While Philip Larkin stuck it out
in a library in Hull
Nick Cave: There She Goes, My Beautiful World
Redovni posjetioci sportskih kladionica čuli su za engleski grad Hul, svi ostali – teško. Ove godine fudbalski klub iz Hula je pri vrhu tabele engleske treće lige (rame uz rame s Lutonom), pa je realno očekivati da dogodine zaigra i u drugoj ligi. Tamo bi, među ostalim, odmjeravao snagu i sa Koventrijem. Pjesnik rođen u Koventriju, pjesnik što je najveći dio života proveo u Hulu, miljama je daleko od treće i druge lige i spada u sami prvoligaški vrh moderne engleske i svjetske poezije. Reč je, dakako, o Filipu Larkinu.
BIBLIOTEKAR: Rođen je 9. avgusta 1922. godine. Prvih osamnaest godina života proveo je u rodnom gradu sa roditeljima i starijom sestrom. Početkom Drugog svjetskog rata Larkin se upisuje na fakultet u Oksfordu; nije mobiliziran zbog lošeg vida. Još kao student sklopio je snažno prijateljstvo s Kingslijem Ejmisom, a to će prijateljstvo igrati važnu ulogu u cijelom njegovom životu. Kingsli Ejmis postao je kasnije jedan od vodećih prozaika svoje generacije, dok je Larkinu pripalo najvažnije mjesto u engleskoj poeziji nakon Drugog svjetskog rata. Još od ranih četrdesetih njegove se pjesme relativno redovno pojavljuju u književnim časopisima. Okušao se Larkin i u pisanju proze, ali tu ipak nije uspio doseći umjetničke vrhunce nalik na one u njegovim pjesmama. Već kao dvadesetjednogodišnjak Larkin počinje raditi kao bibliotekar, za početak u Velingtonu u pokrajini Šropšir. Larkin 1945. godine objavljuje prvu zbirku pjesama Sjeverni brod koja u ono vrijeme nije privukla pretjeranu pažnju. Prve poslijeratne godine Larkin napreduje u svojoj građanskoj bibliotekarskoj karijeri. Najprije prelazi u univerzitetsku biblioteku u Lesteru (još jedan današnji engleski drugoligaš; omiljeni fudbalski klub Džulijana Barnsa!), a četiri godine kasnije zaposliće se u biblioteci jednog univerziteta u Belfastu. Tamo je radio pet godina, a u to je vrijeme i dosta intenzivno pisao. Knjižicu 20 pjesama objavio je 1951. godine u vlastitom izdanju, u tiražu od samo stotinu primjeraka. Te sjevernoirske godine Larkin je posvetio pripremanju svoje knjige koja će ga napokon svrstati među ponajbolje pjesnike engleskog jezika. U martu 1955. godine Larkin će dobiti posao bibliotekara u Hulu, a sedam mjeseci kasnije izaći će njegova ključna knjiga, ponešto programskog naslova: Manje prevareni (The Less Deceived).
DŽEZ: U univerzitetskoj biblioteci u Hulu Larkin će dokazati kako cinik često može biti i te kako koristan zajednici. U vrijeme kad se Larkin tamo zaposlio knjižni fond se sastojao od stotinu dvadeset hiljada svezaka, bilo je jedanaest zaposlenih, a prostorije u kojima je biblioteka bila smještena bile su stare i derutne. Za vrijeme svog radnog vijeka Larkin je osigurao izgradnju nove bibliotečke zgrade, povećao knjižni fond na sedamsto pedeset hiljada primjeraka, a broj zaposlenih na preko osamdeset. U Larkinovom je odnosu prema poslu bilo nečeg stoičkog. Nemoguće ga je zamisliti kao radoholičara, no sve je obaveze izvršavao sa zadivljujućom efikasnošću. Paralelno sa radom u biblioteci Larkin je nastavio pisati poeziju: 1964. godine izlazi zbirka Vjenčanja na duhove (The Whitsdun Weddings), a deset godina kasnije i njegova vjerovatno najčuvenija knjiga Visoki prozori (High Windows). Šezdesete godine prošlog stoljeća u Larkinovoj su bibliografiji značajne i zbog njegove redovite kolumne o džezu koju je objavljivao “Dejli telegraf”, a koja je kasnije i ukoričena pod ponešto bobfosovskim naslovom Sav koji džez (All What Jazz). Sedamdesetih je godina Larkinova slava na vrhuncu i on u to vrijeme dobiva veliki broj uglednih nagrada, počasti i titula. Osamdesetih godina Larkin je već klasik koji ipak odbija prestižnu počast britanskog poete laureata jer je izbjegavao tu vrstu masmedijske pozornosti. Krajem 1985. godine, tačnije 2. decembra, Filip Larkin je umro od raka. Nepune tri godine kasnije njegove netom izišle Sabrane pjesme našle su se na britanskim bestseler listama.
ANTIPESNIK: U nekrologu koji mu je posvetio Martin Ejmis, jedan od najvažnijih suvremenih britanskih pisaca, sin velikog Larkinovog prijatelja Kingslija Ejmisa, i čovjek koji je Larkina poznavao od svog najranijeg djetinjstva stoji: “Sve njegove vrijednosti i stavovi bili su potpuno, čak fanatički ‘negativni’. On je zbilja bio ‘protiv života’ – što je stanje za koje se mnogi optužuju, no koje je vrlo teško dosegnuti.” Ejmis dalje veli da Larkin nije volio poslijeratnu Englesku, da nije zapravo volio ništa, da je bio antipjesnik, čovjek koji nije želio nikud ići niti raditi bilo što. Putovao nije skoro nikad, a kad je riječ o imalo daljim putovanjima nepotrebna je ova ograda “skoro”. U nekom su ga novinskom razgovoru pitali da li bi volio posjetiti, recimo, Kinu, a on je odgovorio da ne bi imao ništa protiv ako bi se mogao vratiti isti dan. Nikad nije javno čitao svoje pjesme, nikad nije držao predavanja o poeziji i nikad nije – kako sam kaže – “ikoga učio pisati poeziju”. Ejmis je sve ove podatke o Larkinu dodatno potcrtao činjenicom da je pjesnik najveći dio života proveo u Hulu, što je, kaže se, iz američke perspektive kao da živite u Akronu u Ohaju. Ejmis dodaje da Hul ima dodatnu prednost – do tamo je, kaže se, manje-više nemoguće doći. Ima i u Bosni takvih gradova, poput Tešnja ili Fojnice, do kojih ne možete slučajno doći ili navratiti na proputovanju – morate specijalno namjeriti otići baš tamo. To je valjda bio idealan toponim za Larkina. Iz te je prijatne urbane nigdine Larkin svijetu pljunuo svoju istinu u oči. Ništa više nije ni tražio. Ovaj se pjesnik, naravno, nikada nije ženio i organski nije podnosio djecu. Ono što je, međutim, karakteristično za Larkina jest specifično i posve larkinovsko veličanje zemaljske ljubavi. U Visokim prozorima Larkin kaže da kad god vidi mladi par i pretpostavi da ju on jebe, a ona uzima kontraceptive, pomisli da je upravo to raj. U pjesmi Annus Mirabilis reći će da seks zapravo postoji tek od 1963. godine, od vremena između ukidanja zabrane Ljubavnika ledi Četerli i prvog albuma Bitlsa. Prije toga je postojala, kaže, samo neka vrsta trgovine i vječnog srama koji je počinjao s navršenih šesnaest godina. Larkin je bio Sioran s montipajtonovskim smislom za humor. Upravo je Sioran negdje napisao kako je naoko paradoksalno da je dekadentno-nihilistični Šopenhauer među gotovo svim devetnaestovjekovnim filozofima najbolje razumio ljubav. U Larkinovim biografijama nema one romantike koja se obično veže uz pjesnike, ali je upravo Larkin napisao: “Ono što će od nas ostati jeste ljubav”.
Filip Larkin: “Neka ovo bude pjesma”
Mama i tata su te zajebali.
Možda nisu htjeli, ali jesu.
Svim svojim kompleksima te napunili
I još stigli neke nove da donesu.
Al’ i njih su sjebali u ona vremena
Budale u starinskoj kadifi i svili.
S pola života plačljivo uštogljena
I pola kad jedni drugim krv su pili.
Ko dug se prenosit bijeda teži.
I da se dubi kao škoj.
Što prije možeš odavde bježi,
I nipošto djece imat nemoj.
(preveo: Muharem Bazdulj)
Muharem Bazdulj
