Pisaći stol u mome privremenom amsterdamskom boravištu prislonjen je uz veliki prozor. Prozor gleda na park. Ponekad mi se čini da je najbolji način da čovjek ponešto sazna o životu u nekom gradu da se instalira na pogodnom mjestu i zirka, ugađajući vlastitoj voajerskoj prirodi, pretvarajući zadovoljstvo u posao, u people watching.
Parkom prolaze šetači, oni s psima ili djecom, usamljenici, joggeri, narkomani, beskućnici. U nedjelju ujutro, poput pingvina, lagano prolaze ‘muslimanske’ formacije: naprijed idu muškarci, za njima tapkaju pokrivene od glave do pete žene. Rano ujutro, kada je još polumrak, joggira punašna mlada žena u trenirki, glave omotane u maramu, na način na koji je omataju muslimanske žene.
Često iz parka, obično nedjeljom, dolaze zvuci bubnjeva. Joggeri zadovoljno podešavaju ritam. Za Kraljičin dan, kada je cio Amsterdam odjeven u narančasto, parkom dostojanstveno prolazi stari Indijac. Na glavi ima turban narančaste boje.
U ulici u kojoj privremeno stanujem nalazi se Institut Smijeha, ‘Laughing Institute’. U izlogu su izložene reklamne publikacije učitelja smijeha i plakat s njegovom fotografijom. Kada prolazim ulicom, s plakata u izlogu promatra me učitelj, Indijac punačkih obraza, slabašna osmijeha i tužna pogleda. Ponekad pred ogledalom zastajem posve osupnuta: iz ogledala me promatra nasmiješeno lice popunjenih obraza i . tužan pogled! Zabrinuto se pitam nije li se postepeno dogodila kakva magična osmoza? Je li moguće da se susjedovo, učiteljevo lice vremenom iskopiralo na mojem, vlastitom? I ako je tako, je li moje prvo lice bilo ono zapadno ili ono istočno? Zapadnoevropski gradovi vrve od Istočnjaka, London od Indijaca i Pakistanaca, Amsterdam od Surinamaca i Marokanaca, Pariz od Alžiraca, Berlin od Turaka, Grka i Jugoslavena, odnedavno i od Rusa, Budimpešta i Beograd odnedavno od sve brojnijih Kineza… Istok se definitivno seli na Zapad, opasna migracija već je odavno u toku.
Istočnjaci dolaze i donose svoje frulice, tamburice i harmonike, svoje neobične glasove. Rusi i Mongoli odnedavno su istjerali Čileance, koji su na ulicama zapadnih gradova godinama imali monopol na marljivo ‘pasiranje kondora’. Istočnjaci dolaze i donose svoju traljavu utjehu, ubogu filozofiju duše, gatanje na tarot karte, gledanje u dlan. .Waarom Ongelukkig Zijn?. . postavlja mi pitanje knjižica koju sam pokupila od nekog amsterdamskog Istočnjaka. Mr. Fadjal, Prof. Banjian, Prof. Moustapha, Prof. Gadiry – tko bi popamtio sva ta istočnjačka imena! . obećavaju mi da će od mene napraviti harmoničnu osobu (kako samo znaju da sam u kaosu?!). Istočnjaci dolaze i nude na prodaju svoja bivša komunistička i antikomunistička tijela. Ruskinje, Ukrajinke, Poljakinje, Hrvatice, Srpkinje, Moldavke i Tajlanđanke, mladi Bosanci, Albanci, Makedonci – svi su oni seksualni proletarijat koji naplavljuje Zapad poput opasnih podzemnih voda. Istočnjaci dolaze i donose svoje plesove: svoja kola, svoje trbušne plesove, svoja tanga, svoje salse, svoja cupkanja i drmanja. Istočnjaci svojim ubrzanim ritmovima uzdrmavaju uspavani Zapad. Istočnjaci dolaze i donose svoje pokretne bazare, trice, suvenire, svoje teške začine i još teže mirise. Istočnjaci dolaze i donose svoje prosjačke šešire: Rim je, eno, zavaljen Česima i Rumunjima, kud su baš našli da okupiraju kolijevku evropske civilizacije?! Istočnjaci dolaze i bave se neobičnim poslovima: švercaju papagaje i peru mrtvace. Istočnjaci dolaze i donose kompjutorske viruse. Bugari (ah, ‘crni’ Bugari!) , Poljaci (vidi samo tko se našao!), Rusi (naravno, Rusi!)… Istočnjaci kao da nemaju drugog posla nego da izmišljaju subverzivnu rabotu.
Je li Zapad zaista pobijedio Istok ili je obratno? Zar se samo tako može povući nit, zar se samo tako može isparati sigurnosni zid koji je godinama dijelio Istok od Zapada i pri tom misliti da se baš ništa nije dogodilo? Zar su seizmografi zatajili i zar zaista nitko ne zamjećuje pukotine? Zar zaista nitko ne vidi da je na djelu tajanstveni proces globalne osmoze!? I što se događa sa mnom? Ima li taj bezazleni ‘Laughing Institute’, koji se nalazi u mome neposrednom susjedstvu, neke veze u tom tajanstvenom procesu? I tko se tu kome smije? Može li mi netko objasniti kako to da obrevši se na Zapadu, došavši s evropskoga Juga, iz bivše Jugoslavije, svakim danom sve više sličim na . Indijku?! Kolumbova zabluda se umnožava. Došavši na Zapad, obrela sam se na Istoku. Preseljenje s amsterdamskog Oosta na amsterdamski West nije nimalo pomoglo. Stigla sam još istočnije.
Dubravka Ugrešić
Reč no. 64/10, decembar 2001.
