26.
- do D.
Svakom osjećaju dati jednu osobnost, svakom stanju duše jednu dušu.
Za ugao su skrenule djevojke, bilo ih je mnogo. Pjevale su ulicom, a zvuk njihovih glasova bio je razigran. Ne znam što bi one mogle biti. Neko sam ih vrijeme iz daljine slušao, bez određenog osjećaja. Onda sam u srcu osjetio tugu zbog njih.
Radi njihove budućnosti? Zbog njihove nesvjesnosti? Ne, izravno zbog njih, ili, tko zna, možda samo zbog sebe?
27.
- do D.
Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su uistinu ljudski, a ne tek površno životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas25. Polja su zelenija u riječima no što to doista jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati. Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti. Nema ničega stvarnog u životu što bi postalo manje stvarnim zato što je dobro opisano. Uskogrudni kritičari običavaju naglašavati da neka pjesma duga ritma, naposljetku, nije rekla ništa drugo no da je dan lijep. Ali reći da je dan lijep nije lako, lijep dan, baš on, prolazi. Treba dakle sačuvati lijep dan u lijepom i dugom sjećanju te tako novim cvjetovima ili novim zvijezdama naseliti polja ili nebesa ove isprazne i prolazne izvanjskosti. Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka. Pripovjedač je u svima nama, kada vidimo, pripovijedamo, jer gledanje je, kao i sve, složeno.
U ovome bih času mogao izreći toliko bitnih misli i toliko istinskih metafizičkih stvari da se istog časa osjećam umornim i odlučujem više ne pisati, ne misliti, nego dopustiti da me groznica riječi uspava, i da sklopljenih očiju kao mačku milujem sve ono što sam mogao reći.
28.
- do D.
Dašak glazbe ili sna, nešto što zamalo budi osjećaj, nešto što ne daje povoda razmišljanju.
29.
- do D.
Nakon posljednjih kapi kiše što su zakasnile u padu na krovove i posred kamene ulice, plavetnilo neba stalo se polako širiti, zvukovi vozila poprimili su drukčiji pjev, viši i veseliji, a začulo se i otvaranje prozora prema suncu koje nas ne zaboravlja. Onda se iz dubine uske ulice26, za obližnjim uglom, začuo glasan povik prvoga prodavača srećki, a zakivanje čavala po lijesu počelo se razlijegati jasnim prostorom iz radionice preko puta. Bio je to nejasan praznik, državni, ali ga se nitko zapravo nije pridržavao. Bilo je tiho, a istodobno su se obavljali poslovi, ja nisam imao što raditi. Rano sam ustao i dugo se pripremao za postojanje. Šetao sam s jednog na drugi kraj sobe i glasno sanjao nešto nepovezano i nemoguće — poteze što sam ih zaboravio učiniti, nemoguće pothvate ostvarene bez cilja, odlučne i postojane razgovore, koji bi takvima bili da ih je bilo. I u tom sanjarenju bez značenja i mira, u tom odugovlačenju bez nade i kraja, trošili su moji koraci slobodno jutro, a moje glasne riječi, tiho izgovorene, zvučale su umnoženo27 u klaustru moje osame.
Moj ljudski lik, ako bih ga izvana pogledao, bio je smiješan kao svi ljudi zajedno kada su sami.
Na jednostavnu odjeću za osamljeno spavanje odjenuo sam neki stari kaput što mi služi za ova jutarnja budna stanja. Moje stare papuče bile su poderane, naročito lijeva papuča. I s rukama u džepovima toga posthumnog ka-putića, prelazio sam aveniju svoje kratke sobe dugim i odlučnim koracima, ostvarujući ovim nekorisnim sanjarenjem isti san što ga i svi drugi imaju. Kroz raskriljenu svježinu moga jedinog prozora još se čulo kako krupne kapi padaju s krova na kojem su se skupile. Još je bilo nejasne svježine od kiše. Međutim nebo je bilo osvajački plavo, a oblaci što su preostali od poražene ili posustale kiše popuštali su i povlačili se u smjeru Utvrde pravednim nebeskim putovima.
Bila je to prilika da se bude veseo. No nešto me je tištalo, neka nepoznata čežnja, nimalo određena želja, ni izbliza. Možda je kasnio osjećaj da sam živ. I kada sam se nagnuo kroz visok prozor na ulicu koju sam pogledao a da ju nisam vidio, odjednom se osjetih kao jedna od onih vlažnih krpa za pranje podova što ih vješaju na prozore da se osuše, ali ih zaborave, te onako omotane oko užeta ostaju na pregradi prozora po kojoj polako utiskuju mrlje.
30.
Vrlo zbrkan ulomak s rečenicom na vrhu druge stranice: »na početku očaja« koja nije dovršena.
Prepoznajem, ne znam da li s tugom, ljudsku žeđ mojega suhog srca. Veću važnost za mene ima jedan pridjev nego stvarni plač duše.
Moj učitelj Vieira28
No kadikad sam drukčiji, sa suzama, toplim suzama onih koji nemaju niti su imali majku, a moje oči što ih te mrtve suze nagrizaju, nalaze se u mojem srcu.
Ne sjećam se majke. Umrla je kada sam imao godinu dana. Sva moja razbijena i otvrdnula osjećajnost potječe od izbivanja te topline i od zaludne čežnje za poljupcima kojih se ne sjećam. Ja sam umetak. Uvijek sam se budio na tuđim grudima, uspavan na prijevaru. Ah, je li to čežnja za drugim koji sam mogao biti što me razjeda i uznemiruje! Tko bih drugi ja mogao biti da su mi dali nježnost što iz utrobe vodi do poljubaca na malenom licu? Možda čežnja što ju osjećam jer nisam bio ničije dijete ima velikog udjela u ravnodušnosti mojih osjećaja. Tko me je kao dijete prigrlio k licu nije me mogao prigrliti k srcu. Ona je bila daleko, u grobu — ona koja mi je trebala pripasti da je Sudbina htjela da mi pripadne.
Kasnije su mi govorili kako mi je majka bila lijepa, a sada kažu da na to nisam ništa uzvraćao.
Tijelo i duša bili su mi već uobličeni, nisam shvaćao osjećaje, a to što su govorili i nije bila neka vijest poput onih s drugih stranica što ih je teško zamisliti.
Otac je živio daleko, ubio se kada su mi bile tri godine i nikada ga nisam upoznao. Još uvijek ne znam zašto je živio daleko. Nikada mi nije bilo važno da to saznam. Sjećam se vijesti o njegovoj smrti kao velike ozbiljnosti za vrijeme prvih objeda nakon toga. Sjećam se da su povremeno pogledavali prema meni. I ja sam uzvraćao pogled, pokazujući glupo razumijevanje. Potom sam jeo s više pristojnosti, jer su me možda, dok ih nisam gledao, i dalje promatrali. Ja sam sve to, premda to ne želim, u zbrkanoj dubini moje kobne osjećajnosti.
31.
- do D.
Sat što se nalazi tamo negdje straga, u pustoj kući, dok svi spavaju polako ispušta jasan četverostruki zvuk, četiri su sata ujutro. Još nisam zaspao, niti ću zaspati. Sve dok mi je pozornost budna, zbog čega i ne mogu zaspati, ili dok me nešto boli u tijelu pa ne mogu naći mira, ležim u sjenci, a nejasni odsjaj uličnih svjetiljki čini ju još osamljenijom u umrtvljenoj tišini mojega stranog tijela. Ne znam što misliti o snu koji sanjam, ne znam kako osjetiti san koji ne uspijevam odsanjati.
Svuda oko mene ogoljen svemir, apstraktan, sačinjen od noćnih ukidanja. Podijeljen sam između umora i nemira, a tjelesnim osjetom dosežem neku metafizičku spoznaju o tajni stvari. Ponekad mi duša klone i tada mi bezlične pojedinosti svakodnevnoga života plutaju po površini svijesti, a ja na površini zbrajam račune, jer ne mogu zaspati. I ponekad se probudim unutra, usred sna u kojem sam se zaustavio, a nejasne slike nehotičnih poetskih boja provlače kroz moju nepažnju svoju nijemu predstavu. Oči mi nisu potpuno sklopljene. Nejasan pogled obrubljuje mi svjetlost što dopire izdaleka, to su javne svjetiljke, upaljene ondje dolje, na napuštenim rubovima ulice.
Prestati, spavati, zamijeniti ovu naizmjeničnu svijest boljim sjetnim stvarima što se kao tajna izgovaraju nekom e nepoznatome!… Prestati, postati protočan kao rijeka, istjecanje i utjecanje nepreglednoga mora na vidljivim obalama, u noći u kojoj bi se istinski spavalo!… Prestati, biti neznan i izvanjski, njihanje grana u udaljenim drvoredima, nečujni pad lišća što ga bolje znamo po zvuku nego po padu, mirna pučina mora s valovima u daljini, i sve neodređeno u noćnim perivojima izgubljenima u neprestanim zamršenostima, prirodnim labirintima tame!… Prestati, konačno umrijeti, ali s jednim prijenosnim životom, biti stranica u knjizi, pramen raspuštene kose, lelujanje biljke penjačice pored poluotvorena prozora, nevažni koraci po sitnom šljunku na zavoju, posljednji dim što se diže visoko u selu koje tone u san, kočijašev bič zaboravljen na jutarnjem rubu ceste… Besmisao, zbrka, gašenje — sve što ne bi bio život…
I spavam na svoj način, bez sna i odmora, ovaj jednolični izmišljeni život, a pod mojim nemirnim kapcima lebdi, poput nepomične29 pjene prljavoga mora, daleki odsjaj nijemih uličnih svjetiljki.
Spavam i ne spavam.
S druge strane mene, iza mjesta na kojem ležim, tišina kuće dotiče beskraj. Čujem kako vrijeme otječe, kap po kap, a ne čuje se pad nijedne kapi. Fizičko srce fizički steže sjećanje svedeno na ništa od svega što je bilo ili sam bio. Osjećam glavu stvarno smještenu na jastuku u kojem sam načinio udubinu. Koža jastučnice s mojom se kožom dodiruje poput ljudi u sjeni. Samo uho, na koje se oslanjam, matematički mi se urezuje u mozak. Trepćem od umora, a trepavice mi stvaraju vrlo lagan zvuk, nečujan, na osjetljivoj bjelini podignutog jastuka. Dišem uzdišući, a moje disanje nije moje.
Patim bez osjećaja i bez misli. Sat u kući, sigurno mjesto tamo u dnu stvari30, otkucava pola sata suho i ništavno. Sve je toliko mnogostruko, sve je tako duboko, sve je tako crno i tako hladno! Prolazim kroz vrijeme, prolazim kroz tišine, svjetovi bez oblika prolaze kraj mene. Iznenada, poput djeteta Tajne, pijetao zapjeva ne znajući da je noć. Mogu spavati, jer jutro je u meni. I osjećam kako mi se usta smješkaju razmičući polako mekane nabore jastučnice što mi je obuzela lice. Mogu se prepustiti životu, mogu spavati, mogu se zaboraviti… A u novome snu što me zamračuje, sjećam li se pijetla koji je kukurikao, ili to on doista drugi put kukuriče?
32.
- do D.
SIMFONIJA NEMIRNE NOĆI
Prespavao sam sve kao da je svemir bio neka pogreška, a vjetar, nesigurno lelujav, zastava što ne vijori ponad vojarne31 koje nema. Kidala se na snažnome vjetru u visinama stvar nijedna, a prozorski okviri tresli su stakla32 da ih se čuje. U dubini svega nijema noć bijaše Božji33 grob (duša je u žalosti za Bogom tugovala).
I u jednome hipu novi se poredak univerzalnih stvari uspostavi nad gradom, vjetar je zviždao u predahu puhanja, i postojala je dremljiva predodžba o mnogim nemirima u to vrijeme. Poslije se noć sklopila poput zamke, a veliki mir pobuđivao je želju za spavanjem.
Fernando Pesoa
25 okus
26 ceste
27 kao moje
28 Padre António Vieira (1608-1697), portugalski isusovac, propovjednik misionar i diplomat.
29 šutljive
30 usred beskraja
31 zgrade
32 s ove strane
33 grob svijeta / grob svega
Prevod: Tatjana Tarbuk
