Pravolinijski i beskrajni redovi kuća u Basi su se ukrštali kao na geografskoj karti, a ono što su u Furlaniji jednostavne kuće u polju, ovdje su izgledale kao ogromne farme, crvene i bijele, tako da se činilo da su dio nekog drugog svijeta, na dalekom Zapadu, na Aljasci. Polja lubenica su se pružala, zelena, gubeći se iz vida. Duž tih kamenih ulica, bez prašine, čudesno se jurilo na biciklima. Erio je vozio kao lud ostavljajući za sobom pomalo zadihane prijatelje. Na šest sedam kilometara od mora nalazio se prelaz sa splavom preko jednog kanala koji je spajao Lemene sa dolinom. – A gdje je more? – pitao je Erio svakog trenutka. – Dolje, iza močvare – pokazivao mu je Paolo sa splava kojeg je lagano gurao jedan mladić držeći se za žicu zategnutu od jedne do druge obale. Iza zelene i mučne doline nalazilo se plavetnilo, kao u snu. Četiri prijatelja su brzinom munje prošli kroz San Gaetano i ubrzo su vidjeli kaorlski zvonik, ali još uvijek ne i more. Kaorlske kuće se pojaviše iznenada, jarko obojene u plavo, crno, crveno, zeleno, ljubičasto. Između njih je tekao jedan kanal pun barki sa omekanjenim i pokrpanim jedrima. Izlazeći sa suvog i prljavog polja, tek prelazeći kanal, odmah se ulazilo na pijačni trg: tako su se Paolo i ostali skoro čudesno našli između baraka i graje, u samom jezgru kaorlskih sokaka, prepunih mirisa ribe, između grupa djevojaka sa naušnicama i očima od bisera, koje su na pragovima kuća šile mreže; kućā čija su vrata i prozorčići bili otvoreni tako da se prolazeći ulicom nazirao skroman enterijer. Napokon stigoše pred branu, sa druge strane sela; u trku se popeše uz stepenice i nabasaše na more. Bio je to prvi put da Erio vidi more, te ga je posmatrao izgladnjelo jedući komad hljeba. Odmah siđoše do plaže, koja se od brane protezala u pravcu Jezola i daleke Venecije prema zapadu, zbijena, prigušena šumarkom akacije – beskrajno miniranim poljima – sve do jednog malog rta iza kojeg bi Livenza trebala uticati u dolinu. U tom trenutku plaža je još uvijek bila skoro pusta: ali poslije sat-dva bila je punija od nekog sajma. Nije se moglo čak ni kretati između ispruženih ljudi i razigrane djece. Bili su to uglavnom ljudi pristigli sa kopna sa namjerom da na tom mjestu provedu nedjelju – družine seljaka i radnika, mladih ljudi i galamdžija. Par desetaka pravih turista su bili okupljeni oko kratkog reda pred kabinama ili kod fabrike betona, sa terasom na moru. Seljačka rulja u kombinezonima i gaćama se počinjala tiskati iza reda pred kabinama i oko suncobrana; tako da je čovjek između tutnjave valova i gužve, ostajao zapanjen, gubio je svijest. Erio je hodao kao u snu dajući ruku Paolu. Šetajući dođoše do onog rta kojeg su sa brane vidjeli ocrtanog naspram horizonta: a kada su se vratili nazad bilo je već podne. Narod je sada već jeo na plaži, uokolo rasipajući mastan i žut papir sa ostacima ručka. Neka djeca su se igrala oko javnog nužnika. Suncobrani turista su ostali pusti i par domaćih mladića je ležalo pod njima, neki igrajući karte, a neki ispruženi na ležaljkama sa opuškom cigarete u ustima. Prije odlaska na ručak Paolo ubijedi ostale prijatelje da se malo zadrže pod suncobranima, na polupustoj plaži. Jedan od mladića iz Kaorle, klečeći na užarenom pijesku, ga je netremice gledao svojim svijetlim očima, kao da nešto čeka. – Ko si ti? – upita ga Paolo. – Ne sjećaš me se? – odgovori mu mladić kroz smijeh. – Ja sam Apolonio, sin čuvara kupališta, upoznali smo se prošle godine. – A da, tačno! – uzviknu Paolo milujući mu čuperak kose. – A ovo su tvoji prijatelji? – nastavi gledajući dva-tri momka koji su se bili približili. – Da. – Kako se zoveš? – upita Đilberto okrenut prema jednom malcu, čvrstom i smeđokosom. – Armando – odgovori ovaj pobjednički. – A ti? – Lučano – promrmlja treći, sa očima velikim kao medalje. Paolo i Đilberto im pružiše ruke, a Erio i Benito učiniše isto.
- Imaš jednu cigaretu? – upita Apolonio. – Nemam ovdje – odgovori Paolo – daću ti je malo kasnije. Na rubu grebena jedan plavi mladić je sa nevjerovatnom elegancijom pokazivao korak plesa boogie – woogie, pjevajući iz sveg glasa. – Vidimo li se poslije ručka? – upita Paolo. – Naravno, čekamo vas! – rekoše ostali.
Poslije ručka nađoše kaorlske prijatelje kako sjede na molu, sa nogama umočenim u morsku pjenu. Plaža je ponovo bila puna, vrvjela je od ljudi. – Hajdemo jesti lubenicu! – uzviknu Đilberto: i sva sedmorica, probijajući se kroz rulju i prolazeći kraj kabina, popeše se na žuti i prljavi nasip, a zatim se ponovo spustiše do sela sa vilama i pansionima boje graška, sa suvim vrtovima i prostrtim vešom koji se suši. Krenuše uličicom prema Santa Margeriti iza šumaraka akacije (koji su sa druge strane dosezali skoro do mora) zasijanih natpisima uperenih prema nebu i izblijedjelih na suncu: «Smrtna opasnost», «Minirana zona». Potom se uličica pretvarala u obalsku stazu, nova ulica u izgradnji se prostirala prema ušću Livence. Naravno, tamo je sve bilo pusto i osvojeno suncem: sa lijeve strane minirana zona, a sa desne beskrajno polje lubenice. U sredini daščara puna lubenica sa dvije grube klupe i jednim stolom punim noževa. Pošto su pojeli lubenicu, počeše hodati puteljkom na drugom nasipu nove ulice. Išli su istim pravcem kao i tog jutra, ali ovoga puta dođoše do Porto Santa Margerite: četiri-pet ribarskih kućeraka duž obale Livence, koja se, duboka i sjajna kao smaragd, ulivala u svijetloplavo more. – Hoćemo li se voziti čamcem? – upita Benito. – Da, ali ko će nam ga dati… – reče Paolo, gledajući okolo: bilo na zelenim valovima Livence, bilo na suvom, na plaži, vidjeli su se samo ribarski čamci crni od katrana. – ‘Ajmo na pučinu! – uzvikivali su mladići iz Kaorle. – Ali kako? – željno je ponavljao Paolo – ovdje sigurno nećemo naći čamac za unajmljivanje. – Probajmo! – uzviknu Đilberto i poče trčati prema jednoj ribarskoj kućici. Trenutak poslije neki mladi ribar ih je vodio prema svom čamcu. – Uzmite ga – reče – ali nemojte dugo biti na moru. Bio je to jedan stari čamac, crn kao mrtvački kovčeg, sav ispucao i hrapav, sa dva čudna kočića za vesla, jednim višim i jednim nižim, koja su ličila na dva patrljka. Mladići iz Kaorle veseli gurnuše čamac u vodu Livence i svi uskočiše unutra: struja ih je vukla prema moru i nije bilo teško izaći iz ušća, mada niko od njih nije znao koristiti vesla koja su se ukrštala sa ona dva nejednaka kočića naspram prsa veslača. Plovili su prema pučini sve dok kopno nije bilo daleko i sa desne strane vidjela se čitava Kaorla, sa starim zaobljenim zvonikom, narandžastim kabinama i pustom lukom; sa lijeve strane se pružala divlja morska obala, nenaseljena, bezbojna. A u sredini zeleno ušće Livence. Išli su prema zapadu, veslajući polako i sa oprezom. Svako malo su zaranjali u vodu zlatnožute boje, do dna na kojem se opažao pješčani tepih posut morskim zvijezdama i rakovima, preko kojeg se pružala plava sjenka čamca. Poslije pola sata spaziše pored plaže jedno drugo ušće, koje je bilo tako pravilnog oblika da se činilo više kao kanal nego kao tok vode. – Šta je to? – upita Paolo. – To je dolina – odgovori Armando. – Hajdemo tamo! Usmjeriše čamac prema tom kanalu i, pošto su ga ostavili pored ušća, na suvom, zaustaviše se na pustoj obali kanala prema dolini. Bezgranična prostranstva trske i šipražja su se pružala gubeći se iz vida, izbrazdana plavim oštricama kanala. Pokoji galeb je grakćući letio od mora ili prema moru, a crvenkasta, ljubičasta i žuta trska se njihala na buri. Pošto su prešli kanal počeše trčati. Radosni i laki galamili su galopirajući kao gomila Indijanaca u Preriji, kao gusari u močvarama Santa Kruza, sve dok, prelazeći preko krevētā od mekih i zelenih algi, pješčanih jezičaka i ritova, ne stigoše do jednog drugog kanala: po njegovoj mirnoj i toploj vodi su plutali od sunca išarani vijenci uvelih vodenih trava. Uskočiše u vodu i dugo se prskaše, ispunjavajući čitavu dolinu svojim uzvicima sreće.
Pjer Paolo Pazolini
Prevod Anja Pravuljac
Književnik, VII, 27-28, 2010.
