Zoran Rakočević
PODGORICA DREAM
titogradistička porodična drama
kojoj je autor tek naturalizovani Podgoričanin pa želi da ovaj dramski tekst jednog dana neko kvalitetnije jezički titogradizuje i misaono popodgoriči
Projekat je sufinansiran uz pomoć Sekretarijata za kulturu Glavnog grada Podgorica
Podgorica, decembar 2024.
Lica:
TRUDA, majka (35 – 47 – 65)
BOJKO, otac (35 – 47 – 65)
GORICA, ćerka (9 – 23 – 40)
ARSEN, sin (6 – 20 – 37)
I čin: Devedesete, početak
Onda kada se sistem potpuno urušava i raspada, fabrike zatvaraju, novac postaje bezvrijedan, ljudi ostaju bez poslova i što je još važnije – bez sigurnosti. Budućnost je nepredvidiva, nema nikakvog izgleda da je moguće da će se nešto zaustaviti, iako ima obećanja. S druge strane, zemlja ulazi u sukob sa cijelim svijetom, doživljava veta i sankcije. Titograd umire.
1.
Bojko:
Bilo mlijeka?
Truda:
Jedva.
Bojko:
Uzela?
Truda:
Radnica nije htjela da da dva. Svakom po jedno. Restrikcja. Žena iza mene uzela posljednje… Ostali da se nadaju. Sjutra.
Bojko:
Ako te sjutra prepozna, vratiće te za sljedeću nedjelju.
Truda:
Kako kome. Melita čekala red ispred mene. Izvadila novčanik da plati. Snop maraka. Kad sam vidjela novčanicu od 50 maraka, kap me ubila.
Bojko:
Žute?
Truda:
Ona žuta suva radnica zinula, ne umije kusur da joj vrati. Melita se uskokoti: kao pokvariće se mlijeko dok se ti i ja raskusuramo, stojim kao ovdje već cijelu vječnost, a i ljudi kao čekaju.
Bojko:
Lako mi je za njih. Vojno lice. Žute? Koje su od 50? Nijesu plave?
Truda:
Onda se pomamila što joj daje samo jedno; boli nju zapravo dupe što čeka još armija ljudi iza. Daćete mi onda, viče, i dva tetrapaka.
Bojko:
Da ima obraza, kupila bi samo tetrapak, da normalan narod uzme ovo iz kese.
Truda:
Pun maraka. Noge mi se oduzele. Snopčina.
Bojko:
Imam bonove za benzin, evo vidi, padaj u nesvijest!
Truda:
Jesi bio u izbjelgičko?
Bojko:
Kasne im paketi. Ove nedjelje stiže samo higijena. Sapun i to.
Truda:
Kad će prehrambeni?
Bojko:
Krajem mjeseca. Ali ne daju više paket za bonove od goriva. Samo devize.
Truda:
Otkud devize?
Bojko:
Pitaj Melitu.
Truda:
Ako ne kupimo hranu u izbjegličko, ne znam kako ćemo drugačije. Mada su prošli mjesec natrpali one skandinavske paštete, pola kašeta. Bolje maslaca i suva hljeba…
Ulaze Gorica i Arsen.
Gorica:
Ćao, mama, tata.
Truda:
Gorice, pokupi veš sa balkona, molim te.
Bojko:
Kako te majka odmah gađe u čelo! Ne skidaj jaknu, hladno je.
Gorica:
Ali kapu moram, ne treba mi.
Arsen:
Majko, šta je knin?
Truda:
Knin? Grad.
Bojko:
Otkud ti to?
Arsen:
Učiteljica je izašla sa časa i vratila se poslije nekoliko minuta. Plakala je i rekla pao je Knin. Mislio sam da je palo nešto u zbornici.
Truda:
Kako pao? U čije je to ruke sad?
Bojko:
Šta se nas tiče… Arso, dođi. Nemoj da se miješaš u ta pitanja – ako te neko pita za Knin, Dubrovnik, Vukovar. Reci, mi smo… Ne znam…
Truda:
Za mir. I mi smo iz Titograda…
Bojko:
Podgorice.
Truda:
…i mi ne ratujemo ni sa kim.
Bojko:
Ako nekako uspijemo da izbjegnemo poziv za mobilizaciju.
Truda:
Dok ne krenu i žene i đecu da mobilišu. Onda ćemo viđet u koju ćemo goru.
Bojko:
Jesi li mi donio pare od drugara?
Arsen:
Kaže daće mi u ponedjeljak.
Truda:
Opet preko djece prebijaš poslove?
Arsen:
A treba i da damo učiteljici pare za osiguranje.
Bojko:
Nema para za osiguranje. Reci učiteljici mene tata čuva. Trudo, nema ništa loše u tome da mi plati čovjek preko djece. Uče nam djeca zajedno, gledaju se svaki dan. Taman da se ne gledamo. Šta ima da se gledamo?!
Truda:
Gorice, kako ide?
Gorica:
Smrzle su nam potkošulje i donje gaće.
Truda:
Unesi unutra. Kako sad da ih odmrznemo, kad još nijesmo drva nabavili?
Bojko:
Uključi TA peć.
Truda:
Molim? Znaš li ti koliko to govno troši?
Arsen:
Slobodno, mama. Uključi.
Truda:
Ne uključi, zaista. Jer kad dođu režije, ima da se preselim na balkon. Sve košta. Kako da platimo?
Bojko:
E, pa: nikako. Nećeš se previše obradovati, ali: strujomjer je pod našom kontrolom. I nemoj da se protiviš, molim te. Nijesmo jedini. I nećemo da krademo cio dan, samo po potrebi.
Truda:
A kad je to?
Arsen:
Bojler, veš mašina, električni šporet.
Bojko:
Upiši i TA peć.
Truda:
Znači samo ćemo malo da krademo?!
Bojko:
Nij to malo. Da kažem: prosječno. Koliko i sav ostali svijet. Da se ne računa.
Gorica:
Uh! Smrzli su mi se prsti.
Bojko:
Uključi peć.
Arsen:
Ja ću.
Truda:
Sjedi, Arsene. Popričaćemo o ovome, Bojko. Jesi li uradio domaći?
Arsen:
Ne, noćas ću, prije spavanja.
Truda:
Kažnjen si. Nema gledanja televizije nedjelju dana. Nema čitanja stripova do daljnjeg. Nema izlaska sa drugarima poslije podne (svejedno, najavljuju policijski čas).
Arsen:
Ali samo sam sa tatom…
Truda:
I u krevet da se liježe do devet nula nula. I gasi se svijetlo. Čim se legne.
Arsen:
Ali zašto, ništa nijesam uradio!? Ti si poludjela, časti mi.
Truda:
Moguće. Neka ti otac objasni zašto. Neću ni riječ više da čujem. Gorice, potraži rukavice što sam ti prošle godine kupila da ugriješ ruke. A ti, naruči kamion drva.
Bojko:
Ko će da ih plati?
Truda:
Moja majka.
Arsen:
Baba je živa?
Truda:
Nije, ne lupaj; ali njen nakit i dalje sija. Melita obožava nakit moje majke.
Gorica:
Mama, evo ti i ovaj prsten. To mi je baba poklonila.
Truda:
Čuvaj to. Pašće opet neki Knin.
Bojko:
Arso, imaš li zapisan Melitin broj telefona?
2.
Truda:
Zvali su me iz škole da dođem. Mislila sam da je zbog Arsa. Ja odem kod Arsove učiteljice, kad ona nešto začuđena. Pita jeste li došli da platite osiguranje. Ja je gledam, kakvo osiguranje, pa se sjetih… Bilo me sramota, pa sam se napravila da sam zaboravila novčanik. Svakako mislim da treba da platimo to osiguranje, ali nećemo sad o tome. I onda pođem u tvoje odjeljenje, pitam zabrinuto učiteljicu šta se dešava, ona kaže: ne brinite za uspjeh, Gorica je uvijek spremna da odgovara, uredna je, ima lijep rukopis, očešljana je, vaspitana, ali vladanje je problem.
Gorica:
Udarila sam Žarka.
Truda:
Nos si mu raskrvavila, Gorice!
Gorica:
Nijesam htjela.
Truda:
Radi li se to tako? Umjesto da se družite kao sva pametna djeca, vi se tučete. Žarko je sin koleginice s posla. Sramota je da se svađamo…
Gorica:
Njegova mama je već dolazila i vikala.
Truda:
Pa i ja bih vikala da je on tebe udario po glavi. Šta je bilo, hoćeš li da kažeš majki?
Gorica:
Ne mogu.
Truda:
Hajde, mila. Ne plači. Kaži mami. Kaži… Gorice, nemoj da te ja dohvatim, da još više plačeš!
Gorica:
Neću.
Truda:
Gorice! Slušaj me! Vidiš li šta se sve radi! Moram da znam šta se dešava.
Gorica:
Žarko ima tetku u Australiji ili Austriji, ne znam. Ona mu kupuje sve neke gumice u obliku životinja, i olovke mirišljave, i sveske žute, i korice za knjige u bojama bajki, i kutiju za olovke jedini u odjeljenju… i onda se nama smije što svi imamo one iste olovke žute grdne i sveske sa samo bijelim listovima. Milici se smijao što je ukoričila knjigu starim novinama, a Jeleni je iscijepao blok, jer je kupljen na pijaci, meni je pljunuo u oštraljku…
Truda:
Dobro, srećo, jasno je da je on jedan… pomamljenik.
Gorica:
Nijesam mogla da trpim da se stalno smije kao mentol retardirani! Pa šta ako Milica nema pare za korice nego joj majka koriči novinama? Bila je u prodavnicu da joj daju papira za pakovanje i niejsu joj dali i onda se sjetila novina, mama.
Truda:
Smiri se, mila. Što ga nijesi prijavila učiteljici?!
Gorica:
Učiteljica je slušala sa drugom učiteljicom vijesti na radiju.
Truda:
Dobro. Šta su radile poslije toga?
Gorica:
Krenuo je da vuče djevojčice za kosu. Mama, nijesam htjela da mu ide krv.
Truda:
Dobro, zlato. Nemoj da plačeš. Zaslužio je sve što je dobio, ali ipak moraš biti kažnjena.
Gorica:
Dobro. Nijesi ljuta?
Truda:
Jesam. Ali neću biti ako mi obećaš da ćeš da ga prijaviš drugi put, bez udaranja i slično. A ja ću da popričam sa učiteljicom. Brat joj je izgubio nogu na ratištu, operišu ga, bore se za njega. Pa moramo malo da istrpimo.
Gorica:
Dobro, mama.
Ulazi Bojko.
Bojko:
Ko je ranjen?
Truda:
Mnogo njih. I dosta momaka odavde, i iz Nikšića, Pljevalja, Kolašina, Herceg Novog. Idu da gube živote. Vode ih kao jagnjad na klanje.
Bojko:
Ne umiju da se snađu, naivčine. Kao da nijesu za sve nas dolazili po pet puta! Svak može da izvrda. A ima i ovih što jedva čekaju. Ide u rat samo ko želi.
Truda:
Ili koga samo povedu. Jesu li Jelićima prijetili da će ih iseliti iz stana!? I onda se prijave otac i dva sina i pođu na bojno polje, a vojska u međuvremenu iseli majku, sestru i babu. Hej, babu od osamdeset godina! I za koga su se prijavili – za stan. Jednosoban stan. I šta je bilo: izjeo vuk magarca.
Bojko:
Budaletine! Ne može me niko ubijediti da se nijesu mogli izvući. Ili makar jedan da ode, najstariji sin na primjer. Ne umiju ljudi da se snađu danas, samo nešto brljave.
Gorica:
Majin tata je otišao u dobrovoljce. Prošle nedjelje je pisala sastav o tome. Učiteljica je plakala. Jelenin tata je poslat na neku obuku prvo, a ona misli da ga više neće vidjeti.
Bojko:
Jelenin tata nije nikad služio vojni rok. Pa se ukakio kad ih je vidio na vrata i odlepršao za njima kao prepelica. Skupila se jutros jedna četa u Njegoševom parku, prema ulazu od Kasarne. I sve ih potrpaše na nekoliko kamiona i povedoše. Viče jedan zapovjednik: dezerteri i kukavice, što više odlažete svoju dužnost prema otadžbini, teži će vam teren doći. A mislim se u sebi, nećete ovoga gledati na takvom terenu. Samo malo kefala…
Gorica:
Tata, mogu li nas da isele iz ovog stana?
Bojko:
Ne mogu, ovo su stanovi zdravstva. Tvoj đed je od Tita dobio ovaj stan kao najzaslužniji ljekar Doma zdravlja na Pobrežju.
Truda:
Jutros su alarmirali preko televizije, strah u kosti su mi utjerali. Da se mijenjaju boljševičke granice uspostavljanjem nove prirodnije podjele zemlje. Da se spašava šta se spasiti može u krajevima u kojima vjekovima živi naš narod. Da se sva raspoloživa sredstva stave jugoslovenskoj vojsci na raspolaganje. Da se uvode bonovi od prvoga. Da se ne uzdamo u SDK. Da će povećati emisiju čekova. Da se uvodi novi dinar, jer je stari prešao hiljade milijardi. Da svaka porodica doprinese odbrani otadžbine koliko može. A onda su prikazali ispraćaj: Ćemovsko polje, majke, sestre i žene. I kamioni puni mladih ljudi. Bojim se da će im trebati prostor za bolnice, ako se ovako nastavi. Nije nam ni stan siguran.
Bojko:
Jok. Završio sam ja sve papire, pokriveni smo. Ako je šta prije falilo, više ne fali.
Truda:
Kakve papire?
Bojko:
Pusti to, ne razumiješ se.
Truda:
Dobro, pošto se ti razumiješ u sve, objasni mi šta da jedemo od ponedjeljka. Ti tvoji paketi što uzimaš u izbjegličkom kampu, ne dolaze. Ili ne valjaju. Primila sam junsku platu, a skoro je Nova godina. Kupila sam malo mlijeka, makarona, pirinča i platila dio računa. I to je sve.
Bojko:
Šta kažeš, šta si platila? Pa ti nijesi normalna.
Truda:
Dugujemo mjesece i mjesece računa. Platila sam, a kao da nijesam. Dug i dalje ogroman.
Bojko:
Nema više plaćanja računa, čuješ li me?! Komunalno više i ne postoji, svako radi nešto drugo na crno. Direktor drži tezgicu povrća ukraj Male pjace; da ga čuješ kako pjeva – paradajz kučki, izvolite, paprike zetske, bamije tuške… I svi njegovi inkasanti nešto švercuju. Mislim, snalaze se ljudi. Zaustavila me šefica računovodstva Vodovoda: šije čarape, kape, šaleve, nakurnjake i od te prodaje živi. Čarape moraš imati, pa makar jednu da mijenjaš desno – lijevo. Kapu isto moraš da nosiš kad pukne sjeverac. Direktor škole ide od kafane do kafane i prodaje domaću rakiju; razblaženu doduše, ali šta mari – rat je. Sve moje kolege nešto petljaju: sa gorivom, cigarama, plinskim bocama, šećerom u kocke, kafom, kad ima kafe. Tvoj kolega, znaš koji, iz kancelarije pored tvoje, ide u Pipere da bere badnjake i krca ih na krov auta; slave ljudi Božiće i slave – počelo je i to. I ima još… Juče jedan drugar s posla patrolirao po Zabjelu, od zgrade do zgrade, od stana do stana. Znaš šta je valjao? Pjenu za brijanje. I znaš šta mi kaže na kraju: opada prodaja, sve se više briju na suvo. Znači, sve se urušilo, pa i higijena. Račune baš zato neću da plaćam!
Truda:
Sve će nam doći najedno. Kad se skupi…
Bojko:
Ti da si pametna, ne bi išla na posao uopšte! Firma za servisiranje građevinskih mašina! A šta će to da se gradi?! Grobnice. A ne soliteri. Prodala si mamin nakit. Smišljaj šta da radiš. Što ne bi davala časove fizike…?
Truda:
Ko može danas da plati privatne časove?
Bojko:
Malobrojni. Ali, u pravu si: nema ko da ih ocijeni. Nastavnici tezgare ili propadaju.
Truda:
Možemo li, molim te, da nastavimo normalan život? Pošten, skroman, da idemo na posao i ti i ja, pa će sve ovo nekako da se dovede u vinklu?
Bojko:
A šta ćemo da jedemo od ponedjeljka? Da počnemo da kuvamo jedni druge? Po starosti, ti bi došla prva na red, starija si mjesec dana.
Truda:
Ja mogu nešto da počnem da radim, ali ne mogu da varam nikog, ni ljude, ni državu.
Bojko:
Državu! Koju državu, vidiš li da je umrla i da je ne možemo spasiti. Separatisti i krvoloci namiruju stare dugove. Iz prošlih ratova. Sve su nam uništili. Njih ne interesuje Jugoslavija, samo njihove republike. A Zapad jedva dočekao. Slovence su odmah priznali, pa Hrvate. I Bosnu će, samo da je dobiju na oružje.
Truda:
Sistem, na to mislim. Ma koji bio, ne mogu da muljam. Ne znam je li to Jugoslavija, je li to republika, je li to neka druga, stara, nova socijalistička ili nesocijalstička Republika Crna Gora, ali nešto jeste. I ja mogu da radim, da rmbačim i dva, i tri posla, da ne ulazim u kuću i da spavam dva sata dnevno, ali, ubij me, ne umijem da manipulišem, švercujem i rovarim.
Gorica:
Mama, jesam li dobro ovo prepisala?
Truda:
Da vidim… Jesi, mila. Ali čuvaj knjige, nemoj da ti se prave magareće uši na listovima. Arso će za koju godinu da ih koristi.
Bojko:
Briga Arsena za knjige, čini mi se.
Truda:
Ima 6 godina… Ti kao da ti je to milo?
Bojko:
Pa vidi, nije mi baš milo, ali nije mi previše ni krivo. S obzirom da s tvojom diplomom možeš dupe da obrišeš, a s mojom, diplomom ulice, možeš grofovski da prođeš.
Truda:
Ja sam frapirana da to izgovaraš pred djetetom. Gorice, mila, ne slušaj ove očeve uličarske disertacije. Ništa ne može da nadomjesti obrazovanje i nauku, što se na njemu evo i vidi.
Bojko:
Ma ako Gorica hoće da uči, neka uči, niko joj ne brani. Tata će da plati faks.
Truda:
Faks! Dobro je dok joj još neko i ne brani faks, hvala lijepa. Do groba sam zahvalna.
Bojko:
Daj, nemoj da vičeš, nijesam baš tako mislio.
Ulazi Arsen.
Truda:
Zašto ti ovoliko kasniš iz škole? Sestra ti je davno došla.
Arsen:
Izvini, mama. Bio sam kod Nenada.
Truda:
Samo tako? Nijesi nikog pitao.
Arsen:
Bio mu je rođendan i zvao nas nekoliko iz odjeljenja na proslavu. I nekoliko iz drugog odjeljenja. Tata, oni imaju veliki klub i tamo su nam izrezali torte i pustili muziku. Znaš li kako je dobro, imaju onu kuglu koja se okreće i baca svjetlo okolo po zidovima.
Truda:
Moramo neki poklon da mu pošaljemo. Zašto nijesu roditelje obavijestili, nego samo tako djecu poveli iz školskog dvorišta?!
Arsen:
Ne mora nikakav poklon, rekla je Nenadova mama da nam zato nijesu ništa ni najavili. Znaju da niko nema para.
Gorica:
Ostalo ti je ovdje od šlaga, imaš brkove. Arso ima brkove!
Arsen:
Obriši mi!
Bojko:
Brko, javlja li se Nenadov stari?
Arsen:
Nenadov tata? Baš je bio došao. Vozio nas je do kuće.
Bojko:
Pustili ga zbog rođendana.
Arsen:
Slavio je s nama, ali u uniformi. Skakao kao lud, baš viče… E, da ne zaboravim: poslao ti je ovu kovertu.
Bojko:
Otvorena? Jesi li je ti otvorio?
Truda:
Opet preko djece… Kuda ovo ide…
Arsen:
Takvu mi je dao.
Bojko:
Opa! „Otadžbina zove“! … Ovaj put izgleda ozbiljno… Veoma ozbiljno.
Arsen:
Tata, zovu li te u rat?
Bojko:
Ne, srećo. Zove me Nenadov tata na kolače. Sistemske kolače, Trudo. Nesocijalstički dezert. Jebem ti kolače!
Arsen:
On je baš super. Tata, znaš li kakav pištolj ima!? Dao nam je da pucamo ispred kafića u jedan saobraćajni znak. Svi smo pucali, svi dječaci i dvije djevojčice. Ja sam pogodio S od STOP, iz prvog pokušaja, a nijesu svi ostali pogodili slova, nego neko samo u crveno, neko u bijelo od znaka. Jedan dječak iz drugog odjeljenja se zaplakao i mislim da se malko upiškio jer se uhvatio ovako. I onda ga je Nenadov tata pomilovao po glavi i dao nam ove koverte da damo tatama. I sjeo je u vojni džip, znaš li kakav je!, dovezao me do tu i otišao i rekao: Čekam. Ali znaš kako: čeka m m m…
Bojko:
M m m..
Truda:
Ja sjutra počinjem da radim u njihovoj kafani. Moram to da vam svima saopštim kad smo se ovako već lijepo skupili. Nemam izbora, a oni jedini izgleda dobro rade. Poslije posla u firmi idem u taj lijepi klub da čistim podove i perem suđe. Nije sramota. Samo mjesec, dva, dok stanemo na noge.
Bojko:
Idite u krevet.
II čin: Dvijehiljadite, sredina prve decenije
U Podgorici su se već desile velike promjene, došle su neke multinacionalne kompanije i koliko toliko počinje da liči na veći grad, više se govori engleski jezik i otkrivaju se grantovi. Titograd postaje evropski glavni grad, čudno je.
1.
Gorica:
Stara! Trudi! Pusti me! (…) Ima li koga? Čujete li me? (…)
Arsen:
Znaš koliko je sati, vještice?
Gorica:
Otvori, Arso. Moram u wc.
Arsen:
Hajde, upadaj. Mislio sam da si se preselila…
Gorica:
Samo na kratko.
Arsen:
Je li te to izbacio?
Gorica:
Ma jok. Zapila se u gradu, a ovdje bliže. Daleko mi Tološka šuma.
Arsen:
Nemaš za taksi? Ostaješ večeras?
Gorica:
Jel ti to modrica?
Arsen:
Aha. Ljubavna.
Gorica:
Imaš podočnjake, zajebi te fore.
Arsen:
Hvala ti što vjeruješ u moj ljubavni lajf stori. Tako je, to su pod očnjaci. Pod očima. Ljubavni ujed sam mogao jedino da dobijem juče kad sam sreo jednu školsku drugaricu. Ali ne od nje nego od Badua. A badu je labrador.
Gorica:
Lijepo ti stoje. Šarmerski, kao kod Čeda Jovanovića.
Arsen:
Više kao Ibrahima Rugovu. Moram da se zamotam nekim šalom. A za Čeda ti hvala, nadam se da ipak ta djevojačka zaljubljenost u vlasnika najčuvenijih podočnjaka na Balkanu pomalo jenjava.
Gorica:
Rugova, ne kenjaj: imaš li upaljač?
Arsen:
Tiho, jebo te. Spavaju straci. I nema pušenja, smeta meni.
Gorica:
Gerijatrija!
Arsen:
Ako ti se ne sviđa, kreni prema Tološima, možeš cijelu kutiju da spržiš usput.
Gorica:
Ponašaš se kao da sam neki stranac koji je u sred noći banuo na vrata i traži… princezu. Imam li ja prava više ovdje da boravim uopšte?
Arsen:
Imaš, naravno, samo da znamo šta se događa. Ipak upadaš kao neka racija u tri sata. I nemam ništa protiv da se i vratiš ovamo ako ti tako želiš, ili ako se tako digne tvom partneru, ali morala bi da razgovaraš sa Trudom, jer mislim da se posljednji put prekardašila i zloupotrijebila njenu i našu dobru volju da ponovo imamo sestru i ćerku.00
Gorica:
Kao da čitam0 sopstvenu umrlicu, jebote! Naša sestra i ćerka… Ajde kuvaj kafu.
Arsen:
Ne pada mi na pamet.
Gorica:
Daj onda, šta je ovo?!, pelinkovac. Živio!
Arsen:
Laku noć.
Gorica:
Lijepo sanjajte!… Ček’! Pa čekaj malo, štigliću! Kako je na faksu?
Arsen:
Pa… Sranje. Nov je fakultet, ima mnogo studenata iz funkcionerskih porodica i ne može da se živi od njih. Imaju odijela i haljine iz Italije i satove iz Šavjarske. Većina se loži na Luču mikrokozma i Ljetopis popa Dukljanina, a jedan funkcionerski primejrak zna cio Gorski vijenac napamet, čak i dio sa vješticama. Ima i nekih kul ljudi koji nijesu dio partijskog studiranja, ali sam pod jakim utiskom prvih.
Gorica:
Šta te boli guzica za njih!?
Arsen:
U suštini, Bojko me nagovorio da upišem, jer nijesam znao šta želim od svog života.
Gorica:
Zvao me juče, da mu potpišem neke papire. Valjda je otvorio neki novi konsalting, kako li se kaže… Rekla sam mu od danas naplaćujem autograme.
Arsen:
Šta te briga, imaćeš u CV-u ozbiljno direktorsko iskustvo. Rukovodeći kadar iz prekomoračko-tološkog konzorcijuma.
Gorica:
Koji si smjer upisao, zaboravila sam!
Arsen:
Smjer se zove diplomatija, a zapravo je to ono što je svugdje u svijetu poznato kao međunarodni odnosi. Ali morali su ovi naši da zaseru da bude drugačije, počećemo k’o Hrvati da izmišljamo izraze.
Gorica:
Daj, jebote, loijepo te pitam, ne pratim te pola.
Arsen:
Nije važno. To ja malo za sebe.
Gorica:
Imaš 20 eura?
Arsen:
Direktorka, zajebavaš li me? Pitaš jebenog studenta sa prslom pidžamom.
Gorica:
Dok god ti muda ne vire, dobro se držiš, ambasadore. Imaš li?
Arsen:
Evo ovako: u petak kupujem skripte u kopirnici preko puta fakulteta. Ne moram ih platiti, drugar radi i može da me sačeka. Dodaj mi jaknu iz hodnika, da ti dam 20 eura. Pozajmim, pardon.
Gorica:
Ja da ti dodam jaknu!?
Arsen:
U pravu si, probudićeš starce. Izvini, ja ću je donijeti. Smijem li znati kako ćeš investirati novac?
Gorica:
Za početak ću investiciju da opredijelim prema jednom bureku kod Vukčevića, ako ti automatski ne skloniš svoje poluodrpano dupe u pravcu jakne u hodniku i otvoriš mi koridor prema frižideru. A ostatak ću da rasporedim prema životnim potraživanjima. Evo sad pričam kao ti, da me bolje razumiješ.
Arsen:
Makar barataš nekom terminologijom, iako se na tvoj fakultet vjerovatno ne pojavljuješ…
Gorica:
Slušaj nas kako kenjamo u pola četiri, jebote! Skupštino, izbaci Nokava Kilibardu, stižu nova pokoljenja.
Arsen:
Evo ti 25, to su mi limiti. To mi je trošak za deset dana, pa imaj obzira.
Ulazi Bojko.
Bojko:
Gocko, sine. Čuo sam ti glas?
Arsen:
Malo se zaboravila kako su zidovi ovdje tanki. I uši osjetljive…
Bojko:
Hajde da sjednemo da obavimo papire časkom. Sjutra bih te zvao svakako.
Gorica:
Imaš li neku paricu?
Bojko:
Juče sam ti dao… Imam. Arso, donesi mi jaknu iz hodnika.
Arsen:
Ja sam posluga večeras, izgleda, i to u ozbiljnoj firmi.
Gorica:
Pruži korak, Rugova, šta si se stisnuo!?
Arsen:
Izvolite jaknu i laku noć. Ne želim da znam šta vas dvoje radite.
Bojko:
Bolje da se i ti uključiš. I da ti se majka uključi. Ja imam strane partnere i ovo će jednog dana da bude ozbiljan biznis. Zato se i dobre fakultete upisali. Nego, ti i tvoja majka filozofirate.
Arsen:
Što ti Bojko ne upisa neku biznis školu, majke ti?
Bojko:
Humor im je obojema, uz to, jedino fakultetski. Da umreš od blama. Laku noć, ponosu tatin.
Gorica:
Pali, žgoljo.
Arsen:
Želim uzbudljivo radno veče! Uh, prepade me ženo!
Ulazi Truda.
Truda:
Kakav skup!
Gorica:
Dobro veče, mama!
Truda:
Dobro veče. Šta to radite?
Arsen:
Prekinula si sastanak finansijskog sektora najjače podgoričke firme.
Truda:
Mislila sam da uvode Crnu Goru u Ujedinjene nacije, ali ipak je domaći teren u pitanju. Za koji sam mislila da je s tim gotovo. Srećom, budim se tokom cijele noći, svako malo, pa znam i kad noćne ptice grade poslovne ambijente. Došla si da pomogneš tati oko papira, pa ste odabrali ova doba? Svaka čast.
Gorica:
Nijesam. Dobro: imala sam nekih nesuglasica sa… rekli ste da mu ime ne pominjem. Mislim, nije me istjerao, sama sam izašla, ali… Duga priča.
Bojko:
Daj, više ostavi budalu i vrati se kod nas.
Truda:
Ne petljaj se ti. Vraćala se tri puta, pa smo vidjeli kako to ide. Opet mi krivi. Krivi što smo joj kedit podigli da se osamostali od nasilnika. Dovoljno je da se pojavi kolima ispred zgrade i obeća da se promijenio i kaže da je voli.
Bojko:
A gdje će ako neće kod nas? Mi smo joj utočište.
Truda:
Naravno da jesmo. Ali ja više ne rješavam ljubavne jade. Koštali su me: živaca, a i para.
Bojko:
Je li te opet udarao? Moraš nam sve …
Truda:
Jeste. Vidi se to. Nema površinske rane, ali čim je došla pred zoru… Ma… Dođi da te mama zagrli, srećo. Nemoj da plačeš. Voli te mama najviše na svijetu.
Gorica:
Mama, ti si sve u pravu. Ja sam ćurka. Neću više s njim, mama. Tata…
Bojko:
Gocko, ja ću njemu da prodam njegovo učešće.
Truda:
Njegovo učešće s parama od kredita koji smo mu mi vratili… Molim vas, da ostavimo tu priču za sjutra, boli me glava.
Gorica:
Mama, ja ću sve da vratim. Zaposluću se, imam ideju.
Truda:
Prvo liječenje od kocke, pa onda od alkohola, to smo stotinu puta rekli.
Bojko:
Truda, prekini! Sama si rekla. Prekidamo s tim večeres.
Truda:
Nemoj ti da vičeš na mene! Ne plači, srećo… Dođi da ti slijem stravu.
Arsen:
O, jebote, vradžbine pred svitanje zore. Bravo, Trudi, postala si primarijus spiritualne medicine.
Bojko:
Pusti je, vidiš da svaki put pomaže.
Trudi:
Tebi ne pomaže. Takvima se ne sliva ni govno, a kamo li olovo.
Bojko:
Pomozi djetetu i pusti tu priču.
Truda:
Koji je dan? Petak. I crveno je slovo, sad se sjetih. Ništa od olova.
Arsen:
Zli dusi petkom odmaraju. Zajebali smo se.
Truda:
Ko će kafu?
Bojko:
Ajmo u krevet.
Gorica:
I ja sam umorna.
Arsen:
Idi slobodno u moj krevet. Ja ću kafu.
Bojko:
Možeš li, mila, samo još 3-4 potpisa prije spavanja da mi daš?
Gorica:
Možemo li sjutra, molim te?
Gorica odlazi.
Truda:
Ja ne znam kako može da vam smeta moje olovo, a da vam ne smeta to tvoje kriminalisanje sa otvaranjem firmi preko djece, rođaka, kumova, čak i mrtvih?
Bojko:
Sto puta ti kažem, sve je legalno i nema nikakvog kriminala.
Truda:
Šta je u ovoj zemlji legalno?
Bojko:
Ti stalno prozivaš: ova zemlja, ova zemlja… Pa šta joj fali?
Truda:
Pokojni otac ti je žirirao za kredit.
Bojko:
Kod međunarodnog fonda. Sve je ušlo u svoje tokove. Cijela zemlja je sprovela masovnu vaučesku privatizaciju i doveli smo značajne investitore…
Truda:
Specijalci te uvode kad ideš da pregovaaš sa tim fondom.
Bojko:
To je sigurnosti radi: obezbjeđenje. Sviđalo se tebi ili ne, ja sam postao ozbiljan biznismen sa povjerenjem ključnih međunarodnih partnera. Od juče, nijesam ti to rekao, sam i savjetnik ruske ambasade za ekonomska pitanja – biće danas u novinama. Hoće da ulažu u energetiku, imam ljude koji se interesuju za Kombinat aluminijuma, i sve bi se do sad i završilo da nema mještana koji prave probleme oko tobožnjih otrovnih izliva – kako ih ono zovu – otpadnih materijala… Što ova zemlja ne bi malo sarađivala i sa istokom, kad nam je Zapad već privržen?
Truda:
A kako si ti uopšte, kad već evo pričamo, a nadam se da od sjutra ponovo prekidamo komunikaciju, došao do međunarodnih fondova i stranih ambasada? Šta ti znaš o preradi aluminijuma i o biznisu uopšte?!
Arsen:
Kuvam li ja kafu, ili ćeš ti?
Truda:
Skuvaj mi duplu. Sviće.
Bojko:
Imam prijatelje i ljude koji cijene moj doprinos.
Truda:
Doprinos čemu?
Bojko:
Svemu. Državi. Sistemu.
Truda:
U čemu se ugleda to, molim te? U vezama u sudu kad si sredio da odbace dvije krivične prijave protiv ćerke ili u vezama u sudu da tog našeg nazovi-zeta ipak krivično počnu da gone, koliko god ga se bojali?
Bojko:
Svako bi za svoje dijete to uradio, tu nema pravila.
Arsen:
Kakve krivične prijave?
Bojko:
Ma ništa, u vezi s njim.
Arsen:
I šta, ti možeš to da završiš?
Truda:
Može. Ima uticajne prijatelje, čuješ li?! Ratni drug Nenad – šef centra bezbjednosti Podgorice.
Bojko:
Komandir.
Truda:
Prije podne komanduje policijom, poslije podne batinašima.
Arsen:
Nenad… Bio nam je gostujući predavač na fakultetu.
Bojko:
Eto vidiš. Profesionalac. Nije valjda sam došao sa tjelohraniteljima, morao je neko tamo da ga pozove…
Truda:
Skoro tri godine sam čistila podove njegove diskoteke, sjećam se odlično kakav je to profesionalac bio. Pare su u džakovima donosili i istresali na podijum za ples koji sam ja prethodno glancala. On mi vidi ruke pa kaže: najskuplje rukavice da kupiš, moraš da se paziš, posluži se sama sa gomile. Znaš kako mi je bilo?! Ne znaš. Jer ti nemaš savjest. To je naš kamen spoticanja. Što ti možeš da uzmeš sa te gomile, a ja ne mogu, da mi se obje ruke osuše.
Bojko:
Relativizuješ stvari. Ja ne kradem tuđe.
Truda:
I ja tako stojim, usrana. Oni se onda oslobode, pa potežu pištolje jedni na druge, kao iz šale, ali ipak se varakaju, ipak dokazuju ko je kome prijetnja. Sve ministri i direktori danas.
Bojko:
Moraš malo da budeš fleksibilna, to su bile devedesete, to su bili ratni uslovi.
Truda:
Fleksibilna sam samo kad te ne gledam.
Arsen:
Bojko, kad da te očekujem na fakultetu? Imaš neku ekspertizu?
Bojko:
Samo ti uči, sine, i ne brini brigu. Dobar je to fakultet, em državni, em diplomatski.
Truda:
Svaki je izgleda isti. Vjerovatno se ti i tvoja fela razumijete i u medicinu i građevinu i sve oblasti. I to nešto profesora što je vrijedjelo, rastjerali ste.
Bojko:
Stvara se država, ne kisjeli se kupus.
Truda:
Ali kad mi šefuje Goričina školska drugarica od 24 godine, a koja je dva puta ponavljala razred pa završila fakultet za pola godine negdje u Tutinu, sa noktima koji vrijede kao moje četiri mejsečne plate, bolje da smo samo sjedjeli na ledini i kisjelili turšiju. Što slivam stravu?! Što sam pukla. Zato sam vještica, lakše mi je.
Arsen:
Izgleda da ova porodica funkcioniše tako što jedni drugima svako malo saopštavamo neke životne odluke koje smo donijeli nekako sami za sebe. Sjećam se kad si ti Trudi saopštila da postaješ Nenadova čistačica, bio sam mali. I mislio sam da zaslužujemo ipak da nam se to lijepo i pažljivo kaže, a ne to kao ti. Sve mi je bilo odjednom, pogodilo me. Zaličilo mi je na ono maloprije, kad je Gorica priznala da je bezimeni istjerao. A noć je, idealna za ispovijesti! Hoću da kažem, da imam i ja jedno saopštenje, naglo saopštenje: završavam ovaj semestar, nadam se do kraja januara i u februaru idem za Kanadu.
Bojko:
Kako ideš? Kod koga?
Arsen:
Preko nekog programa, studenti mogu da ide i dobijaju posao na 6 mjeseci.
Bojko:
Pa dobro. Koja je zarada?
Arsen:
Ne razumiješ. Planiram da ostanem. Dugo.
Bojko:
Koliko da ostaneš?
Arsen:
Ne znam. Da probam da ostanem. Da dobijem papire.
Bojko:
Vi ste jedna nezahvalna bagra, da ti ja kažem. Čovjek se bori za vas, ne žali da uloži cijeloga sebe i sve što stekne. Golim rukama kopam na sve strane da nas dignem i da budemo kvalitetan dio ovoga društva, ali vama je to vazda bilo malo.
Arsen:
Bojko, ne poklapaju nam se uglovi gledanja na stvari.
Bojko:
Hoćeš li mi objasniti šta ti fali?
Arsen:
Fali mi da ne moram preko tvojih veza da popravljam zub u studentskom dispanzeru, na primjer.
Bojko:
Dobro, to su prijateljske veze, sad brkaš babe i žabe. Zamolio sam prijatelja stomatologa da obrati pažnju na mog sina.
Arsen:
Prijatelj kasap, sa ikonostasom u ambulanti. Sveta Petka centralno. Prvo ti uvali srednji prst u šaku i pita: Brato, namičeš li šta na onu munju, a onda te postupno okadi tamjanom kad sjedneš u stolicu. Ali nije samo to. Prijavim se da stažiram u MIP, neki direktor Bibović me na intervjuu prvo pita poznajem li Nenada… U sred ministartsva inostranih poslova.
Bojko:
I ti izađeš napolje, koliko čujem.
Arsen:
Pa za koji moj studiram, kralju? Ako će Bibović da me odmah pošalje za ambasadotra negdje, šta će mi škola?! A znaš li šta je najgore? Šalju ih. Nenadova rodbina, kompletan podmladak je u Rimu, Budimpešti, Beču i Atini. Diplomate! Pune su ij institucije, čak i odjeljenja. Prošle godine na ekskurziju nijesu htjeli da idu s odjeljenjem autobusom, nego su ih privatni vozači vozili, i smjestili ih u Meriot hotel, a ne s nama. Nastavnica ih je zamolila da se slikamo svi skupa na Trgu heroja u Budimpešti, i oni su pristali i mis mo trebali biti srećni. Mogu ovako da brbljam u nedogled. A ti dobro znaš na šta sve mislim.
Bojko:
Ti si jedna nepodnošljiva cinična stoka, koje se stidim ponekad. Svako malo me obrukaš negdje, da moram da se izvinjavam okolo kao zadnja pizda. Nije Bibović mislio ništa loše. Htio je samo da te opusti za razgovor, jer si ušao kao posrani golub. To mi je prijatelj, kojem moram da se pravdam, samo zato što si ti mali kompleksaš, kojem neko puni glavu i okreće ga protiv svih. A pritom si nezahvalni posro koji samo na sebe misli. Što se ti ne uključiš? Ti si sve ovo kriva. Ti si ih zarazila tim tvojim podmuklim odnosom prema svemu što valja na ovom svijetu. I evo šta si dobila, čestitam. Mutavu bezvoljnu pičkicu, a ne sina.
Arsen:
Bojko, sinoć kad si završio termin u teretani, gdje si otišao?
Bojko:
Nemam pojma. Kakve to sad veze ima s ovim?
Arsen:
Imaš dobru ribu, moram da ti priznam. Što je najjače, svi je poznajemo, Goričina školska drugarica, a Trudina šefica. Mlada, zgodna, blajhana, perspektivna. Godine joj nijesu problem kada je prava ljubav u pitanju. Ona je, za razliku od nas, našla svoju sreću.
Truda:
Sine, skuvao si odličnu kafu.
Bojko:
Vi mene zajebavate, je li? Šta lupaš to, kretenu?
Truda:
Crveno je slovo. Valja očistiti misli i okrenuti se pozitivnim stvarima. Uzeti bolovanje koji mjesec, za početak. A onda energiju usmjeriti na invalidsku penziju, zbog narušenosti mentalnog zdravlja, na primjer. Nije loš plan.
Bojko:
Vi ste prsli kao sijalice!
Truda:
Prevrni šolju, sine, da ti gatam.
III čin: Danas, sjutra
Danas. Podgorica je znatno veći grad nego Titograd. Svi trendovi koje možete pratiti bilo gdje u svijetu i ovdje su mogući. Svijet je digitalizovan i zaista nam se dešava da je postao jedno globalno selo. Samo najkrupniji biznis opstaje, ostali nijesu vrijedni. Život nije bezbrižan. Ni nekadašnje elite više nijesu bezbrižne. A ostali – kako se ko snašao!
1.
Gorica:
Jedeš li sa džemom ili sa kremom?
Arsen:
Prazne.
Gorica:
Nemaju prazne u ponudi. Napisaću u komentaru, valjda vide.
Arsen:
Reci im da ne stavljaju previše ulja.
Gorica:
Ma ne prže u tiganju, nego na onoj velikoj ploči za palačinke… Ovo je dostava iz restorana.
Arsen:
Nijesam jeo palačinke sto godina.
Gorica:
Za piće nešto? Imaju frape sa sojinim mlijekom.
Arsen:
Nikad čuo. Samo ako imaju čokoladno, sa kravicom.
Gorica:
Imam u tašni grčki jogurt, ako hoćeš.
Arsen:
Čokoladno mlijeko nemaš?
Gorica:
Ne konzumiram odavno te lažnjake.
Arsen:
Konačno.
Gorica:
Ne budi zajedljiv.
Arsen:
Izvini. Ne mislim tako, nego nekad prdim tako uprazno. Jesam li ti svirao moj novi songić? Čitam malo ovog Knausgora, raznosi me. Ali i inspiriše. Piše sve detaljno, duboko, o nekim svojim strahovima, počecima, razmišljanjima, neka iskonska zebnja progovara iz njega. Intima. A onda ludački tip, to jest on, jer piše o sebi, počne da trese sopstveno dijete, jer ne umije da ga savlada kad dijete plače i histeriše. Od kako sam taj dio pročitao, gdje lik svoje ćerku, praktično bebu u najmlađem uzrastu, tako bijesno uzme za ramena i cima je dok ne utihne, imam osjećaj da sam cio život proveo tako tresući se u nečijim čeličnim rukama. I te ruke su nekad ljudske, a nekad nijesu, i osjećam ih tu, oko vrata, na mišicama… Knausgor je čas Bojko, čas neki od nastavnika, neki od šefova za firmi u kojima sam radio, jedan trener odbojke, čas neki prijatelj i tako dalje. Izvini što ovoliko pričam, i što ovoliko idem u širinu, htio sam da dođem do songa.
Gorica:
Hajde, sviraj, dok naručujem.
Arsen:
U tvojim sam rukama / pjesniče sa sjevera / kao vreteno od teškog olova / Godinama čekam redove / godinama čekam da zovnu me / godinama počinjem / i počinjem / i počinjem / Tražio sam kamene mostove / tamo gdje sjećam se / na mjestima iz usamljene obale / Postao sam voda na dlanu / sekunda u tmurnom danu / kiša što u pustinji ponire / i ponire / i ponire. Ovo je samo prva ruka, što se kaže, ima tu posla. Malo se glupo osjećam. Ćutiš…
Gorica:
Slušam te. Ne znam kako da ti pomognem.
Arsen:
Šta da mi pomogneš?
Gorica:
Da se trgneš malo. Čamiš tu sam, ne znam šta radiš. Ne razumijem te, izvini.
Arsen:
Nijesam te ni zvao da bi me razumjela. Izvini zbog pjesme, samo sam htio da komuniciramo.
Gorica:
Drago mi je što sviraš i pišeš pjesme. Mislim da to treba da objaviš negdje.
Arsen:
Ne zanima me to.
Gorica:
Što si me zvao?
Arsen:
Doći će Bojko malo kasnije, zamolio me da dođeš i ti. Da se malo vidimo.
Gorica:
Nijesam ga vidjela sigurno dva mjeseca, ne stižem.
Arsen:
Mene nijesi vidjela sigurno i četiri mjeseca.
Gorica:
Ali tebe znam gdje da nađem. Ne izlaziš iz ovog stana. Vidim da si promijenio raspored.
Arsen:
Izbacio sam stare komode, dva trosjeda i trpezariju. Minimalizam. Nema slika na zidu, nema ničeg suvišnog. Ljepše se tako osjećam, a i guše me neke Trudine šifonjerčine.
Gorica:
Čujaš li se s njom?
Arsen:
Da. Pričamo svakih par dana, ili odem kod nje na ručak. Pričamo o zemljotresima, Trampu, Putinu. Igra neku igricu na telefonu u kojoj slažeš neke ampulice, ja je zovem igrica s pasuljima: ona se smije tome.
Gorica:
Bila sam kod nje.
Arsen:
Ozbiljno? Nije mi rekla.
Gorica:
Nijesam ti to ni rekla, ali htjela sam nešto da učinim za nju. Htjela sam da joj poboljšam život, makar u ovim njenim starim dania. Išla sam da joj ponudim da joj platim starački dom.
Arsen:
Trudi starački?
Gorica:
Neće ni da čuje. Mislim, nije ona toliko stara, ali mislim da jedino to mogu da joj ponudim za sad. Ne znam šta drugo, nemam ideju. Neće ni da razgovara sa mnom. Nije me pustila ni da uđem u garsonjeru, na vratima smo razgovarale.
Arsen:
Ona ti je negdje u suštini sve oprostila.
Gorica:
Mene boli to što i dalje gleda na mene kao na parazita.
Arsen:
Ne zamjeri, ali ti si njoj okrenula leđa, toga si svjesna. Bože, kako meni ove riječi ništa više ne znače. Okrenuti leđa… To je nešto što mi se toliko u životu podrazumijeva; kao da smo svi rođeni surovi, okrenutih leđa, grube kore i neprobojnog tkiva. Svi nedostupni jedni za druge.
Gorica:
Mislila sam da će da otopi, iz prostog razloga što sam joj dijete, koliko god ja znala da sam samo ja kriva. U ranim godinama sam znala da će me proći ludila, i da ću tad biti spremna da je nazovem, da je zamolim za oproštaj. Morala sam biti spremna na to. Nijesam mogla da vodim život kakav sam vodila, a da zovnem Trudu: bilo bi fejk. Trebalo mi je da se očistim i spremna da se pojavim. Zar nije tako to sa djecom? Otvoren si za njih koliko god te boljeli?
Arsen:
Pitaš li mene, ili se pitaš naglas? Loša sam adresa za to. Filipa sam vidio prije dva vikenda. Promijenio se, porasla mu kosa, a samo što ne počne da hoda. Ustvari, on sad već sigurno i hoda. Pisaću im da mi pošalju nove video snimke. Toliko sam zasrao, da pomišljam da je bolje da ga upoznam tek kad poraste.
Gorica:
Ti makar imaš sina. Sve okej, u Beogradu je, ali imaš tu sreću.
Arsen:
Ti nikad nijesi željela dijete?
Gorica:
Prije nego sam se konačno razišla s onim čije se ime u ovoj kući nikad nije pominjalo, abortirala sam tri puta. Sva tri put djevojčicu, jer je želio muškog nasljednika.
Arsen:
Monstrum. Mislim, nijesam previše iznenađen, s obzirom o kome se radi i kakav ste odnos imali… Ali, da, monstrum!
Gorica:
Isto toliko puta sam išla sad na vantjelesnu oplodnju i ne ide. Imam četiri banke, bato, hvatam posljednje vozove.
Arsen:
Koliko smo mi različiti! Meni se dijete omaklo. Filip je kiks.
Gorica:
Trudi me ne voli. Mislim da me nije ni kao malu voljela.
Arsen:
Mama nije dobro. I to treba razumjeti, pustiti sad da stvari budu kakve jesu. Znaš i sama koliko se namučila za sve nas. I sačuvala je svoj obraz, svoj put. Za razliku od starog koji je uvijek šurovao s onom stranom zakona. I pameti.
Gorica:
Ali s tobom nikad nije imala odnos kao sa mnom.
Arsen:
Trudi je bila povrijeđena što je nijesi podržala oko razvoda. Koji je bio očigledno Bojkova krivica, jer je Bojko imao ribu i takav život. Sad ima još mlađu ribu i tako dalje. Mada, realno oni nikad nijesu ni bili jedno za drugo. Vidi ti nju sad: osamila se, bazdi u onom podrumu od 16 kvadrata; ‘ladno je žena kupila vešeraj od stare zgrade i napravila sebi stan; pa ko bi to radio… To je sve njena borba.
Gorica:
Ali ja nijesam bila dobro.
Arsen:
A ko je bio dobro? Zajebavaš li me, kraljice? Žena je bila sa Bojkom u braku skoro 25 godina, naravno da je to dokrajčilo. Treba joj dati boračku spomenicu.
Gorica:
Evo je dostava. Čekaj.
Ulazi Bojko.
Bojko:
Ja sam preuzeo. Dobro veče. Izvolite vaš branč.
Gorica:
Zdravo tata.
Arsen:
Dobro veče. Hvala za preuzimanje.
Bojko:
Kako si, Gocko?
Gorica:
Dobro. Kod tebe?
Bojko:
Žrvanj obaveza me melje, i poslovnih i privatnih.
Gorica:
Bio si juče na svim portalima, vidjela sam.
Bojko:
Bolje ne otvaraj. Sad spinuju da je nas poslanički klub prelomio za novi prostorni plan, što apslolutno nije tačno. Ja sam samo rekao da odbacujemo novu ideju koju su predložile strukovne nevladine organizacije, ali nijesam rekao da smo za usvajanje novog plana. Znam da se tebe tiče priča, jer je tvoj kvart u pitanju: pa zar bih protiv interesa sopstvenog djeteta? Uzgred: molim te da raskineš što prije stambeni ugovor, sklopićeš novi. Mislim, ne morate ti i Đuro da napuštate stan, ostajete na istom mjestu – samo potpišite nove ugovore s novim stanodavcem, sve ću ti poslati.
Gorica:
Bolje da ne pitam zašto.
Bojko:
Ma sve je u redu, hoćemo samo da smo čisti i dokumentacijom pokriveni. Kako je Đuro?
Gorica:
Vjerovatno ga više gledaš nego ja.
Bojko:
Nije ti pominjao da im dolazi revizija do kraja mjeseca?
Gorica:
Ništa ne znam, po cijeli dan sam od jedne do druge cvjećare. Zatvaramo radnju na Starom Aerodromu, ostajemo na četiri.
Bojko:
Ništa se ti ne brini, on je vjerovatno zauzet oko revizije, nije to mala oabveza. A što zatvarate na Starom?
Gorica:
Kupila sam bolje auto.
Bojko:
A uzela si ga na kraju? Imaš fotku, da vidim?
Gorica:
Nemam ovdje.
Bojko:
Šta si se ti umusio?
Arsen:
Razmišljam šta je problem da ako ti neko naruči praznu palačinku, ti ispoštuješ i pošalješ praznu palačinku. Koliko je teško da nešto ne staviš?! Koliko je lakše da staviš?! I sad moram da trpim ovaj fabrički džem od kajsije, plastike i kolagena…
Bojko:
Eklatantan primjer kako neko ko ne mora u životu ništa da radi izmišlja svoje životne probleme. Žena se ovdje pokida jer ne gleda muža koji radi dan-noć, zatvara filijalu, ulaže u vozni park, ima stvarne životne izazove, a on se krevelji oko palačinke, rasprodaje namještaj koji su roditelji teško stekli i krvavo zaradili. Zidovi mu zeleni, a on u istoj pidžami vježba prste na gitari i izliva kisjele otrove na okolinu.
Arsen:
Pa nijesam imao tu sreću da mi tata obezbijedi stanovanje u luksuznim kvartovima, u kojima bi mi prve komšije bili ministri. Ni tu sreću da mi se otvori lanac vrtnih laboratorija. I zahvalan sam ti isključivo na tome, jer ne moram da trpim sve te koristoljubive njuške željne para i uticaja.
Bojko:
Imam osjećaj da s tobom vrtim isti razgovor dvadeset godina. Kako ti ne dosadi?
Arsen:
Što si nas zvao?
Bojko:
Ženim se.
Arsen:
Čestitam. Je li to sve?
Gorica:
Stvarno se ženiš?
Bojko:
Jeste, to je definitivno. Sanela i ja smo odlučili da krunišemo našu ljubav jednom svadbom koja će biti održana na jednom imanju krajem idućeg mjeseca. I imamo još jednu lijepu vijest koju s ponosom i srećom dijelim sa vama: na svadbi ćemo organizovati džender rivil.
Gorica:
Otkrivanje pola djeteta? Sanela je trudna?
Bojko:
Dobićete sestru ili brata. Nije me sramota toga, samo da znate. Imam veliku djecu, imam situiranu djecu: Arso je dobio ovaj stan u nasljedstvo, ti si dobila biznis sa cvijećem, a imaš i skladan brak, napredovao sam u politici, imam razvod iza sebe, a i, ne treba kriti – zaljubljen sam. Sanela me voli i ne smeta joj razlika u godinama.
Arsen:
Niko vama ne smeta.
Bojko:
Od tebe me ne čudi da budeš protiv, ali po volji ti je…
Arsen:
Kako ja mogu biti protiv?
Bojko:
Tvoje pravo na ovaj stan neće biti ugroženo. Ovo je tvoja kuća i kuća mog unuka Filipa. Na sve sam mislio i ne želim nikog da ugrozim. Ovo je prosto moja stvar, moj put. I možete biti ljuti, ako hoćete.
Gorica:
Ja sam samo malo šokirana, ali nijesam ljuta.
Arsen:
Nijesam ni pomislio na stan i na nasljedstvo. Ni na kraj pameti mi bilo nije.
Bojko:
Dobro. Ostaviću vas da ovo svarite na miru. Idem sad.
Arsen:
Nema tu šta da sa svari. Tvoj život; ne miješam se.
Gorica:
Ako tebe to čini srećnim, i ja sam srećna. I voljna da vam napravim jedan cvijetni aranžman za vjenčanje.
Bojko:
Čeka me Sanela, pa se vidimo uskoro.
Arsen:
Pozdravi Sanelu.
Bojko:
Volim vas!
2.
Arsen:
Osjećam se kao totalni kreten.
Gorica:
Baš ti dobro stoji. Kad pomislim na tebe, vidim te u pidžami. Ovo je osvježenje.
Arsen:
Kako se ovo spaja?
Gorica:
Imaš tu manžetne. Ja ću.
Arsen:
Nijesi ovo uopšte morala da radiš, snašao bih se nekako.
Gorica:
Nijesam htjela da prepuštam slučaju. A birala sam boje u odnosu na dekor stola i baldahine.
Arsen:
Baldahine? To je neko veoma zajebano vjenčanje.
Gorica:
Vidjećeš. Inspiracija su Maldivi.
Arsen:
A onda ti se Bojko ekstra uklapa. Pojačao je teretanu i solarijum, pravi mladoženja. Mene i dalje po blam svega toga. Zamisli, to dijete će da ima brata i sestru od po skoro 40 godina.
Gorica:
Skoro?
Arsen:
Bravo, ti i imaš 40. Nevjerovatno kako vrijeme prolazi. Čini mi se da sam juče bio na faksu, prekjuče u srednjoj školi.
Gorica:
Zato si ti još uvijek apsolvent.
Arsen:
Ne seri. Koji će mi kurac ta diploma, da uđem kod Bojka u partiju?
Gorica:
Pa radi sebe si mogao da završiš. Sjebala te Kanada.
Arsen:
Ma nije Kanada, znam ja da su to samo izgovori. Kako može 2 mjeseca da ti sjebe cio život? Ja sam tad htio da odem zauvijek, a ni to mi ne bi pomoglo. To sad vidim.
Gorica:
Slušaj, nemoj tamo da se ukočiš kao daska, nego da se malo uklopiš. Biće tu igre, fotografisanja, rodbine…
Arsen:
Budi sigurna, ako me povučeš za rukav da se s nekim ljubim ili da plešem, idem pravac doma. Ionako me od svega ovoga hvata muka. I molim te da to nekako saopštiš Bojku i onoj njegovoj djevojčici. Pogotovo da me ne cimaju kad budu probijali balon, kraljevi, da vide je li plave ili roze boje.
Gorica:
Molim te, samo nemoj da ukradeš šou svojim sarkastičnim epizodama.
Arsen:
Cijela ta pornografija koja će danas da se preliva iz kiča u kojem starac od šezdeset-sedamdeset godina liže tortu sa nosa djevojčice, sa kojom bih se i ja osjećao kao pedofil, u seljački rijaliti sa šampanjcem, narodnjacima, gostima iz skupštine i predstavnicima kapitala zavaljenih u plažne madrace sa kišobrančićima u koktelima, poziva me na bijes, a u najmanju ruku na povraćanje. Tako, da ako ne mogu da dobijem jedan pristojan ćošak iz kojeg mogu da ispoštujem minimum događaja, popa, matičara, džender rivil balonijadu i prvi mladenački ples, i nestanem a da se nikome ne javim, onda se ne smatram poželjnim.
Gorica:
Već si me umorio. Mogla sam lijepo kao žena sa mužem da idem.
Arsen:
Pa ti nijesi normalna? Pored živog ministartsva javne uprave, s tobom da ide?! Nije lud.
Gorica:
Navikla sam da omalovažavaš i moj posao i mog muža, ali ovo je stvarno previše. Ne znam šta ti radim da si takav. Sve što želim je da imamo okej odnos, ali mislim da je sve uzalud.
Arsen:
Đe ti ode?! Ovo se odnosi samo na svadbu i moje učešće u njoj.
Gorica:
Ali ne moraš da se sereš po dekoraciji koju još ni vidio nijesi.
Arsen:
Ne moram da je vidim da bih se srao po njoj. Ne serem se po tvojoj dekoraciji, serem se po svadbenoj dekoraciji uopšte. A najviše se serem po svadbenoj dekoraciji za jednig starog uspaljenog klovna i njegov pedofilski ulov.
Gorica:
A što si tako isključiv? Šta to tebi smeta?
Arsen:
Samo laži mi smetaju i ništa drugo. Kolo laži oko nas.
Gorica:
Šta je tu laž?
Arsen:
Pa prvo Sanela, sva je fejk. Vuče se tu s njim samo jer je stari dio te klike, ima uticaja i ima nov stan. Još sad kad je napumpao…
Gorica:
Nije je napumpao, radili su VTO.
Arsen:
Šta je to, koji moj?
Gorica:
Šta može biti, vantjelesna.
Arsen:
Sve ono što ti nijesi uspjela, dakle.
Gorica:
Nevjerovatan si. Baš ti hvala.
Arsen:
Pa zar ne vidiš? Taj lik je uspio sve što mi nijesmo. On svakih deset godina ulazi u neku novu mladost i nasljeđuje sam sebe. Taj lik se ženi, a ti i ja imamo propale veze iza sebe. Tvoj brak je farsa, poslovni dogovor, ali svakako bolje od prethodne avanture koja te je upropastila. I majku je upropastila. Taj lik jebe mlade klinke, a ne ja. Razumiješ? On će da podiže dijete, a ja neću, ni ti nećeš. Ja jer sam zajebao sve u vezi rođenog djeteta koje nema ni godinu dana. A ti nijesi ni uspjela da rodiš. Taj lik gazi po tebi, po tvojim pobačajima i vještačkim oplodnjama. On diže ruke za zakone ove zemlje, on se dogovara sa njemu sličnima kako ćemo mi da živimo. Shvataš li ti da mi to sve vrijeme prećutkujemo? Pravimo se da to nije tako? Mi ćemo da mu igramo na svadbi. Mi ćemo da mu dekorišemo vjenčanje i uživaćemo u tome. Taj lik će pred našim očima da pušta helijumske balone sa polom djeteta, a mi ćemo da mu čestitamo. Da aplaudiramo. Taj lik me drži u šaci cijelog života. Čini da se osjećam zahvalnim što živim u velikom porodičnom stanu, a njemu je zapravo samo trebalo da me zbrine, da me drži ovdje pod kontrolom, da bi mogao sebi da kupi drugi zavodnički jebarnik u najskupljem kvartu Podgorice. Tebi je obezbijedio sve, ne iz roditeljske brige, nego što je trebao da sanira sve što si napravila: da te pokupi sa ulice kad te momak po hiljaditi put izbacio i ispišao se po tebi, da ti nađe šmokljavog muža, vrati ti dugove, plati ti liječenje i uloži u tvoj lanac prodaje. Napravio je od tebe frigidnu ženturaču koja ni ne poznaje muža s kojim živi. Sve je to obavio kad se otarasio naše majke. Pošto je guzio njenu šeficu, a tvoju školsku drugaricu, htio je da je proglasi ludom: da je odvoji od nas. I uspio je; Truda ne može da razluči njegovu krivicu od naše, pogotovo tvoje. Prvo je nju nasukao na šiljak; ona je ta koja je prije 16-17 godina zatražila razvod, a ne on. I onda je uspio preko svojih veza i vezica da prepiše ovaj stan meni, prvo jer od tebe nije bilo posla, drugo jer je trebalo nju predstaviti kao otimača imovine. I kad ona vidjela da ona ispada majka koja želi pola moga stana, uselila se u vešeraj stare zgrade koji je kupila za par hiljada. I sad imamo navodno ludu majku. Taj lik nam je to tako obezbijedio. Taj lik živi Podgorica dream. A ovo znaš naravno i ti. Znaš i koliko si sjebana, i koliko zavisimo od njega, i koliko se nikad nijesmo oduprli tom manipulatoru, o kojem bi se još mnogo što moglo reći i po pitanju njegove karijere, uspona u biznisu i politici. Toliko je postao dio kompletne državne korupcije, da je tako počeo i da se izražava; pitao me prije neki dan hoću li da mi sredi novi televizor. Jer se televizor valjda ne može kupiti, poručiti, mora neko mnogo genijalan da ti ga završi, a ti da ga zato poljubiš u guzicu i da taj poljubac traje do kraja života. Koliko god da ti je to bolno moraš napraviti distancu. I mnogo cijenim što si bila da se pomiriš sa majkom, ali moraš biti uporna. Puna je govana. Tvrdoglava je. Isključiva.
Gorica:
Sve je to tako grubo. Preuveličavaš stvari. On nas voli, on misli na nas. On prosto ima svoj život i ne treba mu zamjeriti.
Arsen:
Čuješ li sebe? Jesi li toliki pas čuvar postala?
Gorica:
Molim te, ćuti. Sve sam u životu izgubila. Ne treba mi da me neko stalno podsjeća na to.
Arsen:
Ne želim da se više gledamo u oči, cerimo se, dok se lažemo.
Gorica:
Šta to lažemo?
Arsen:
Da pravimo od sebe nešto što ima nekog smisla.
Gorica:
Šta ćemo drugo?
Arsen:
Da išta umijem osim da lajem, rekao bih ti.
Gorica:
Čekaj, kuca neko.
Ulazi Truda.
Gorica:
Kako ti?
Arsen:
Da je ovo neka drama, pisalo bi: duga neprijatna pauza.
Truda:
Ovo i jeste drama.
Arsen:
Jesi li za čaj?
Truda:
S rumom.
Arsen:
Ima.
Truda:
Nijesam postala alkoholičarka, samo pijem čaj s rumom kad ima ruma.
Arsen:
Smjesti se negdje.
Truda:
Gledam stan. Ništa se nije promijenilo.
Arsen:
Da, trudim se da ga očuvam. Zbog uspomena.
Truda:
Da, lijepe uspomene. Sjedite i vi; što stojite? Gorice…
Gorica:
Molim, mama.
Truda:
Kad smo se ono vidjele?!
Gorica:
Ne znam, prije mejsec, dva… Možda i više.
Truda:
Ozbiljno? Mislila sam da je prošlo i pola godine. Srećan ti rođendan.
Gorica:
Hvala, mama. Osim nekoliko drugarica i šefice marketinga, ti si se jedina sjetila.
Arsen:
Jeste, jebote… Tebi je danas rođendan. Pa čestitam!
Truda:
Izvoli, ovo je poklon od mene.
Gorica:
… Hvala.
Arsen:
Široko! Hoće te papirologija…
Gorica:
Ne razumijem, šta je ovo?
Truda:
Sve što si htjela.
Gorica:
Možeš li mi, molim te, rastumačiti? Nemam trenutno kapaciteta da sve ovo savladam.
Truda:
Moj stančić, kojeg i dalje ne izbjegavam da zovem „vešeraj“, sad je tvoj. Možeš već od prvog da raspolažeš njime kako ti želiš.
Gorica:
Prepisala si mi tvoj stan?
Truda:
Nemoj da brineš. Ja se povlačim. Dala si mi dobru ideju kad smo se vidjele posljednji put. Prvog se useljavam u starački dom. Već sam sve dogovorila, toliko mogu od svoje penzije; čak će i da mi pretekne malo. Svjesna sam mnogih stvari, toga da Arsen nije sposoban da brine ni o sebi, a kamo li za svoje dijete ili staru majku. A i znam koliko će tebi Gorice značiti ovaj moj stan, kao poslovni prostor, naravno.
Gorica:
Ja ti nijesam tražila stan. Ja sam htjela da te pošaljem u starački dom o svom trošku.
Truda:
Pa ne moraš, srce, ići ću o svom. Ovdje se ne puši, bješe li tako?
Arsen:
Osjećaj se kao u svojoj kući.
Truda:
Uvijek. I svugdje. Jesam li hipi?
Arsen:
Kao Dženis.
Truda:
Biću najmlađa u tom svom novom domu. Shvatila sam da mi treba još ta faza da bih upotpunila svoje životne albume. Razmišljala sam i o manastiru, ali nijesu te skrušenosti za mene. Tamo bih završila na lomači, sigurno. Starački dom može biti provod. Mislim da je tamo potpuno otkačeno; još bih voljela da budem u odjeljenju dementnih i ćaknutih. Onih koji ništa ne prepoznaju, ne znaju ko im je rodbina. Biće zabavno.
Arsen:
Počni da pišeš. Ja sam pokušao sam sebi da pišem songove. Zabilježi ponešto.
Truda:
Da se bolje sprdate sa mnom. Eto, još dva dima i idem. Hoću li da tresem u saksiju?
Arsen:
Evo ti tacna.
Truda:
Lijepa tacna. Iz Panonke. Dom je u Danilovgradu, ako vas interesuje. I da znate, platila sam kremaciju. Kad riknem, nek me spale – plaćen je račun, sve imaš tu. Podgorica je sad ozbiljan grad: dobili smo krematorijum. Benefit za nas mrtve. Pospite me npr po Ćemovskom polju, ako do tad ne naprave siti kvartove tamo. Ili gdje god želite.
Gorica:
Ja nijesam htjela tvoj stan.
Truda:
To u nekim godinama postaje podsvjesno. To kalkulisanje hipotekama, uđe u krv. Ne zamjeram ja ništa.
Gorica:
Ne kalkulišem nikakvim hipotekama.
Truda:
A što si vikala propala sam, propala sam, zatvorila sam radnju, lažem okolo da sam kupila nova kola, a zapravo sam propala, kasnim sa isplatom plata radnicima, nijesam struju pola godine platila, tata kupio ovo, tata sredio ono…
Gorica:
Ako sam propala, ne znači da sam htjela tvoj stan.
Truda:
Pa dobro, mila, potrefilo se. Slučajnost. Sve oko nas je slučajnost.
Arsen:
„Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti“. Alan Ford.
Truda:
Odličan čaj.
Arsen:
Nije bilo ruma.
Truda:
Slučajnost.
Odlazi Truda.
Arsen:
Od danas konačno vjerujem u tvoj altruizam.
Gorica:
Ja ne vjerujem ni u šta.
Arsen:
Izvlači se sad. Imaš vešeraj.
Ulazi Bojko.
Bojko:
Sreo sam jednu ženu ispred lifta. Nešto mi poznata.
Arsen:
Pogriješila ulaz, ne znam ko je.
Bojko:
Meni nešto jeste poznata, ili liči na nekog, ali nabila šešir, pa ne mogu sa sigurnošću da tvrdim.
Arsen:
Ma ništa, pobjegla iz staračkog doma: traži djecu.
Bojko:
Sirota žena. Sve smo napravili, učvrstili sve noseće stubove, ali ta socijalna solidarnost – to moramo da unaprijedimo i poboljšamo. To nam je zadatak za naredne godine.
Arsen:
Još samo to. Bravo.
Bojko:
Limuzina čeka. Jeste li spremni?
K R A J .
