Anatomija Fenomena

Kada ujutro ustanem ne mogu se sjetiti ničega dovoljno moćnog da me utješi [Tema: Kafka]

hotel_century_old_town_prague_-_mgallery_collection_sports-and-leasure_01

Piše: Nicholas Murrey

Biografija Franca Kafke X dio

Pisaći je stol bio radno mjesto bez radnog vremena. Povremene razbibrige poput “vojnih časnika, Berlinčana, Francuza, slikara, kabaretskih pjevačica”, s kojima se nenadano družio nekoliko večeri u studenome, samo su pojačali osjećaj krivnje izazvan nepisanjem. No čini se da je u to vrijeme ipak radio na jednom važnijem djelu. Brodu u pismu iz svibnja 1907- ovlaš spominje “dva poglavlja” koja je pokazao prijatelju. O tome ponovno govori dvije godine poslije, u srpnju 1909.

Riječ je o posmrtno objavljenoj (i nedovršenoj) priči Hochzeitsvorbereitungen auf dem Lande (Svadbene pripreme na selu). Brod je smatrao da je djelo započeto 1907., jer su prve skice bile pisane njemačkom goticom kojom je Kafka prestao pisati 1908. Premda nepotpuno i nedovršeno, djelo je zanimljivo, manje apstraktno od Opisa jednog boja i sa znatno boljim (detaljnijim) opisima osoba i stvarnog svijeta. Ta priča, koja ne iskazuje u tolikoj mjeri kao prije njegove vlastite maštarije i tjeskobe, prethodi Preobrazbi. Pažljivo je ocrtao praške vedute, zgrade i ulice (male ploče s natpisima pričvršćene na vrata tvrtki) te gradske prizore: Konji su pružali svoje tanke prednje noge, smjelo poput kozoroga u planinama. Poigrava se s idejama identiteta i razdvajanja stvarnog od vanjskog, vidljivog karaktera igrom riječi s njemačkim gramatičkim terminima man (se) i ich (ja). Središnji lik putuje vlakom na selo na svoje vjenčanje (ostavljajući za sobom svoje drugo “ja” preobraženo u kukca). Neki od njegovih suputnika trgovci su pozamanterijom (što je, naravno, bilo zanimanje i Hermanna Kafke). U jednom trenutku Kafka uspijeva u površno naturalističku naraciju ubaciti osjećaj nelagode, opisujući selo s neočekivanom tajnovitošću: Nitko tamo ne bi smio ići, no tko se može obuzdati? Ubrzo nakon toga priča se prekida (jer je ostatak rukopisa izgubljen). Unatoč toj frustrirajućoj činjenici priča pokazuje kako su se Kafkine spisateljske sposobnosti usavršavale te ukazuje na budući razvoj njegove zagonetne, prijeteće pripovjedačke vještine.

U međuvremenu, nešto se moralo učiniti kako bi se stvorilo više vremena za pisanje. Kafka je shvatio da bi mogao povući nekoliko veza da dobije posao na pošti, gdje je radno vrijeme bilo kraće. No od toga nije bilo ništa, pa mu je nova 1908. godina donijela samo dodatnu potištenost. Požalio se Hedwig na jedan “vrlo neugodan tjedan”, kojem nije vidio kraj.

“Pretpostavljam da vlastiti grob čovjek mora zaslužiti.” Osjećao se kao da s tog puta zaista nema kamo osim na Stazu samoubojica. Još uvijek je, ipak, mogao umanjivati važnost svoje pripovjedačke navike: “Dopusti mi da se pokrijem ovakvim pričama kao što bi se bolesnik pokrio plahtama i pokrivačima.” No početak 1908. donio mu je finu zadovoljštinu: prvu objavu. Dvomjesečnik “Hyperion”, koji je uređivao Franz Blei, objavio je u broju za siječanj i veljaču osam vrlo kratkih priča, koje će poslije postati dijelom Kafkine prve knjige, Betrachtung (Ogled), objavljene 1913.

Prijateljstvo s Brodom davalo je Kafki veliku snagu. Šalio se s njime smišljajući kako će njihov noćni život započinjati u pet ujutro, kada će i oni biti praznih džepova kao i svi oni kicoši iz Trocadera koji su cijelu noć proveli zabavljajući se. Za rođendan je Maxu rekao: “volim te više nego sebe samoga… Već me odavno ta ljubav spašava češće nego što znaš”.

Kafki je to prijateljstvo sada bilo osobito važno, sada “kada sam zbunjeniji no ikad prije, kada se pri punoj svijesti osjećam kao da sam napola u snu, ali tako izuzetno lagan, kao da jedva postojim — hodam okolo kao da mi je utroba crna”. Udvostručio je napore da pronađe drugi posao, prijavljujući se početkom lipnja, “bez uspjeha, bez imalo uspjeha”, na različita namještenja. Njegove su molitve, naposljetku, ipak bile uslišane. Napustio je Assicurazioni Generali 15. srpnja. 30. srpnja počeo raditi u Arbeiter Unfall-Versicherungs-Anstalt für das Königreich Böhmen — što je prilično teško izgovoriti na bilo kojem jeziku, a znači Institut za osiguranje radnika od nesreća na radu za češko Kraljevstvo u Pragu ili, skraćeno, samo Institut.

Kafkinu molbu za posao činila su dva pisma: jedno na njemačkom, a drugo na češkom jeziku. U oba je naglasio da tečno govori i piše češki te da se služi francuskim i engleskim. Njegovo dobro poznavanje češkog osiguralo mu je posao i deset godina poslije, kada je osnovana Čehoslovačka Republika, bez obzira na to što je bio smatran “Nijemcem”. Zbog toga što je bio polujavnog karaktera i što su ga financirali (pomalo nevoljko) poslodavci iz privatnog sektora, Institut je bio drukčiji od Assicurazioni Generali. Osnovan je l891.- zahvaljujući velikom zamahu industrije u češkoj te začecima sindikalnog pokreta. Kafka je bio zadužen za prevenciju nesreća na radu i za žalbe poslodavaca na razradbu zanimanja na različite kategorije rizika. Pisao je nacrte odgovora na (često oštre) prigovore poslodavaca na utvrđene kategorije rizika, ali i poslovne procedure i promidžbene tekstove. Zastupao je Institut na sudu te provodio nadzor tvornica u svojem okrugu, sjevernočeškoj industrijskoj pokrajini oko Reichenberga (Liberec). Bila je riječ o važnom i odgovornom poslu koji je zahtijevao sve Kafkino poznavanje prava i pisanja. Saznanja koja je ovdje mogao dobiti iz prve ruke o povredama na radu, ali i o patnjama tvorničkih radnika čiji su poslodavci obraćali malo pozornosti na sigurnosne propise, samo su potvrdili njegove simpatije za one s dna društvene ljestvice. “Kako su samo skromni ti ljudi”, rekao je Brodu. “Dolaze k nama i mole. Umjesto da ulete u Institut i razvale ga na komadiće, oni dođu i mole.”

Premda je Kafka uvijek tvrdio kako nije dobar u svojem poslu, njegovi poslodavci nisu bili istog mišljenja pa je nekoliko puta bio promaknut. Kako ga ne bi optužili za nedostatak predanosti na poslu, Kafka je, poput mnogih drugih pisaca u sličnom položaju (svjesnih da su njihovo srce i duša negdje drugdje), vjerojatno ulagao dodatni trud u marljivo obavljanje svojih dužnosti. Alois Gutling, jedan od njegovih uredskih kolega iz toga vremena, sjećao se Kafkina takta u ophođenju s onima koji su dobro govorili češki te pravničke pronicavosti kojoj su se divili i ostali suradnici. V K. Krofta, suradnik koji se Institutu pridružio nekoliko godina poslije, kada je Kafka već počeo pobolijevati, sjećao se njegove uobičajene povučenosti: “Već svojom tjelesnom građom i zamišljenom odsutnošću ostavljao je utisak vrlo stidljive i povučene osobe; svi su ga smatrali nekom vrstom Don Quijotea. češki je govorio elegantnim književnim jezikom, uvijek s malim stankama i potpunom koncentracijom… Žestoko je gestikulirao kada je htio naglasiti svoje škrte riječi i rečenice.”

Kafka je bio omiljen u uredu, unatoč tomu što su kolege zamjećivale neku dječačku crtu u njegovu ponašanju, kao da dr. Kafka nije bio posvema odrastao. Nadjenuli su mu i nadimak “naša uredska beba” (unser AmtskincT), a Brod je potvrdio da je bilo “izvjesne naivnosti u Kafkinoj naravi”.’

Kafkini biografi često su zanemarivali tu njegovu infantilnu crtu, premda je i on sam bio svjestan svoje “djetinjaste pojave” i koliko je ta nezrelost pridonosila njegovoj hipohondriji. S dvadeset i osam godina razmatrao je “kako samo majka može biti dobra tješiteljica”; dok ga je njegovala u bolesti: “Poželio bih da mi se to još jednom dogodi, jer onda bih trebao biti slab, a stoga i uvjeren u sve što moja majka čini, pa bih mogao uživati u djetinjastim zadovoljstvima s izoštrenijom sposobnošću uživanja koju donosi životna dob.”

Franz Baumer također govori o njegovoj “uzvišenoj infantilnosti”, a jedan od starih školskih drugova, Frie-drich Feigl, tvrdio je o Kafki pri kraju njegova života: “U osnovi, Kafka je ostao dječak kojem nije bilo suđeno da ostari… sa životom se suočavao sa znatiželjom djeteta, unatoč činjenici da je bio prešao četrdesetu.” Ako se razmotre sva ta zapažanja ljudi koji su Kafku osobno poznavali, još jednom se postavlja već prije raspravljeno pitanje: jesu li Kafkine seksualne tjeskobe (“Mislim da se Kafka bojao tjelesnog kontakta”, rekao je Feigl) i strah od društvenog angažmana i predanosti u vezama, osobito sa ženama, bili uzrokovani nekom vrstom nezrelosti i nerazvijenosti. S druge strane, kroz surovost radnog mjesta Kafka je naučio upravo one lekcije o običnom životu koje je morao naučiti. “Jasno je da je Kafka dobro upoznao svijet i život te je svoj skeptični pesimizam stekao upravo kroz uredsko iskustvo, kroz bavljenje razvučenim procesima službeničkog posla i kroz učmalost života među uredskim spisima”, napisao je Max Brod. Kafkino bavljenje birokracijom i činovništvom neizbježno se doživljavalo kao nadahnuće za birokratske košmare u Procesu.

Ipak, Brod dokazuje da je u uredu bilo i humora i zaigranosti, a ne samo suhoparnih, prašnjavih sati egzistencijalnog mučenja. Kafka je Brodu jednom napisao čaplinovski prikaz svijeta zdravlja i sigurnosti na radu: “U moja četiri okruga, pored svega ostaloga za što sam zadužen, ljudi padaju sa skela kao da su pijani ili upadaju u strojeve, a sve se grede ruše, nasipi popuštaju i ljestve klize, što god da nose gore, sve pada dolje, a što god da dodaju, preko toga padaju. Zaboljela me glava od svih onih djevojaka u tvornicama porculana koje se s gomilama posuđa neprekidno bacaju niz stubišta.”

Kafkini su uredski spisi bili prikupljeni u jedinstven svezak kako bi se odala počast rječitoj jasnoći njegovih tekstova za godišnja izvješća 0 različitim aspektima povreda na radu (premda se autorstvo pojedinih dokumenata pisanih strogim stručnim jezikom, prema već utvrđenim pravilima, ne može ustanoviti s potpunom sigurnošću). Iznenađuje da je itko uopće mogao i pomisliti da će dr. Kafka napisati bilo što drugo osim savršeno čiste i precizne proze (jednako kao što su i engleski viktorijanski učenjaci s udivljenjem mrmljali nad izvješćima o školskim inspekcijama koje je sastavljao pjesnik Matthew Arnold). Pravo bi iznenađenje bilo da Kafka nije tako pisao. Precizni opisi, kao, na primjer, “Pravila prevencije nesreća na radu pri upotrebi šumarskih strojeva”, zajedno s gravurama koje ilustriraju tekst, odjekuju u opisima stravične naprave za mučenje u In Der Strafkolonie (U kaznjenickoj koloniji).

Kafkin je posao uključivao i putovanja pa je već za nekoliko mjeseci Brodu slao razglednice, npr. iz Tetschena na Labi (“U hotelskim se sobama osjećam kao kod kuće. Štoviše, u hotelskim se sobama odmah osjećam kao kod kuće, prije negoli kod kuće”).

Uskoro je dobio i pravo na kratak odmor te je otputovao u Spitzen, na bavarskoj granici, odakle se javio Brodu: “Vrlo sam sretan i… strašno bi me radovalo da si ovdje sa mnom jer u šumama ima stvari o kojima čovjek ležeći na mahovini može razmišljati godinama.”

Službena putovanja i dopusti pružali su izvjestan odmak od uredske rutine, koja, u svakom slučaju, nije bila tako mukotrpna. Kafkino je radno vrijeme bilo od osam ujutro do dva sata poslijepodne, što je uključivalo i prilično dugačku stanku za zajutrak, poznatu kao Gabelfriihstuckspausen. Poznato je da je Kafka bio vegetarijanac, te da je stoga izbjegavao kobasice i pite, a umjesto njih donosio bi peciva s maslacem koja bi pojeo s jogurtom ili mlijekom.

Rani završetak radnog vremena značio je odlazak iz ureda u ulici Na Pofiči (sada preuređenog u francuski hotel s Felice Brasserie i recentnom brončanom skulpturom Kafke u foajeu), šetnju kući preko Josefplatza (Namésti Republiky), niz Celetnu ulicu, preko Starogradskoga trga, pa niz Niklasstrasse sve do stana u kojem je mogao jesti, spavati i potom provesti večer, a ponekad i dio noći, pišući. Ipak, povremeno je još bio usamljen, a ostao je i otuđen od obitelji. “Imao sam tako izrazitu potrebu pronaći nekoga tko će me barem dotaknuti na prijateljski način”, rekao je Brodu ubrzo nakon što se s odmora vratio u , “da sam jučer otišao u hotel s prostitutkom… Nisam je tješio, jer nije ni ona tješila mene.”

Pred Božić rekao je Brodu: “Dvije sam godine bio očajan… svaki put kada ujutro ustanem ne mogu se sjetiti ničega dovoljno moćnog da me utješi.”

Nastaviće se

Ostavite komentar: