Markiza du Deffand liječila je svoju nesanicu čitajući Voltairea, a Cioran je zabavljao svoju čitajući Madame du Deffand. „Bože moj, kako ste sretni i u dobrom društvu kad ste sami sa sobom!“, pisala je ona svom (veoma uglednom) korespondentu. Jer daleko od Ferneya, u svojoj sobi u ulici Saint-Dominique, bila je bez prekida u kandžama užasne zvijeri, monstruma bez lica kojeg nazivamo dosadom, i koja istodobno izaziva i zamaranje i prazninu misli. Cioran je vjerojatno osjetio istu ljubomoru kao i markiza prema Voltaireu. „Životom mi je dominiralo iskustvo dosade. Upoznao sam taj osjećaj još u djetinjstvu“, priznaje on 1977. Dodaje da je to bila svojevrsna „vrtoglavica“: „Otkrivanje univerzalne beznačajnosti“…
Da li misao o slabosti vodi u slabost misli? To preokretanje genitiva bilo je specijalnost profesora filozofije u Francuskoj pedesetih godina. No oni su jedva poznavali Ciorana, koji je stupio u parišku književnu republiku knjigom Kratak pregled raspadanja, a koji se mogao visoko plasirati u šampionatu pesimizma, odmah iza Propovjednika i Schopenhauera. Očajanje je dolazilo iz Bukurešta. Često se to događa u geografiji osjećaja: velike melankolije dohode s Istoka, a obećanja blistaju na Zapadu. Svojevrsni rumunjski Pascal nastanio se na obalama Seine. Susretao je katkada jednog drugog mračnog emigranta, porijeklom iz Irske, koji je „uvijek odavao utisak kao da je pao s mjeseca“. Taj rastreseni prolaznik zvao se Samuel Beckett i nagovještavao je zlu vijest: nema smisla očekivati Godota…
Tokom boravka u Diepu 1947. Cioran je odlučio pisati na francuskom. Vidio je u tome najbolji način „emancipiranja“. Osim toga činilo mu se da je Voltaireov jezik „idealni idiom da se delikatno izraze dvosmisleni osjećaji“. Prihvaćanje francuskog jezika donijelo mu je isto toliko sreće koliko i muke. „Stranac sam pred policijom, pred Bogom, pred sobom“, reći će on, smatrajući da mu je jedina „domovina“ jezik na kojem se izražava. Ipak, šesnaesti arrondissement ima za njega izgled provincije, a Luxembourški park postaje njegov vlastiti park. Cioran mnogo šeta Parizom. Nastavio je tradiciju književnosti koja šeta unaokolo. Jer misli i sjećanja naviru dok hodamo. Kao u kineskoj poslovici: „Kada jedan pas laje na sjenku, hiljadu pasa pretvara je u stvarnost.“
U tome je čitav Cioran, od svoje rumunjske mladosti do posljednje knjige Priznanja i prokletstva. To možemo čitati kao epopeju nesanice: „Jedina forma heroizma kompatibilna s posteljom.“ Cioran, to je neprestani paradoks, trvenje između „iskušenja postojanja“ i želje ili bunila, suprotnog. „Svaki put kad mi se nešto učini još mogućim, osjećam da sam omađijan.“ Privremeno se bio izliječio od svojih crnih misli „obilazeći Francusku“ na biciklu. Bicikl kao lijek… Ali i humor koji „ruši anđele“, muzika, ta „iluzija“ što tješi, i književnost, posljednje „sredstvo“ ljudske vrste, ako to nije apoteka. Za Ciorana je svaka knjiga bila „pobjeda nad obeshrabrenjem“.
Još jedan paradoks: taj čovjek koji nije prestao ocrnjivati život prepuštao se sjajnim „vježbama iz divljenja“ prema raznovrsnim ljudima, od Josepha de Maistrea do Francisa Scotta Fitzgeralda, preko Paula Valéryja, Samuela Becketa, Saint-Johna Persa, Mircea Eliadea, Rogera Cailloisa, Henrija Michauxa, Benjamina Fondane i Jorgea Luisa Borgesa. Tu je i začuđujući portret mlade žene koja zavodi ubogi svijet „svojim izrazom odsutnosti i otuđenosti“. Čini se da nije mogla druge obavijestiti o sebi „toliko se stopila sa svojom tajnom, ili joj je bilo mrsko odati je“. Cioran pretpostavlja „da ona nije odavde i da dijeli naš pad tek iz pristojnosti“. Jer gospođica je „jedno s nevidljivim“. Kao da je posrijedi neko lice Jeana Cocteaua koje vara i najrigoroznije carinike i prolazi ogledalima kao što mi odlazimo iz Francuske u Italiju…
Koji rafinman, koja bogatstva i dosjetljivosti! Nesanica je zacijelo poticala Cioranov nerv. „Nakon tridesete ne valja se više zanimati za događaje, kao što se astronomi ne zanimaju za naklapanja.“ Potom izjavljuje da više voli narode koji su „po volji neba osuđeni na propast u historiji“. Koliko sažaljenja u tog mizantropa! Pogledajte kako opisuje osmjehe koji ne nestaju s onih lica na „koje u zasjedi čeka ludilo“: „Nestalno svjetlo kojim svijetlimo, naš osmijeh, traje koliko treba trajati“, dok „onaj drukčiji osmjeh živi i nakon događaja koji ga je izazvao, zadržava se, ponavlja i ne zna kako iščeznuti. (…) Smijeh sam po sebi, zastrašujući, maska koja se može pojaviti na bilo kojem licu: našem primjerice“.
Govoreći opetovano o ludilu Cioran ga opisuje (ili rezimira) kao svojevrsnu „bol“ koju vrijeme ne ublažava niti mijenja. Filozof tjeskobe, „fanatizma najgoreg“, posjeduje tajnu vrtoglavih prečica koje katkada navode na osjećaj da se neko bacio kroz prozor. „Bljedilo nam ukazuje do koje mjere tijelo može razumjeti dušu.“
François Bott
Deixalles blog, septembar 2008.
S francuskog preveo Mario Kopić
Peščanik.net, 07.04.2011.
