Kada sam počeo da šetam
Kada sam počeo da šetam pomislio sam da se, eto, ponašam isto kako kad sam gledao televiziju, ili kao kad sam stajao pored prozora. A opet, gledam vrhove svojih cipela kako sijeku vazduh i uopšte ne dižem pogled, hodam ulicom i kada nazrem neku raskrsnicu ili mogućnost da se skrene u neki prolaz, na neko stepenište, brzo, ah, mogu reći i neprimjetno, jer ko me gleda uopšte, znam, niko, skrenem i podignem glavu i opet koračam po potpuno nepoznatom pločniku, spuštam se niz stepenice koje do tada moje oko nije vidjelo ni noga dodirnula, dodirujem zid, glatki gelender, čučnem pa ustanem, dođem do kraja ulice, nema dalje, slijepa ulica, mora da je postojao znak na početku, ali kao da bi me on spriječio, stojim ispred zida, na balkonu punom cvijeća vidim jednu mačku, neka žena se čuje, ne razumijem šta govori, ali mi se čini da je ljuta.
Mojim tragovima biće obilježen ovaj grad.
- Volim da šetam – rekao sam Silviji. Zamisli, moja stopala. Zamisli, moje oči. Nose sve to u sebi, na sebi. Nose svaki dodir sa zemljom, asfaltom i kamenom, svaki odsjaj sunca u prozoru, cvijeta u prozoru, mačke u prozoru, svaki zvuk, razgovor, buku gradilišta, sirenu ambulantnih kola. Bio sam uzbuđen.
- Mogao bi nešto od toga da fotografišeš – rekla je Silvija.
Mora da je znala, ipak je ona Silvija, da me je, tom rečenicom, strašno uvrijedila.
Kao neka mapa, Silvija, razumiješ li? Kao da sada ispred sebe imamo mapu Grada, mapu Zemlje, sa osvijetljenim putanjama naših koraka! Kakva bi to bila fantastična mapa! Koliko bi naša svjetla išla zajedno, koliko bi se razdvajala, koliko u tim putovanjima ima naše sreće, naše patnje, ah, jedan dah je dovoljan za sreću, jedan, samo!
