VII. Poglavlje
Kaže se da nas smrt oslobađa svih naših obveza. Poznam ih nekoliko koji su to drugačije shvatili. Engleski je kralj1 uglavio s Don Filipom, sinom cara Maksimilijana (ili, da ga još slavnije oslovim) ocem cara Karla Petoga, da će mu rečeni Filip izručiti vojvodu od Suff olka, pristašu Bijele ruže2
i njegova neprijatelja, koji je bio pobjegao i našao utočište u Nizozemskoj uz obećanje da neće ništa poduzeti kako bi ubio rečenog vojvodu. Međutim, na samrtnoj postelji oporukom je naredio svome sinu da ga ubije netom on bude umro.
Nema dugo od tog vremena, u tragediji što nam ju je vojvoda od Albe predstavio u osobama grofova Horne i Aiguemonda3 bilo je vrlo mnogo važnih stvari, a među inima da je rečeni grof od Aiguemonda, na čiju se je vjeru i jamstvo grof od Horna došao predati vojvodi od Albe, sam uporno molio da se prvi popne na stratište kako bi ga smrt oslobodila obveze koju je imao prema grofu od Horna. Čini mi se da smrt nije oslobodila prvoga od zadane vjere, a da je drugi bio slobodan i bez smrti. Nismo obvezani učiniti ono što prelazi naše snage i naša sredstva, i to s razloga što učin i izvršenje zaista nisu nikako u našoj moći i da nama preostaje samo volja: na toj se volji nužno temelje i uspostavljaju sva pravila o ljudskim dužnostima. Zbog toga je grof od Aiguemonda, imajući dušu i volju vezanima danom riječi, premda moć da je održi nije bila u njegovim rukama, bio nedvojbeno oslobođen svoje obveze čak da je i nadživio grofa od Horna. Ali,
Kralja Engleskoga, koji je svjesno i namjerno prekršio zadanu riječ, ne može se ništa više opravdati za to što je sve do nakon svoje smrti odložio izvršenje svoje nevjere nego Herodotova zidara koji je, dok je god živio, vjerno čuvao tajnu o blagu svojega gospodara Kralja Egipatskoga i tek ju je na samrtnoj postelji otkrio svojoj djeci4.
U svoje sam vrijeme vidio više njih koje je savjest uvjerila da među svojim imaju i tuđih dobara pa su odlučili da to isprave oporukom nakon svoje smrti. Takvi kao da nisu ništa učinili valjanoga ni time što su toliko dugo otezali tako važnu stvar ni time što su htjeli nepravdu ispraviti uz tako malo vlastite štete. Oni su povrh svega dužni dati nešto od svoga. I što je teža njihova plaća i što njima samima teže pada to će njihovo vraćanje biti pravednije i zaslužnije. Pokajanje iziskuje kažnjavanje samoga sebe.
Još gore čine oni koji otkrivanje neke opake želje prema svojem iskrnjemu ostavljaju do svog posljednjeg časa nakon što su je čitav život skrivali; oni pokazuju malo brige za vlastitu čast i još manje za svoju savjest zato što iz poštovanja prema samoj smrti nisu znali odbaciti mržnju nego su joj naprotiv produžili život nakon svojega života. Nepravedni su suci koji odlažu presudu za vrijeme kad više neće znati o čemu se sudi.
Koliko god mogu, čuvat ću se da moja smrt ne rekne nešto što moj život prije toga nije rekao5.
Mišel de Montenj
1 Anegdota je uzeta iz djela braće Du Bellay (Memoires, I, 7).
2 U borbi za prijestolje izbio je rat između kuća Lancaster i York, tzv. Rat dviju ruža, 1455-1485, koji je nakon vladanja Eduarda IV. i Rikarda III (iz kuće York) završio pomirenjem i ženidbom Henrika VII. Tudora s Elizabetom od Yorka, pa 1485. dolazi na prijestolje dinastija Tudor.
3 Egmont. Grof od Hornea i grof od Egmonta bili su smaknuti 4. lipnja 1568.
4 O tome govori Herodot, II, 121, a isto prenosi Henri Estienne (1470-1520) u svojoj Apologie pour Herodote, XV, 16.
5 U izdanju iz 1595. ovdje se dodaje et apertement, tj. glasno, javno, otvoreno.
