Gregor je uviđao da nipošto ne smije dopustiti da prokurista ode u takvu raspoloženju, ako ne želi da time do skrajnje mjere ugrozi svoj položaj u poduzeću. Roditelji sve to nisu baš tako dobro razumijevali; oni su za sve ove godine stekli uvjerenje da je Gregor u tom poduzeću zbrinut do konca života, a osim toga su bili toliko zaokupljeni svojim trenutnim brigama da su izgubili svaku sposobnost predviđanja. Prokuristu je valjalo zadržati, umiriti, uvjeriti i konačno predobiti; o tome je ovisila budućnost Gregora i njegove obitelji! Kada bi samo sestra bila ovdje! Ona je pametna; plakala je već onda kada je Gregor još mirno ležao na leđima. I sigurno bi prokurista, taj prijatelj dama, dopustio da ga ona vodi; bila bi zatvorila vrata stana i u predsoblju mu izbila iz glave sve njegove bojazni. Ali šta, kad sestre nije bilo, Gregor je morao postupati po vlastitom nahođenju. I ne pomišljajući na to da još uopće ne poznaje svoje trenutne sposobnosti kretanja, ne pomišljajući na to da, možda, pa čak je to i vjerojatno, opet nisu razumjeli njegove riječi, on se udalji od vrata; progura se kroz otvor, htjede prići prokuristi koji se već objema rukama držao ograde stepeništa, da je to bilo upravo smiješno; ali se odmah, kriknuvši jedva čujno, tražeći neki oslonac, sroza na svoje mnogobrojne nožice.
Tek što se to dogodilo, osjetio je po prvi put toga jutra neku tjelesnu nelagodnost; nožice su mu našle čvrsto tle pod sobom; u svemu su mu se pokoravale, kako je na svoju radost primijetio; čak su se trudile da ga ponesu kamo god hoće; i već je mislio da neposredno predstoji konačno poboljšanje svih njegovih patnja. No u istom trenu, dok je ležao na podu, njišući se od suzdržanog kretanja, nedaleko od majke, njoj baš nasuprot, ona, koja se činila potpuno utonula u se, mahom skoči uvis, široko ispruženih ruku i raskrečenih prstiju, te viknu: »U pomoć, zaboga, u pomoć!« držeći glavu u stranu kao da hoće bolje vidjeti Gregora, no onda, u protivurječnosti s tom kretnjom, besmisleno pojuri natrag; zaboravila je da iza nje stoji postavljeni stol; stigavši do njega, sjede brzo na nj, kao u rasijanosti, i uopće kao da nije primjećivala kako kraj nje, iz prevrnutog velikog vrča, kava u punom mlazu curi na sag.
»Majko, majko«, izusti Gregor tiho i diže pogled prema njoj. Prokuristu je načas sasvim smetnuo s uma; međutim, vidjevši kako se izlijeva kava, nije mogao a da nekoliko puta ne škljocne čeljustima uprazno. Na to majka ponovo krikne, pobjegne od stola i padne u naručje ocu koji je dotrčao da joj pomogne. Ali Gregor sada nije imao vremena za roditelje, prokurista se već nalazio na stepenicama; s bradom na ogradi, on se po posljednji put obazre. Gregor se zaleti da bi ga što sigurnije dostigao; prokurista bit će da je nešto slutio, jer je poskočio grabeći po nekoliko stepenica najedanput i nestane; ali još je dospio uzviknuti: »Uh!« što se orilo po cijelom stubištu. Na žalost se činilo da je to prokuristovo bježanje i oca potpuno ošamutilo, jer mjesto da poleti za prokuristom ili barem da ne sprečava Gregora koji se dao u potjeru, zgrabi desnicom štap, što ga je ovaj, zajedno s ogrtačem i šeširom ostavio na stolici, a lijevom rukom dohvati neke velike novine sa stola i, lupajući nogama, poče mahanjem štapom i novinama Gregora tjerati natrag u njegovu sobu. Nikakve Gregorove molbe nisu pomogle, niti je tko razumio te molbe, ma kako ponizno vrtio glavom; otac je samo još jače trupkao nogama. Majka je tamo prijeko, usprkos hladnom vremenu, širom otvorila prozor i, naginjući se daleko izvan prozora i gurala lice u šake. Između ulice i veže nastao je jak propuh, prozorske zavjese su poletjele uvis; novine su na stolu šuštale; pojedini listovi poletješe nad podom. Otac ga je neumoljivo gonio i siktao kao divljak.
No Gregor još nije imao nikakve vježbe u hodanju natraške i u tome je bio vrlo spor. Da se Gregor smio samo okrenuti, odmah bi bio u svojoj sobi, ali se bojao da se otac ne uznestrpi zbog okretanja što je oduzimalo toliko vremena, a svakog časa mu je od štapa u očevoj ruci prijetio smrtonosni udarac po leđima ili po glavi. No najposlije, Gregoru nije ništa drugo preostalo, jer je s užasom primijetio kako u hodanju natraške ne može čak ni pravac održati, i tako, neprestano bojažljivo i krišom poglédajući na oca, počeo se okretati što je mogao brže, ali, zapravo, posve polako. Možda je otac primijetio njegovu dobru volju, jer mu pri tome nije smetao, već je, dapače, ovda-onda vrškom štapa usmjeravao kružne kretnje. Samo da nije bilo onog nepodnošljivog očevog siktanja! Gregor je zbog toga sasvim izgubio glavu. Već se bio gotovo potpuno okrenuo, kada se, uvijek osluškujući ono siktanje, čak smeo te se malko natrag okrenuo. Ali kada se, konačno, sretno našao pred otvorenim vratima, pokazalo se da je njegovo tijelo i suviše široko, a da bi samo tako moglo proći. Otac, dakako, u njegovu trenutnom raspoloženju, nije ni pomišljao na to da otvori i drugo krilo, da bi Gregoru načinio dovoljno širok prolaz. Njegova je fiksna ideja bila samo to da Gregor mora što brže u svoju sobu. Nikada ne bi Gregoru dopustio da poduzme sve one velike pripreme što mu bijahu potrebne da se uspravi i, možda, na taj način prođe kroz vrata. Naprotiv, on je sada, kao da ne postoji nikakva prepreka, uz zaglušnu buku tjerao Gregora naprijed; iza Gregora uopće se više nije razlijegao glas jednog jedinog oca; sada više nije bilo šale, i Gregor — bilo što bilo — poče se gurati kroz vrata. Digla se jedna strana njegova tijela (ležao je sada ukoso u otvoru vrata), jedan bok mu se razguli, na bijelim vratima ostadoše ružne mrlje, i ubrzo se zaglavi te se više ne bi mogao sam ni maknuti, nožice mu, s jedne strane podrhtavajući, visile u zraku, a na drugoj su bile bolno pritisnute o tle, kadli ga otac ostrag snažno udari, i on poleti, jako krvareći, duboko u svoju sobu. Otac je još štapom zalupio vrata, a onda je, konačno, zavladala potpuna tišina.
II
Tek u sutonskim satima Gregor se prenuo iz teškog sna nalik na nesvjesticu. On se sigurno i bez uznemiravanja ne bi probudio mnogo kasnije, jer se osjećao dovoljno odmoren i ispavan, ali mu se učinilo da ga je probudio lagašan korak i oprezno zatvaranje vrata što vode u predsoblje. Svjetlost električnih uličnih svjetiljaka ležala je ovdje-ondje po stropu i na višim dijelovima pokućstva, ali dolje kod Gregora bilo je mračno. Polako, još nespretno pipajući ticalima, što ih je tek sada naučio cijeniti, odvuče se do vrata da vidi što se tamo dogodilo. Njegova lijeva strana kao da je bila jedna jedina dugačka, neugodno napeta brazgotina, i morao je na dva reda nožica po svim pravilima šepati. Uostalom, jedna je nožica u toku prijepodnevnih događaja bila teško ozlijeđena — bilo je pravo čudo što je samo jedna bila povrijeđena — te se kao mrtva vukla uz tijelo. Istom kod vrata je primijetio što ga je, zapravo, vuklo onamo; bio je to miris nekog jela. Jer ondje stajaše zdjela puna slatka mlijeka u kojemu su plivale sitne kriške bijela kruha. Od radosti samo što se nije smijao, jer bio je još gladniji nego jutros, i odmah je gotovo do očiju umočio glavu u mlijeko. Ali ubrzo ju je razočarano opet izvukao, ne samo zato što mu je jedenje zbog lijeve strane tijela, koja ga je boljela, pričinjavalo poteškoće — a on je mogao jesti samo ako bi čitavo tijelo, brekćući, u tome sudjelovalo — nego mu, osim toga, mlijeko, koje je inače bilo njegovo omiljelo piće, koje mu je sestra sigurno zato i stavila u sobu, nije nimalo prijalo, čak je s gađenjem okrenuo glavu od zdjele i otpuzao natrag na sredinu sobe. U sobi za dnevni boravak, kako je Gregor kroz pukotinu mogao vidjeti, zapalili su plinsku svjetiljku, ali dok je otac u to doba dana majci, a katkada i sestri, običavao uzvišenim glasom čitati svoje popodnevne novine, sada ni glasa nije bilo čuti. Pa, možda su se u posljednje vrijeme uopće odvikli od toga čitanja, o kojem mu je sestra uvijek govorila i pisala. Ali posvuda naokolo bilo je tako tiho, premda stan zacijelo nije bio prazan.
‘Kakvim tihim životom živi moja obitelj’, reče Gregor u sebi te osjeti, dok je ukočenim pogledom zurio preda se u tamu, veliku gordost što je bio kadar da roditeljima i sestri omogući takav život u tako lijepom stanu. No što onda, ako se sav mir, sve blagostanje, sve zadovoljstvo okončaju u stravi i užasu? Da se ne bi izgubio u takvim mislima, Gregor se radije pokrene te puzaše gore-dolje po sobi. Jedanput za te duge večeri odškrinula su se bočna vrata s jedne, a drugi put s druge strane te su se odmah opet zatvorila; netko je valjda osjetio potrebu da uđe, ali se i odveć kolebao. Gregor se sada zaustavi tik uz vrata sobe za dnevni boravak, čvrsto odlučivši da posjetioca na neki način ipak uvede ili barem da sazna tko je; ali otada se vrata više nisu otvarala, i Gregor je uzalud čekao.
Jutros, kada su sva vrata bila zaključana, svi su htjeli ući, a sada, kada je on otvorio jedna vrata a druga bila otvorena u toku dana, nitko više nije dolazio, a ključevi su, uostalom, bili izvana u vratima. Istom kasno u noć ugašena je svjetlost u sobi za dnevni boravak i sada se moglo lako ustanoviti da su roditelji i sestra ostali tako dugo budni, jer kako se sada posve jasno moglo čuti, udaljavalo se sve troje na vršcima prstiju. Sada sigurno neće nitko više ulaziti u Gregorovu sobu sve do jutra, imao je, dakle, dovoljno vremena da nesmetano razmišlja kako će nanovo srediti svoj život. No visoka, prostrana soba, u kojoj je bio primoran ispružen ležati na tlu, prožimala ga je strahom, premda nije mogao pronaći razlog za to, jer u toj je sobi sada stanovao već pet godina — i gotovo nesvjesnom kretnjom i ne bez izvjesnog srama, požuri pod kanape, gdje se, premda su mu leđa bila malko prignječena, a glavu više nije mogao dići, odmah osjećao vrlo lagodno te je jedino žalio da mu je tijelo bilo odveć široko da se potpuno podvuče pod kanape. Tu je ostao cijelu noć, koju je proveo dijelom u polusnu, iz kojega bi ga uvijek iznova trgla glad, a dijelom opet u brigama i nejasnim nadama što su, međutim, sve vodile do zaključka da zasada mora biti miran i sa strpljivošću i s najvećim obzirom na obitelj mora nastojati ublažiti neprilike što joj ih je u svom sadašnjem stanju bio primoran nanijeti.
Franc Kafka
Nastaviće se
