Silvija je čistila i prije
Silvija je čistila i prije, ali sada, nijesam siguran, ali mislim da znam zašto, čisti više. Od kada smo došli ovdje čistoća je postala preokupacija za Silviju, kada je kući, i moglo bi se reći, opsesija.
– Samo dovlačiš novine. Znaš li da te novine i knjige samo skupljaju prašinu – rekla je, skupila novine na gomilu i ne, nije ih bacila, odnijela ih je u podrum. Ostavu, ne znam kako se to zove, možda nije isto kao nekad, možda se riječ promijenila, i to se dešava.
Na kraju više nije imala vremena da čisti kuću, pločice, lampe. I jednog jutra, to je nešto što sam morao da prihvatim, to, da nijedno jutro ne može biti isto, čak ni približno, stigla je žena. Neko je zvonio, ustao sam tačno u trenutku kada se modna revija završavala i kada su sve manekenke izašle i modna kreatorka koja se smijala i primala cvijeće, uvijek postoji taj trenutak sa cvijećem, ustao sam pomalo uplašen jer se nikada nije desilo da neko zvoni na vrata, zvone na interfon i ja ne ustajem, ne interesuje me, ko bi mogao da dolazi kada Silvija nije tu, a i ne znam šta da kažem, možda – par riječi koje znam na tom nepoznatom jeziku, ili – da kažem neku riječ, to bi bilo zanimljivo, koju niko, pa ni ja ne razumije, neku riječ koju bih tu na licu mjesta smislio, i otvorio sam vrata, bila je to žena koja mi je, eto, Silvija na sve misli, na našem jeziku rekla da je došla da očisti kuću, da joj je Silvija dala ključ od ulaznih vrata i od stana, ali da je pomislila da je bolje da pozvoni da me ne bi uplašila. Zamisli, Silvija mi nije rekla da će ta žena doći! Zamisli da je otključala vrata i prišla mi dok gledam kraj revije, ljepotice koje se smiješe, onako dugonoge, i neka žena koja se smiješi i prima cvijeće i maše svima, i neki ljudi koji ih gledaju i tapšu, i ja koji ih gledam i ne tapšem, kako bih reagovao da se ta žena kao duh pojavila iza mene, brava ne škripi, vrata ne škripe, dođavola, pomislih ovdje ništa ne škripi, sve je tako odvratno podmazano.
Sledeća priča: Priče o Silviji – Nekada smo bili slični
