Bio sam u tvome gradu tačno tri puta,
a od toga jedanput s njom. Da, baš s njom!
Izađosmo iz voza, pa ona poče da se okreće za golubovima, kazaljkama satova,
pekarama, krstovima na vrhu crkvi i tvojim išaputanim stihovima.
Tebe sam upoznao baš preko nje i nisam te bogznašta volio. Štaviše – bio si mi nedrag. A ona bi izazila naveče vani, šetala bi se pored pruge i pjevala tvoje stvari. Čuj, druže, ne možeš znati kakav ste tim. Uspio si ostati u njenom životu duže nego ja.
Ona je bila krasna a ja tad nisam znao da se svako na svoj način liječi. A ti, ti si bio njen način. I neka si! Opraštam.
Znaš kako, Balaševiću, pišem ti, iz daljine, da ti priopćim da si mi ušao u svaki januar, u svaku jesen i u blagorodne vinograde iz kojih ne pijem. Nisam brojao korake do njenog sokaka, ne želim da znam, mrze me brojevi, ali uvijek krišom gledam u tu ulicu. Pa, reci, jesam li previše loš?
Čekam da se slučajno sretnemo dok odlazi u pekaru da kupi štrudlu s višnjom.
Svaki put kad sam zakoračio ka Tvrđavi (na kojoj je ona brala maslačke, širila ruke i letjela), tražio sam te, nadao se da ćemo se sresti. A i da se sretnemo ne znam šta bih tad (vječita priča mog života).
Možda bih ti rekao da si bio u pravu. Možda bih te zagrlio i zamolio da me pomiriš sa onom preko koje sam te upoznao. Svaki put kad sam bio kod tebe, prvo bih se rukovao sa Antićem a onda bih htio do Dositejeve. Ali rekoše mi:
”Jooj, to je na drugom delu grada. I tamo, Adnane, stvarno nema ama baš ništa.”
”Aha.” – odgovorih i stadoh slijegati ramenima. I svaki put tako.
Možda su u pravu. Ali meni u očima još gore noćne lampe i nakvašene ulice. U srcu mi tinja kiša i snijeg. A iz sna se ne briše lice one koju voljeh, lice one koja tebe voli.
I, šta veliš, je li tačno da tamo nema ama baš ništa? Kako za koga, zar ne? Nasmijah se.
Danas će biti lijep dan. Proljeće je preduhitrilo kalendarce. Nemoj da te tuži što si duet otpjevao sam. Mnogo nas bi zapjevalo. Nemamo ni s kim, a bome nemamo ni plaho šta. Ti si bar imao šta, Balaše.
03. Mart, 2020.
Adnan Avdagić
