Intervju objavljen u Southern California Literary Scene, br. 1, 1970. Razgovarali Vilijam Robson i Džozet Brajson.
Meni je uvijek bilo teško da usaglasim nekoliko jezičkih perspektiva kod sukobljenih likova – mada sam dobijao desetke na esejima na koledžu. Ali to je bilo mahom zato što sam mnogo čitao. Kad se čita mnogo dobrih pisaca nije teško oponašati neke od nih.
Buk: Istina.
Ali mislim da to nije dovoljno.
Buk: Nije. Pisac mora da živi. Ali ništa nije kao čitanje dobrih pisaca. Kada sam počinjao, pisao sam veoma loše, a onda odem u biblioteku i uzmem neku knjigu od D.H.Lorensa – mislim da je bio Kengur – i još nekoliko drugih koje je morao brzo da napiše za novac – što mu je zbijalo rečenice i činilo ih čvršćim i jačim. Ali ubrzo mi nije više bio potreban. Kako živimo i razvijamo se, mijenjamo svoje utiske o piscima. Sjećam se vremena kada sam mislio da je Tomas Vulf nešto najbolje – mlad sam bio tada. Rekao bih sebi: “Bog te, kako je ovo dobro!” A sad čitam njegova djela i kažem: “Suviše dramatično…Grozno!” Više i nemam njegove knjige.
Šta je po vama najteže kada se mehanički piše pesma? Da li svaka pesma polazi od vašeg sikustva? Da li prvo napravite skicu, ili nešto što bi se moglo nazvati kostur…
Buk: Ne razmišljam o tome – dođem tako nekog dana sa hipodroma – obično je bolje ako sam prethodno izgubio stotinak dolara. Samo otvorim pivo, sjednem i počnem da pišem pesmu. Obično napišem desetak pjesama odjednom, a onda ih sledećeg jutra pogledam i kažem: “Ove su loše, od sledećih šest skinuću par stihova, dok su ove tri dobre takve kakve su.” To je trik koji sam naučio godinama pišući. Kada sam počinjao, nikada ništa nijesam prepravljao, ali sada – valjda sam objektivniji – vidim stih i kažem: “Ovo je užas, to moram da izbacim.”
Kada kažete da napišete desetak ili petnaestak pesama odjednom, da li sve one, manje-više, imaju sličnu temu?
Buk: Ne, teme su različite. Pustim da se stvari razvijaju same od sebe, a onda ih na određeni način aktiviram, i sve izađu. Kao što rekoh, gubitak od stotinak dolara na hipodromu od velike je pomoći za umjetnost.
Radili ste u pošti, zar ne?
Buk: Da. Radio sam tri godine kao poštar, pa sam dao otkaz i dvije godine radio sve i svašta. U međuvremenu sam oženio milionerku – slučajno. Kada sam izašao iz bolnice, napisao sam pedesetak pjesama. Pitao sam se šta da radim sa tim pjesmama. Vidio sam časopis Trejs i pomislio: “Mogao bih da uvrijedim nekog ako im pošaljem pjesme.” A onda sam pronašao časopis koji se zvao Harlekin, izlazio je u nekom malom gradu u Teksasu i posmilio: “Ovo vodi neka baba – vjerovatno ne voli prljave riječi u poeziji. Vjerovatno voli rimovane stihove i živi u nekoj kući s baštom prepunom ruža i kanarinaca – malo ću je prodrmati da vidim šta će da se desi.” Poslao sam veliki štos pjesama – uvijek ću se sjećati trenutka kada sam ih ubacio u poštansko sanduče. Vratila mi je pismo. Dugo pismo u kome me je obavijestila da sam GENIJE. I objavili su četrdesetak pjesama. Ispostavilo se da je to lijepa mlada dama koja je naslijedila milion. Taj dio, naravno, nijesam znao. Dopisivali smo se izvjesno vrijeme. Konačno smo se sreli, vjenčali, a onda, kad smo otišli tamo, saznao sam da ona u suštini posjeduje cijelo mjesto. Ali nijesmo mogli da se složimo. Ispustio sam taj milion. Da, pitali ste me za poštu – tu sam napravio pauzu – onda sreo tu damu – a zatim sam opet bio u pošti, noćna smjena, i jedanaest godina sortirao pisma. A onda sam samo dao otkaz devetog januara ove godine i postao književna drolja. Morao sam da napustim taj posao jer me zaista ubijao. Napisao sam roman Post Ofis. Biće objavljen ovdje i u Njemačkoj.
Ko ga prevodi?
Buk: Karl Vajzner – on je preveo zapise starog pokvarenjaka na njemački – Zapisi su se prvobitno pojavljivali u starom losanđeloskom Open Sitiju. Njemci me iz nekog razloga vole – vole da čitaju ono što pišem. Veoma sam popularan u Njemačkoj.
(Kraj tećeg dijela)
