Hundstage, igrani, drama, Austrija, 2001
REŽIJA: Ulrich Seidl
ULOGE:
Alfred
Mrva,
Maria Hofstätter,
Christine Jirku,
Georg
Friedrich,
Viktor Hennemann
SCENARIJ:
Veronika
Franz,
Ulrich Seidl
FOTOGRAFIJA:
Wolfgang
Thaler
MONTAŽA:
Christof
Schertenleib,
Andrea Wagner
Sadržaj:
Predgrađe Beča tijekom jednog vikenda u vrijeme najvećih, tzv. „pasjih vrućina”, u razdoblju između 24. srpnja i 23. kolovoza. To je vrijeme u kojem i u južnom bečkom predgrađu omeđenom obilaznicama, shopping-centrima i naseljima s obiteljskim kućama vlada nepodnošljiva žega. Dani teku sporo, svatko traži osvježenje i odmor, a ni noći ne donose olakšanje, čak i ako su natopljene alkoholom, pjesmom i seksualnim odnosima. Istovremeno, to je vrijeme usamljenosti, gubitka ljubavi i čežnje za njom. U takvom ugođaju, koji ne pruža nimalo predaha od vrućine, tenzije rastu i strasti se razbuktavaju, te se oslobađaju neukrotive emocije, agresivnost i nasilje. To je život u svom najosjetljivijem i najemotivnijem obliku, koji upoznajemo kroz šest priča povezanih mjestom i vremenom zbivanja. Kroz protagoniste tih priča i njihove sudbine, od rubno autistične žene i eskort-dame koja se suočava sa smrću djeteta, preko mazohizmom obilježene profesorice i bogatog perverznog starca, do neurotičnog prodavača alarmnih sustava, upoznajemo i metaforički i doslovno ogoljele, otužne, istrošene, omlohavljele, blijede i očajne egzistencije običnih ljudi koji su poraženi od života.
Godine 2001. prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, na kojem je ovjenčana Posebnom Velikom nagradom žirija, te iste godine nagrađena na festivalima u Bratislavi i Gijónu, egzistencijalna drama za režiju koje je Ulrich Seidl također 2001. nominiran za Europsku filmsku nagradu kao otkriće godine, njegovo je drugo igranofilmsko ostvarenje. Realizirani dvije godine nakon doku-drame Modeli, u kojoj četiri austrijske manekenke iznose svoja životna iskustva, Pasji dani su neobično, pomalo depresivno, ali svakako duboko dirljivo i sugestivno ostvarenje u kojem je sjajno iskorišten ambijent bečkog predgrađa u doba žege i sparine. Autor promatra ponašanje likova u kojima žega i sparina bude u pravilu ono najgore, pri čemu inscenira i nasilnu degradaciju žena i seksualno ponižavanje muškaraca. Film za koji je scenarij uz Seidla napisala njegova česta suradnica Veronika Franz, suredateljica izvrsne psihološke horor-drame Laku noć, mamice, odlikuju izuzetno uvjerljive i autentične glumačke interpretacije, podjednako profesionalnih glumaca kao i naturščika. Seidl ljude prikazuje u njihovim najgorim izdanjima, istodobno se oslanjajući na estetiziranu decentno minimalističku fotografiju za koju je zaslužan njegov čest suradnik, nagrađivani snimatelj Wolfgang Thaler. U sjajno kreiranom izrazito nelagodnom ozračju autor na vrlo intrigantne i pronicljive načine zadire u privatnosti svojih likova, koje nominalno žive u udobnim domovima srednje klase i u kućama s bazenima, a koje promatra hladno, gotovo bešćutno, poput laboratorijskih zamoraca. Seidl ih ogoljuje i u doslovnom, i u egzistencijalnom i u klasnom smislu, prikazujući ih s jedne strane kao žrtve suvremenog depresivnog svijeta, a s druge kao osobe sklone mentalnom, tjelesnom i seksualnom zlostavljanju, te kao bezbojne, sterilne i degradirane ljude kojima nema spasa.
