Pred Zakonom stoji vratar.
Vrataru
prilazi čovjek sa sela i moli da uđe u Zakon. Ali vratar kaže da
mu ne može dopustiti da uđe. Čovjek razmisli i potom upita hoće
li smjeti poslije. ‘Možda’, reče vratar, ‘ali sada ne.’ Budući da
su dveri Zakona otvorene kao uvijek, vratar se odmakne u stranu,
čovjek se sagne da kroz dveri pogleda unutra. Kada to vratar
primijeti, nasmije se i reče: ‘Ako te to tako mami, pokušaj ući
unatoč zabrani. Ali zapamti: ja sam moćan. A ja sam samo najniži
vratar. A od dvorane do dvorane stoje vratari, jedan moćniji od
drugoga. Već trećega ni ja se ne usuđujem pogledati.’
Takve
poteškoće čovjek sa sela nije očekivao, Zakon bi valjda svakom i
svagda morao biti dostupan, ali sada kad je bolje pogledao vratara u
krznenom ogrtaču, njegov velik šiljast nos, dugu rijetku crnu
tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu se ne dozvoli
da uđe. Vratar mu doda klupčicu i dopusti da sjedne pokraj samih
dveri.
Sjedi on tamo danima i godinama. Neprestano
pokušava ući i iznuri vratara svojim moljakanjem. Vratar ga pomalo
preslušava, ispituje ga o njegovu zavičaju i o mnogočem drugom,
ali to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda i na
kraju mu uvijek kaže da ga još ne može pustiti. Čovjek se za
putovanje opremio mnogočime, iskoristi sve, ma koliko bilo
dragocjeno, da podmiti vratara. On sve to uzima, ali pritom govori:
‘Uzimam to samo zato da ne misliš kako si nešto
propustio.’
Godinama čovjek gotovo neprekidno promatra
vratara. Zaboravi na druge vratare i taj mu se prvi čini jedinom
preprekom na ulazu u Zakon. Proklinje nesretan slučaj, prve godine
glasno, poslije, sve stariji, samo još tiho mrmlja. Podjetinjivši,
dugogodišnjim je proučavanjem raspoznavao i buhe u njegovu krznenom
ovratniku, pa moli i buhe da mu pomognu i nagovore vratara.
Napokon
mu oslabi vid i ne zna je li se oko njega uistinu smračilo ili ga
samo varaju oči. Ali sada u tami razabere neki sjaj što prodorno
izbija iz vrata Zakona. I tada mu više nema mnogo života. Prije
smrti u glavi mu se sva iskustva čitavog tog vremena svedu u jedino
pitanje koje dotad još nije uputio vrataru. Domahne mu jer više ne
može uspraviti ukrućeno tijelo. Vratar se mora dobrano prignuti,
jer se razlika u visini uvelike izmijenila na uštrb čovjeka. ‘No
što još hoćeš’, upita vratar, ‘ti si nezasitan.’ ‘Svi streme
Zakonu’, reče čovjek, ‘kako to da svih tih godina nitko osim mene
nije zatražio da uđe.’ Vratar uvidi da je čovjek na izdisaju i
zaurla na njega da ga čuje jer ga sluh izdaje. ‘Nitko ovdje ionako
ne bi mogao ući, jer je taj ulaz određen samo za tebe. Sad odlazim
i zaključavam.’»
Franc Kafka
