Šta se to nas tiče, Silvija
Šta se to nas tiče, Silvija? Šta se tiče nas, šta se tiče tebe – govorio sam, u praznoj sobi ispred televizora, gledajući slike nasilja, stvarnih leševa, vatre i plača. Negdje daleko od nas je sve to, govorio sam, nije bilo nikog da me čuje, Silvija će dati taj jedan novčić da bi pomogla tim tamo, ipak, ljudima, ipak, televizija, koliko možeš osjetiti trag te neke suze, koliko možeš, Silvija. Časna sestra je milovala dijete. Političar je dizao pesnicu visoko uvis. Televizija nas prenosi na mjesto događaja, ako je opasno, ako se puca, možemo poginuti, Silvija sa novčićem, dijete koje plače, bomba koja eksplodira, kažu da se miris sprženog ljudskog mesa nikada ne zaboravlja, Silvija nikada nije osjetila taj miris, ja, naravno, jesam, jer sam bio i tamo i tamo i tu i ovdje i bio ranjen i bio mrtav i bio srećan i bio uzbuđen i bio ubica i bio pokajnik. Silvija misli da zna nešto o užasima svijeta. Zrno pijeska u pustinji, kap u moru.
Sledeća priča: Priče o Silviji – Silvija je voljela da vodi ljubav
