Nikada ne možeš u potpunosti upoznati jedan grad
Nikada ne možeš u potpunosti upoznati jedan grad – rekao sam Silviji. Bez obzira što šetam, gledam kuće i lica, slušam, izmotavam se pred izlozima punim cipela i suhomesnatih proizvoda. Možeš se popeti i na krovove, možeš i leći na pločnik i posmatrati ljudske noge i točkove automobila, motora, bicikala, uvijek će ostati neka slika, neki uzdah, neka cigla koja će biti drugačija, koja će možda promijeniti nešto. Drugi grad. Turistički vodiči. Stanovi kao što je naš. Ogromne cijevi u predgrađu u kojima spavaju skitnice. Prodavci na pijaci. Gužva u saobraćaju, lica u automobilima. Sekretarice i poslovni ljudi, firmirana odjeća, restorani. Reklame i bijeli zubi. Jedan grad. Jedan obućar koga vidiš kako čekićem zamahuje, udara, zastaneš, gledaš, šta. Knjižare, ogroman broj knjiga, prelistavaš ih, gledaš slike, ne razumiješ. Ah, Silvija, potrebno je, i hoću, uradiću to, otići do rijeke, sjesti u čamac, zaveslati dok ne stignem na sredinu, i onda pogledati u nebo. Polako, nebo će se mijenjati, obale će biti drugačije.
