Među najstarije stanovnike Grčke spadaju i Jonjani, koji su bili najsposobniji i prvi su oni zasnovali temelje grčkoj, a time i evropskoj kulturi uopće.
Poslije seobe Dorana, koji su bili na nižem kulturnom stupnju, Jonjani su se počeli pomicati i vršiti kolonizaciju po ostrvima i na zapadnoj obali Male Azije.
Ni ostali Grci nisu stalno ostali na svom uskom području, nego su uslijed razvoja zanatstva, trgovine i gradskog života, pošli u druge udaljenije krajeve, tu se nastanjivali i osnivali svoje kolonije, preko kojih su prenosili u druga mjesta svoj utjecaj, način života i kulturu.
Glavno razdoblje grčke kolonizacije bilo je od god. 750.— 550. prije n. ere. Odlazak iz svojih mjesta bio je uvjetovan nedovoljnošću agrarnog života, kao i međusobnim borbama unutar rodovskog uređenja između rodovske aristokracije i novih gradskih elemenata, koji su počeli novi ekonomski život.
Uslijed kolonizacije Grci su se raširili od Male Azije do Sicilije, Južne Italije i Spanije, i od Egipta i Libije do obala Crnog Mora.
Iako su postojale stalne nesuglasice unutar starog društvenog uređenja, samim koloniziranjem rasla je sve više tendencija nacionalnog okupljanja, da nacija kao cjelina ne bi iščezla na tako velikom prostoru, unutar tuđeg svijeta. Zbog toga su se Heleni iz svih krajeva povremeno sastajali na razne svečanosti (panhelenske igre). Takva mjesta su bila Atena, zatim Apolonov hram na ostrvu Delu, gdje su se svake godine Jonjani skupljali na zajedničku svečanost Apolonu, a proročište u Delfima je već u 7. stoljeću imalo panhelenski karakter.
To razdoblje širenja i ekspanzije bilo je burno po svojim društveno-klasnim borbama i političkim krizama. Ti događaji se ovdje mogu samo ukratko spomenuti, jer je potrebno da se vidi kojoj eposi pripadaju prvi filozofski mislioci, i unutar kakvog društvenog stanja su oni mogli raditi.
Mali zemljoposjedi su propadali uslijed dugova, i pored robova, koji su regrutirani od ratnih zarobljenika, već su i Heleni zbog dugova prodavani u roblje.
Tada je rodovska aristokracija bila žestoka opozicija gradskim elementima i silom nastojala zadržati svoje privilegije po rođenju, kao i svoja imanja. Bogati su nemilosrdno pljačkali manje posjede, i veliki dio zemlje je bio označen kamenjem, t. j. pao je uslijed duga pod stečaj.
Naturalna zamjena je ustupila mjesto novcu. Dok se proizvodilo samo za vlastite potrebe i dok su se proizvodi trošili u domaćinstvima, nije ni eksploatacija bila velika. Ali, uslijed razvoja obrta i proširenja tržišta, razbijali su se rodovski patrijarhalni odnosi, pa je sve više rasla težnja vlasnika imanja, da što više izvezu i zarade novaca. Novac je postao svemoćno sredstvo za stjecanje svih položaja i časti. On je potpuno izmijenio rodovsko društvo.
Dokle je to stanje dovelo, vidi se iz mjera zakonodavca Solona (640—564) “narodnog osloboditelja”, koji je zakonom od god. 594. ublažio stanje na taj način što je izvršio vrlo obuhvatne reforme. Solon je, ne obazirući se na rodovsku pripadnost, svrstao sve građane u 4 klase po veličini njihovog zemljišnog posjeda i prema imutku je pojedincima dodijelio i položaje (timokratija). Bogati su dobili veća prava, ali i veće obaveze. Oni su morali o svom trošku izdržavati n. pr. školu, ratnu lađu ili davati kakvu drugu potporu.
Solonovim zakonom oslobođeni su svi Heleni, koji su zbog dugova prodani u ropstvo, a dugovi su poništeni. Svi su dobili jednaka prava izbornog glasanja.
Solon je sam pisao o svojim mjerama i bio je svijestan koliku je zaslugu učinio za smirenje društva. U fragmentu 24. on govori kako je sa zemlje maknuo kamenje, a time i dugove kao i kamate zelenaša, tako da je zemlja koja je robovala tada postala slobodna. Povratio je atenske građane koji su kao prodano roblje svagdje lutali i već i svoj jezik zaboravili.
Na taj način je spasio društvo od daljnjeg propadanja, jer, kako kaže, donio je jednak zakon kako za bogate, tako i za siromašne. On je učinio to, da su svi građani postali jednaki pred zakonom.
Ono što je započeo Solon, završio je Klisten. On je svojom reformom od god. 509. prije n. ere ukinuo 4 stare jonske rodovske file (t. j. rodovsko pleme, koje se sastojalo iz više fratrija) i namjesto njih postavio je 10 teritorijalnih fila. Time je zadan snažan politički udarac rodovskoj aristokraciji, i na njeno mjesto dolazi robovlasnička demokracija. Iz svake file je išlo po 50 predstavnika, i tako je svima vladao savjet od 500 članova. Slobodni Grci su vladali, a robovi su radili. Rodovsko društveno uređenje postalo je već zapreka za daljnji razvoj proizvodnih sredstava, i agrarni način života i rada nije mogao izdržati konkurenciju razvoja trgovine, zanata i gradova, pa je morao propasti. Taj društveno-politički prevrat, t. j. obaranje rodovskog uređenja, doveo je na historijsku pozornicu robovlasničku demokraciju, koja je uslijed drugih životnih uslova imala i drugačije potrebe. U mitologiji, kozmogonijama i teogonijama nije se mogao naći odgovor na novo postavljena pitanja t. j. kakav je realni svijet i odakle proizlazi cjelokupno zbivanje? Radi putovanja po moru trebalo je proučavati astronomiju i matematiku, kako bi se upoznale prirodne pojave (što je za moreplovca važno), i mišljenje je bilo stalno upućeno na vanjske objekte i nastojalo da što adekvatnije shvati i spozna prirodnost samih stvari. Lična izmišljanja i fantaziranja uz božju hijerarhiju na Olimpu nisu nikome koristila, niti je tu postojalo racionalno-misaonog shvatanja vanjskog svijeta. Robovlasničko društvo je uslijed svog drugačijeg praktičnog odnosa prema svijetu usmjerilo svoje teoretske predstavnike drugim putem istraživanja. Tu se već uočuje potreba jedne nove metode u istraživanju, kako poći i na što se osloniti?
Taj novi način istraživanja izražen je racionalno — prirodnim tretiranjem svih pitanja —, dakle napušta se mit i pristupa se stvarnosti.
Centar tog novog načina mišljenja i proučavanja postao je najprije Milet — (grad na obali M. Azije), kojeg su naselili Jonjani. Milet je bio vrlo bogat grad i bio je naseljen već u kameno doba, a tu je Grka bilo već u 11. vijeku prije n. ere.
Među svim Grcima Jonjani su prvi počeli zasnivati temelj filozofiji i naukama i istakli se prvom filozofskom školom.
* * *
Prije početka izlaganja filozofije te epohe moglo bi se postaviti ovo pitanje: u kakvoj će vezi stajati izloženo društveno historijsko stanje s tretiranjem filozofskih problema?
Da li će to mišljenje biti potpuno točan ≫odraz≪ tog stanja?
Odgovor na to pitanje s da ili ne bio bi nepotpun, jer tu se radi o tome, da se filozofe i filozofske škole postavi u njihovo doba, sredinu i prilike, da se uoči zbog čega se neka epoha bavi svojim određenim pitanjima, i iz čega to proizlazi. Ovdje je bilo važno da se pokaže smjena društvenih formacija uslijed čega su proizašle drugačije potrebe, a time i drugačiji stav prema vanjskom objektivnom svijetu. To postaje predmet izučavanja, a kako će se on uvijek odraziti u glavama pojedinih mislilaca, ne ovisi od utvrđenih faktora ili normi, iako njihovo uočavanje predmeta kao i rješavanje ostaje uglavnom u okviru dotičnog vremena, ali se tu uvijek mora uzeti u obzir važnost i utjecaj i subjektivnog faktora. Tek tako postaje jasno, da se paralelno u istom razdoblju kod jednakih pripadnika nekog društva mogu javljati raznovrsni pravci unutar određenog načina filozofiranja o istom predmetu.
O bitku — filozofija miletske škole
Novo robovlasničko društvo dalo je i svoje prve teoretske predstavnike li Miletu, tada najbogatijem gradu grčkog svijeta.
Tu je prva filozofska škola počela na drugačiji način nego što se to nalazilo u mitologiji — objašnjavati vanjski svijet i tražiti njegov osnovni uzrok i princip. Svijest o tome da vanjski svijet postoji brzo je proizvela i pitanje — kako je nastalo sveukupno mnoštvo objektivnog u svijetu, na koji se prirodni princip (άρχή i to može svesti i kakav je bio tok i proces postanka svega iz toga jednog? Ta pitanja postala su predmet teoretskog izučavanja i uopćavanja u miletskoj filozofskoj školi, koju predstavljaju tri filozofa: Tales( oko 624 do 546), Anaksimandar (oko 610—564) i Anaksimen (umro oko 525). Na pitanje što je osnov svega mnoštva oni svi odgovaraju da je to neosporno materija, samo što taj sadržaj izražavaju na razne načine. Tales shvata tu materiju kao vodu, Anaksimen kao zrak, a spekulativno je najdalje otišao Anaksimandar, koji je materiju shvatio općenito, kao nešto beskonačno i neizmjerno (άπειρον). Ako se prvi princip, počelo (άρχή) shvati kao određenost (voda, zrak), onda cijeli postupak izvođenja mora imati jedan određeni put, t. j. ili je sve na određen način nastalo iz vode ili iz zraka zgušćivanjem i razređivanjem, a da iz toga opet ne slijedi nužno, zašto je n. pr. baš iz vode, a ne drugačije? To je uočio Anaksimandar, pa je taj princip shvatio kao potpuno neodređenu, a ujedno i beskonačnu materiju, kako — prema njegovom mišljenju — postajanje ne bi nikad prestalo. Iz te beskonačnosti lakše može sve nastati dijalektičkim procesom, t. j. izdvajanjem suprotnosti, n. pr. toplog i hladnog, u čemu je Anaksimandar već preteča Heraklita, i tako se ono što je sadržajno potencijalno razlikuje od određenog kvalitativnog objekta.
Kad bi taj άπειρον bio smjesa već svih određenih i gotovih kvaliteta, kao što misle neki historičari filozofije, n. pr. H. Ritter, onda bi se došlo do potpunog apriorizma i uopće bi bilo teško objasniti, kako se može izvesti kasnije nastajanje, ako je ono već prije bilo, što bi značilo, da ono što bi trebalo postati, već postoji. Međutim, taj apeiron treba shvatiti kao beskonačnu, a time i neodređenu materiju, koja uslijed kretanja i dijalektičkog procesa izdvajanja suprotnosti može formirati razne objekte.
Kad bi se prihvatilo prvo mišljenje, onda se uopće ne bi smjelo govoriti o postajanju, kao što je kasnije učinio Parmenid, ali nikako ovdje Anaksimandar.
Materijalni bitak je osnov svega i iz njega se može sve objasniti. Ali, da li bi bilo moguće objašnjavati postajanje, ako bi taj princip bio u mirovanju? To nije moguće, i sva tri filozofa misle, da je materija oživljena, t. j. nije mrtva nego je u stalnom kretanju. Oni još ne shvaćaju, da je kretanje vječno samoj materiji i njoj imanentno, jer im je tada bila mnogo jasnija analogija: duša — tijelo, zbog čega su takvom, t. j. oživljenom (hilozoizam) shvatili i materiju.
U izvođenju svega iz jednog počela bilo bi pogrešno misliti, da postoji samo jedan svijet, zbog čega Anaksimandar ističe, da postoje mnogobrojni svjetovi jedan pored drugoga, i da je procesom postajanja došao na svijet i sam čovjek. Anaksimandrova antropologija svodi se na to, da je čovjek postao iz drugih živih bića, koja su bila slična ribi.
Ta je misao bila vrlo smiona u odnosu na mitologiju, gdje se smatralo normalnim, da istaknuti pojedinci svoju lozu izvode iz božjeg koljena. Razvoj iz osnovnog principa proizveo je sve, i tu nikakav izuzetak nije ni ljudski rod. To je bilo veliko dostignuće, da se i čovjek izvede iz razvoja materijalnog svijeta, i zatim da sebe shvati kao nešto drugo, unutar te cjeline.
Time čovjek uočuje, da je u odnosu na kozmos samostalno biće, a opet i dio totaliteta. Kako se pak do te spoznaje dolazi i šta ona daje — to pitanje miletska škola još ne postavlja niti ga rješava. U njoj je uočen samo problem bitka, koji je shvaćen monistički, kao materijalni princip, iz kojeg je sve drugo nastalo. Na taj način nisu više ni nebeska tijela neka božanstva i nedostupne tajne, nego se svode na zajednički uzrok, koji ih je i mogao proizvesti. Tako filozofska misao, iako u svom naivnom obliku, shvaća kozmos u procfesu i postojanju uslijed kretanja svega.
Tada još nisu postojale pojedine prirodne nauke, niti je bio prikupljen ikakav posebni materijal za njih, pa su se u okviru filozofije rješavala i druga pitanja n. pr. iz fizike i astronomije. Filozofska misao je pošla od općenitosti, a opće se uvijek konkretizira kroz pojedinačno, i u tom jedinstvu rješavala posebne određene objekte.
Miletska škola je postavila naučne probleme — koje je tretirala i kasnija filozofija — svojim metodskim stavom, da u objašnjavanju svega polazi od prirodno-materijalnog principa, t. j. da realnu datost objektivnog svijeta shvati kao rezultat mijenjanja i kretanja osnovnog nosioca svega, koji je sam sebi dovoljan te ima u sebi uzrok svega postajanja.
U toj školi postavljen je samo ontološki problem, ali određeno i jasno, da je samim postavljanjem pitanja postignut nov kvalitativan način razmišljanja o prapočelu i vanjskom svijetu, što je ušlo u trajni temelj filozofije i sa svoje strane doprinijelo daljnjem razvoju filozofske misli.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
