Teško preživljavamo njihove pob(j)ede. I pitamo se: kakvi li su tek naši porazi kad su nam pob(j)ede ovakve? I kakvi li su tek naši gubitnici kad su nam pob(j)ednici ovakvi?
Niko ne umije tako lijepo da nas usrećuje poraznim pobjedama kao naši veličanstveni pob(j)edonosci. I teško da ćemo se ikada oporaviti od demokratskih nokauta topuzinom Kraljevića Marka koji se i sam ponašao u skladu sa tadašnjim demokratskim načelima i brdsko-planinskim normativima i kojem je Šarac bio prirodni koalicioni partner…
Dok Srbijica pobjeđuje, srpsko građanstvo veselo strada. Gorica Crna je slavno propala još onih davnih godina kada su godine, opet u skladu sa demokratskim tekovinama, počinjale januarom. Dobra stara vremena nikako da prođu. Neodoljiva i već pominjana budućnost nostalgije daje zamaman šmek i zanosnu aromu našim pob(j)edničkim porazima…
Uostalom, demokratska primjena diktatorskih pravila je demokratska tekovina u skladu sa najljepšim nanosima naše političke tradicije. Ako je, avaj, politika kurva, kako demokratija može biti svetica?
Sjeverna Koreja i nije baš uzorna demokratija, ali za naše pob(j)edonosce je svakako uzorni model vladavine jednog dilbera i malobrojnih dilberčića. Ovaj model je lako primjenljiv diljem Dušanovog carstva koje je, takođe, nekada bilo model uzorne vladavine jednog cara i malobrojnih carevića-dilberčića. Čudesnom igrom i kolopletom geografije i istorije dobili smo specijalitet naših kućica nasred druma: sjevernokorejsku demokratiju začinjenu aromatizovanom srednjovjekovnom mitologijom po kojoj je svaka vlast, naravno, od Boga data i samom tim nepromjenljiva. Po istom, sasvim malo modernizovanom principu, svaki protivnik bogomdane vlasti smatra se protivnikom države. Nameće se zaključak težak kao pomenuti demokratski topuz: lider je vlast, vlast je država, država je lider…Na ovaj zamršeni način dolazimo do sasvim jednostavnog rješenja: Srbija pobjeđuje dok je vječna Crna Gora…
Košmarno snoviđenje je po principu spojenih sudova, astala, čaša i flaša simbolički osvjetljeno mrakom bilborda na kojima se raspoznaju valjda – osmjesi na šarenilu pozadine opštenarodne veselosti. Osmjesi su, zapravo, utrenirane ledene grimase prijetnje i moći koji zrače optimističkim pesimizmom. Šarena pozadina opštenarodne veselosti zapravo su crne gomilice podanika u najljepšem pretprazničkom ruhu. Šarene prnje su dobijene na revers. Poslije izbora se odlažu kao maturske haljine ili se skidaju kao zmijin svlak..
Ubjedljive izborne pob(j)-ede, protivno svakoj logici, osim logici čuvene demokratije (koja je sama po sebi sumnjivi iznum nesumnjive podvale) pretvaraju se u zastrašujuće poraze većine koja je tu vlast, opet po demokratskim pravilima, dovela na vlast. Kada poraženi pob(j)ednici slave svoje ubjedljive pob(j)ede okupljene gomile u ulozi naroda i narodnosti dobijaju prepoznatljiv nagon da poraženoj manjini ispostave strašne račune za pretrpljeni strah. Ogromna većina se, dakle, smrtno plaši minijaturne manjine i time dokazuje neporecivost svoje kristalno čiste izborne pob(j)ede…
U našim kućicama se osim sjevernokorejskog modela primjenjuje i kućni red nesumnjivih evropskih demokratija po kojem je sve dozvoljeno u borbi za odbranu demokratije. Dakle, demokratija se brani svim nedemokratskim sredstvima. Naši lideri stoga podsjećaju na usamljne osvetnike sa rukom na koltu koji brane sopstvene pustinje od najezde raznih smutljivaca i sumnjivaca: tužnih kaktusa, unesrećenih bivših Indijanaca, od ponekog zalutalog goveda ili, još rjeđe, zalutalog juneta…
Nikada se ne pitajte zašto su naše vođe najusamljenija čeljad na cijelom svijetu. Kosmička studen osame je mnogo moćnija od sile glasačkih listića. Aleksandar Veliki se već u ponedjeljak zapitao: Koga podržavaju moji glasači? Kome, zapravo, služe moji podanici? Čija je, zapravo, moja pobjeda? Milo Najveći nema taj problem. Njemu pobjede i nijesu važne. Važno mu je da je on vječiti pobjednik. Koga, da uozbiljimo stvarčicu, pob(j)eđuju naši pob(j)ednici:
Najprije sami sebe jer je njihova politička prošlost njihov najveći politički protivnik. Aleksandar Naprednjak je opet pobjedio Acu Radikala i tako se potvrdio kao napredni radikal, radikalni naprednjak, a ponajviše kao napredni nazadnjak. Milo Najveći je mnogo puta pobjeđivao sebe. Stvar je u rutini samoponištavanja ili dozvoljenoj demokratskoj travestiji. Tako je Milo najveći i postao najveći u najmanjoj mogućoj mjeri. Elem, kada glasate za pomenute lidere uvijek znate kome ste dali glas, ali nikada ne znate koga ste, zapravo, izabrali.
Naši pob(j)ednici nadalje pobjeđuju sopstveno građanstvo. U svaku politčku utakmicu oni ulaze nabrijani životinjskom žudnjom da pobjede sopstveni narod. Stoga njihovo političko vizionarstvo opasno naliči na sadomazohističke seanse.
Pob(j)ednici, da nastavimo, pobjeđuju sopstvene državice, jer sve što rade čine sa neiiskazivom potrebom da stvore srećne države sa unesrećenim narodom. Sjevernokorejski pelcer zaista je olistao u našim zabranima i ovog proljeća…
Pob(j)ednici, takođe, pobjeđuju i zdrav razum u dirljivom pokušaju da ubjede glasačke gomile da se do dobrih stvari najbolje dolazi na loš način. Slavna mantrica: lošije danas za bolje sjutra još uvijek je suštinski izborni slogan naših vrlih pob(j)ednika. Zbog toga, valjda, naše državice sve više podsjećaju na propale muzejčiće propalih revolucija i još propalijih kontrarevolucija.
Na kraju, pob(j)ednici pobjeđuju i samu ideju pobjede. Naši pob(j)ednici se nikada ne raduju sopstvenoj pobjedi koliko tuđem porazu. Tuđinci koji su poraženi, naravno, pripadaju njihovom narodu. U njihovoj uzavrelom nagonu pobjede je uzrok sveopšteg poraza…
Zato se nikada ne pitajte za kim zvono zvoni. Jer to što zvoni i nije zvono. Zvoni praznina. Zvoni nemoć. Zvone pob(j)ede naših poraza…