Tada sam pomislio, prvi put, da je čudno što izlazi, tako, sama.
Sedam dana je trebalo da budemo u tom gradu. Opsesija. U novinama sve o ubistvima.
Možda sam trebao poći u policiju – govorim joj.
Šetam, dođem do robne kuće, onog tipa nema niti ujutu niti popodne.
Stvarno si lud – rekla mi je prije nego što bi izašla.
Šta bi mi uostalom u policiji rekli nego – hm.
Približavao se dan kada smo morali da se vratimo, turističke vize su isticale, a i novca je bilo sve manje, da se vratimo u zemlju gdje smo živjeli, namjerno ne kažem domovina, otadžbina, jer domovina, otadžbina nije zemlja koju su prvo opljačkali, a sada isti ti pljačkaši vladaju, odlučuju, između ostalog i o meni i mom životu. I tog pretposlednjeg vrelog avgustovskog dana, u jutranjim novinama, pročitao sam tekst od kojeg mi se sledila krv u žilama! Našao sam svoje ubistvo!!!
«Sinoć oko 22 časa pronađeno je tijelo nepozantog muškarca u šumi kod dvorca P. Prema policijskim izvorima tijelo je pronađeno bez očiju i srca. Policija smatra da se radi o određenoj vrsti rituala, te da je za ubistvo odgovorna neka od satanističkih sekti kojih u poslednje vrijeme sve više ima u gradu. Ubistvo se prema nalazima stručnjaka desilo u noći između 9. i 10. avgusta…
To je bilo to!! Devetog avgusta sam bio ispred robne kuće kada sam čuo razgovor o krvi. Devetog avgusta sam bio na ulazu u robnu kuću i slušao dvojicu ubica i svoje srce kako se plaši. To je bilo to!!
Pogledaj – rekao sam – Pogledaj, to je to! Tog čovjeka sam mogao da spasem!!
Slušaj nešto, ovo je već suludo. Upropastio si nam odmor, a sad hoćeš i poslednji dan da mi pokvariš!! Kao da nijesmo zajedno došli, tako se ponašaš! Svi pitaju za tebe, gdje si, zašto te nema, a ja, šta da im kažem!? Luta gradom traži nekog ubijenog i neke kao ubice!!!
Ne mogu da shvatim da si tako bezdušna!! Shvataš li ti uopšte o čemu se ovdje radi? Shvataš li!? Izvadili su mu srce, iskopali oči, a ja, ja sam sve to mogao da spriječim, sve, sve, razumiješ li, ja sam u stvari taj koji je izvadio te oči i to srce..
Ma ti si lud! Slušaj, ako ćeš ovako da nastaviš da se ponašaš i kada se vratimo, ostaviću te! I stvarno to mislim, neće biti kao sto puta prije!!
Ne shvataš, ne shvataš.. – nije ništa shvatala, tako hladna i okrutna, tako često nije shvatala ni moje pisanje i crtanje, sve to što je odbacivala od sebe govoreći da neće da gleda ljude sa pola glave, i da ako već crtam, crtam cvijeće i šumu. Zamisli, cvijeće i šumu i nebo!
Hajde, obuci se i idemo – rekla je.
Gdje?
Ma da završimo sa ovim glupostima!
Gdje me je povela? Kao da nije pametna, a jeste, jeste pametna. Tamo me je povela, ispred ulaza u robnu kuću, na mjesto gdje je sve počelo. Mislila je da će lako da me prevari! Ali imam stravičnu moć zapažanja i ne može nijedan pokret okom niti mali osmijeh da mi promakne.
Idemo tamo gdje je sve počelo – rekla je – Pitaćemo tog mladića na ulazu nešto, izmislićemo i vidjećeš i sam da je sve to o čemu pričaš potpuno smiješno.
Jesi li ti normalna!! – pobunio sam se – Mogli bi da završimo kao i onaj nesrećnik!! Oči i srce! Ko zna za kakve rituale im trebaju!!
Ti si poludio. Rekla sam ti da će ti toliko knjiga doći glave. Izgubio si moć normalnog prosuđivanja.
Da, tako je rekla! Možda je tada planirala i da me smjesti u ludnicu, ona zajedno sa svim svojim pomagačima!
Ćutao sam dok smo prolazili pasošku kontrolu, pazio se da nijednim svojim pokretom ne odam. Nešto sa njom nije bilo u redu, i sve mi je bivalo jasnije kako smo se približavali kući. Let preko mora, sela i gradovi kao slučajno ispuštene kockice. Prišla je, stajao sam par metara iza. Prišla je potpuno mirno kao da ga poznaje, kao da je stotinu puta sa njim razgovarala. Stajao sam iza i pomislio: kako to da se tek danas pojavio, gdje je bio juče kada sam dolazio, prekjuče, kako to? Zadrhtao sam ne mogavši da povjerujem u ono što se dešavalo. Obratila mu se na našem jeziku, on je odmahnuo glavom i rekao ne razumijem vas, slagao je odmah, na stranom jeziku je rekao ne razumijem vas, ah. Slagao je tako lako, a ona se smiješila, smiješila mu se i on se njoj smiješio i nijednom, ali nijednom me nije pogledao, nije bacio nijedan pogled na mene koji sam se preznojavao od saznanja, da od saznanja sam se preznojavao, jer naravno nije me pogledao iz straha da ću mu u očima pročitati strašnu laž, ipak sam pisac i mučim se sa ljudskim licima i dušama već deset godina, rekla mu je da joj se učinio neko poznat, neko iz njene, naše zemlje, ali eto pogriješila je nije sunarodnik, ah, dok je to pričao njegovi bijeli zubi, izgledao je tako obično da je bilo nestvarno, kao da nije on bio taj koji je nekom nepoznatom čupao srce nekoliko noći prije, i osjetih tada da i moje srce, da bi i ono moglo biti iščupano, okrenuh se i izađoh, progurah se kroz turiste, izađoh napolje na jaru i sunce.
Ćutao sam i kada smo stigli kući. Ušli smo, zaključala je vrata, pogledala me je i rekla:
Moramo razgovarati.
O čemu? – pitao sam pokušavajući da ne osjeti strah u tom vibriranju glasnih žica. Jer, u avionu mi je sve postalo jasno. I zašto smo baš taj grad, u kojem je ona nekad živjela, izabrali za odmor. I ona žena o kojoj su govorili, njena sestra i prijatelji, odlazak u baš tu robnu kuću, njena lutanja, izjutra, po sat vremena je nema, a samo novine kupuje i zemičke i viršle i ne znam. I dok sam ja na TV-u slušao da li se nešto desilo u gradu, u okolini, pratio pomno crnu hroniku, gdje je ona išla, kuda se kretala?! Ti telefonski pozivi, oh uspomene i prošlost, kakve gluposti za naivne, jer sve nosi svoje posebno, osobito značenje, samo što mi ne volimo da znamo, a ja sam morao, oči i srce su mi od toga zavisili, samo od toga, od proklete moći prosuđivanja. Da, i sada, dok mi strah iznova preplavljuje slabo tijelo znam da ću morati da se branim. Neću dozvoliti da završim kao ovca, izvrnute oči, beonjače, krv na pločicama. Pitao sam je o čemu, i pošao ka kuhinji, u kojoj me je, odmah do sudopere, čekalo pet sjajnih oštrih čeličnih noževa.
Iz knjige priča Heroji
