Anatomija Fenomena

Harms: Jedna muva [Tema: Harms]

Jedna muva udari u čelo gospodina dok je trčao, prođe mu kroz glavu i izađe kroz potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma začuđen: učinilo mu se da mu je u glavi nešto prozviždalo, a na potiljku je prsnula kožica i škakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i pomisli: “Šta bi to trebalo da znači? Ta posve jasno sam čuo zvižduk. Ništa mi ne pada na pamet, da mogu da shvatim, o čemu se tu radi? U svakom slučaju, osjećaj je rijedak, nalik na neku bolest glave. Ali neću više o tome da razmišljam, nastaviću da trčim”. S tim mislima gospodin Dernjatin potrča dalje, ali ma kako da je trčao, to mu nije uspijevalo. Na plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo što ne pade, morao je, štaviše, da zamaše rukama u vazduhu. “Dobro je da nisam pao – pomisli Dernjatin – inače bih razbio naočare i ne bih mogao da vidim smjer puta”. Dalje je Dernjatin koračao, oslanjajući se na svoju palicu. Međutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapjevao nekakvu pjesmu da rasprši svoje loše misli. Pjesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin njome zanio i zaboravio čak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obično,automobili išli vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilično je teško od automobila odskočiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu uvijek išli budno, da ne bi poginuli. Ovdje je smrt iščekivala pješaka na svakom koraku, čas u vidu automobila, čas u vidu teretnih kola, a čas u vidu taljiga sa kamenim ugljem.Dernjatin nije uspio ni da obriše nos, a na njega je već išao ogromni automobil. Dernjatin viknu: ”Umrijeću!” – i skoči u stranu. Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlažan jendek. Automobil ga je s grohotom mimoišao, podigavši iznad krova barjak teških situacija. Ljudi u automobilu bili su ubijeđeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve sa glave, i dalje su već gologlavi putovali. “ Da li ste primijetili, pod koje je točkove dospio ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje?” – upita gospodin, odjenut u muf, to jest ne u muf, nego u kapuljaču. “Meni su – često je običavao govoriti ovaj gospodin – veoma nahlađeni obrazi i ušna resica, i stoga sam uvijek u kapuljači”. Pored gospodina u automobilu je dama interesantnih usana. “Ja sam – reče dama – uznemirena, da nas ne optuže za ubistvo ovog putnika”. – “Šta? Šta?” – upita gospodin, povlačeći kapuljaču s uva. Dama je ponovila svoju bojazan. “Ne – reče gospodin u kapuljači – ubistvo se kažnjava samo u tim slučajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nijesmo. Ali mi nijesmo. Ali mi nijesmo krivi za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umrijeću! Mi smo samo svjedoci njegove neočekivane smrti”. Madam Anet se osmijehnu interesantnim usnama i reče u sebi: “Antone Antonoviču, vi tako vješto izlazite iz nevolje”. A gospodin Dernjatin je ležao u vlažnom jendeku, ispruživši ruke i noge. A automobil je već otišao. Dernjatin je već shvatio da nije poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoišla. On se podiže, rukavom očisti svoje odijelo, ovlaži pljuvačkom prste i plavetnim putem krene da dostigne vrijeme. Vrijeme je devet i po minuta otišlo napred, i Dernjatin je išao, dostižući minute.

(1929-1930)

Ostavite komentar: