Bogati grčki gradovi na obali Male Azije bili su dosta udaljeni od zemlje matice, da bi sami na krajnjim točkama grčkog svijeta mogli pružati uspješan otpor jačem neprijatelju.
Ti gradovi nisu bili ujedinjeni, pa je uslijed te podvojenosti bio i njihov otpor slabiji, i tokom šestog vjeka počeli su ih ozbiljno ugrožavati Liđani, a zatim i Perzijanci. S Liđanima i Krezom bilo je lakše, ali kad su Perzijanci zauzeli Lidiju (546), Kir je i za grčke gradove zaveo oštrije mjere. Ne samo da su morali plaćati velik porez, nego su i ekonomski bili vrlo pali, jer su Perzijanci sprečavali trgovinu grčkih gradova, budući da su mnogo pomagali razvoj feničanske trgovine u Maloj Aziji.
Od pokorenih gradova, prvi je Milet organizirao ustanak (Aristagora) protiv Perzijanaca, ali pomoć nije došla od kopnene Grčke, i Milet je potpuno razoren god. 494., a stanovništvo poubijano ili preseljeno u unutrašnjost Perzije. Sve je opljačkano i uništeno, zavladala je tiranija, i nestalo je uslova za slobodno mišljenje i za postojanje filozofskih škola. To je bio razlog da je filozof Ksenofan — kasniji osnivač elejske škole (Južna Italija), napustio svoj rodni grad Kolofon i počeo lutati po Grčkoj.
Otpor Perzijancima nisu mogli dati maloazijski Grci, nego je taj posao preuzela na sebe Atena, koju je pomagala Sparta.
Panhelenska politika Atene pokazala se dalekovidnom i Atena je ujedinila grčki svijet protiv perzijskog nadiranja. Maratonska bitka (490) pokazala je veliko junaštvo grčke brojčano manje vojske, i ohrabrila sve za daljnje napore. Kserksov pohod preko Helesponta (480), iako je u Termopilima prodro put, završio je tragično u pomorskoj bitci kod Salamine (480 god. prije n. ere), jer je Atena, zahvaljujući utjecaju Temistokla izgradila jaku mornaricu, premda se tome opirala opozicija na čelu s Aristidom — koja je zastupala interese agrarnog stanovništva.
Pobjedom nad Perzijancima grčki svijet je sačuvao svoju nezavisnost i njegov stavaralački duh je mogao nastaviti započeto djelo u filozofiji i književnosti.
Historičar E. Meyere (1855—1930) — govori da bi grčki duh i njegovu misao zadesile katastrofalne posljedice, da su pobijedili Perzijanci. On kaže da bi grčku naciju odmah pokorio jak svećenički stalež, koji bi neprestano pazio na kultove i religijske obrede, kao što je bio slučaj kod Židova, i da bi namjesto slobodnog duhovnog stvaranja zavladali popovi s teologijom i misterijama, jer su Perzijanci, kao i drugi na Orijentu stajali pod svećeničkom kontrolom i bili više skloni religioznom mamurluku, nego slobodnom filozofskom stvaranju.
Oni bi dalje svojom silom bili u stanju promijeniti duhovni život, i namjesto grčke filozofije imali bismo danas orijentalnu mistiku.
Teško je ocijeniti kako bi bilo da su Perzijanci pobijedili, ali je nesumnjivo, da je za postojanje filozofije potrebna sloboda mišljenja, i Grci, budući da su uspjeli sačuvati svoju nezavisnost, mogli su slobodno produžiti svoj način duhovnog stvaranja i života.
Po daljnjem tretiranju problema u filozofiji istakla se elejska škola, koja je dobila ime po gradu Eleji u Južnoj Italiji.
POSTAVLJANJE PROBLEMA BITKA — KSENOFAN
Osnivač elejske škole Ksenofan (570—480) nije bio zadovoljan dotadašnjim rješenjem problema bitka u filozofiji, jer je mislio da nije odgovoreno na pitanje, šta je bitak, ako se posmatra svijet kao cjelina? Formiranje mnoštvenosti u odnosu na cjelinu nije bitno. Ako se odgovori na pitanje šta je to Jedno i ostalo će — misli Ksenofan — postati jasno, i biće obuhvaćeno unutar tog Jednog.
Bitak je suma svega postojećeg, i on kao cjelina može biti samo jedan. Dakle, Sve — Jedno (t. j. materijalnost svemira) je ono što bi bio bitak i on kao takav jest savršen. On mora biti iznad svega mnoštvenog, koje je postalo i promjenljivo, što tada znači da je to Sve — Jedno, prema riječima Ksenofana — vječno, nepostalo i nepromjenljivo. Ono, jer je savršeno, ne doživljava nikakvih promjena, pa stoga samo u stalnom mirovanju pokazuje svoju pravu i punu veličinu. Taj bitak, kad je već savršen, ne može biti neograničen, jer čim je nešta neograničeno, time je i neodređeno, a to nisu oznake savršenog, pa bitak ima nužno oblik kugle i stalno postoji kao potpuna cjelina.
Tim svojim učenjem, Ksenofan je, nasuprot Heraklitu, sudio o totalitetu bitka kao nečem -—gledano u cjelini—potpuno nepromjenljivom, a nasuprot Anaksimandru, od koga je Ksenofan bio mlađi 40 godina, da je bitak ograničen, a što opet znači u cjelini savršen. Bitak kao Sve — Jedno ne može iznad sebe imati ništa savršenijeg, t. j. nikakvih bogova, a ponajmanje Homerovih i Hesiodovih, pa je on ujedno i božanstvo, koje nema nikakvih potreba, i samo je takva misao o bogu — misli Ksenofan — logična i racionalna.
Taj materijalni bitak oblika kugle, samo posmatran u cjelini ostaje nepromjenljiv, dok se mogu događati promjene u pojedinim dijelovima te cjeline, n. pr. da nastane zemlja i voda. Ali, promjene u tim pojedinostima ne utječu na cjeline, jer to baš ništa ne može mijenjati savršeni oblik kugle, i cjelina kao takva uvijek ostaje, pa kretanje i nije suštinska strana tog bitka. To je nesumnjivo vrlo slaba strana Ksenofanovog učenja. Ako se uzme ta cjelina kao nepostala i savršena, onda je već a priori odbačena svaka potreba kretanja i formiranja ostalog što bi se nalazilo unutar bitka, jer samo vanjskom formom bilo bi to savršeno, a sadržajno, suštinski, bio bi taj bitak potpuno neodređen i nespoznatljiv.
Svojim logično racionalnim pokušajem da bitak shvati kao jedinstvo, Ksenofan je nužno morao odbaciti antropološki politeizam, i on govori, da su bogovi mitologije proizvod čovjeka, i kad bi konji ili lavovi imali ruke i mogli praviti likove, tada bi se dogodilo isto, što i kod ljudi, t. j. bogovi konja imali bi konjski oblik, a lavova — oblik lavova. Time Ksenofan odbacuje narodnu religiju kao neosnovanu i neracionalnu, i nasuprot tome postavlja svoj racionalni bitak kao savršenu cjelinu, koja je ujedno i novo božanstvo.
Međutim u njegovom shvatanju bitka (metafizički materijalizam) nastale su poteškoće u pitanju odnosa mnoštva prema jednome, jer je to jedno bez kretanja ostalo ukočeno, besadržajno i apstraktno.
Te misli je obradio filozofski mnogo dublje i sadržajnije Parmenid, najutjecajniji filozof te škole.
PARMENID
Svoju filozofiju iznio je Parmenid (rođ. oko 540) u alegoričkom spjevu, pod naslovom “O prirodi”. Osnovna filozofska teza je ovo: Bitak jest, nebitak nije. Da bi istraživao što je pravi bitak — najprije treba imati pravu metodu za taj postupak, jer postoje dva puta: jedan kojim idu oni, koji se drže svoje osjetilne spoznaje, što je pogrešan put, i drugi — pravi — za one, koji racionalnim putem žele da se uzdignu iznad mnijenja mase. Taj drugi put omogućuje spoznaju bitka i spoznaje, da postoji samo bitak izražen kao nešta najopćenitije.
Ksenofan je izražavao svoje misli — imajući u vidu samo svijet kao cjelinu, ali Parmenid shvata bitak najopćenitije.
Taj bitak ispunjava prostor, iz čega slijedi, da nema praznog prostora, a bitak je materijalan. Samo taj bitak jest, i on kao apsolutno jedno, neograničen u vremenskom smislu, a ograničen po prostoru — oblika kugle — sjedinjuje sve u sebi, te izvan njega ne može ništa biti. Taj bitak je savršen i nepromjenljiv, i sam po sebi predstavlja jedinstvo svega, pa kao takav negira bitak svakom mnoštvu. Samo racionalna spoznaja može to uopćiti i shvatiti, a bitak uopće ne može biti predmet spoznaje naših osjetila. Ljudsko mišljenje ne može imati nikakav drugi objekt spoznaje, osim tog bitka, jer sadržajno, predmet mišljenja ne može biti ono što ne postoji. Ako postoji samo bitak, onda je samo on predmet mišljenja i sav misaoni sadržaj, što Parmenid izražava stavom, da je isto mišljenje i bitak. Tu se ne postavlja znak jednakosti između prvog i drugog, nego da je objekt mišljenja bitak, a mišljenje bitka, t. j. kako se bitak sam nama očituje, dakle samo mišljenje, poklapa se s postojanjem tog bitka. Izvan bitka ne može postojati ni samo mišljenje, dakle, ono je unutar tog totaliteta, pa kad bi se onaj odnos shvatio u smislu znaka jednakosti, t. j. da je bitak mišljenje, iščezao bi bitak kao materijalnost, postao bi nešta nematerijalno, a to ne bi više odgovaralo Parmenidovu shvatanju, koji izričito kaže — da bitak ispunjava prostor i da je to sve jedna cjelina, koja ne može biti identificirana s ljudskim mišljenjem.
Sve ono što čovjek spoznaje preko svojih osjetila, t. j. cjelokupno mnoštvo pojavnog u svijetu —- ne može biti pravi bitak i ono je nebitak (ne-bitak), a ipak se toga ljudi drže kao da je to nešta pravo. To je drugi put — krivi put prema Parmenidu — i njega se treba kloniti, jer on ne daje ništa osim mnijenja (doksa). Tim putem se ne može čovjek uzdići do prave spoznaje, niti do onoga što je bitak.
I taj svijet pojavnog mnoštva prikazuje Parmenid u svom spjevu, ali s rezervom, da je to samo hipotetsko, i da se vidi, uspoređujući s prvim, koliko su ljudi u zabludi, kad misle, da je to nešto pravo.
Time je postavljena apsolutna suprotnost između jednog i mnoštvenog, između mirovanja i kretanja. Ne može biti postajanja niti nestajanja, sve je u bitku, koji je savršen, gledan kao jedno jedino, a sve pojavno je nešta što je ne-bitno, i ne može imati karakter bitka.
Iz takvog shvatanja bitka — koji je vječno u mirovanju, ne može se uopće razlikovati ništa pojedinačno, jer sve je samo jedan totalitet, koji se ne izdvaja, pri čemu nije moguć nikakav proces formiranja. Miletski filozofi su smatrali da je praosnov, bitak, uvijek promjenljiv, i na osnovu tog procesa tumačili postanak svega, dok elejska škola gleda savršenstvo bitka baš u tom da ne prolazi nikakve procese, a pojavno mnoštvo svijeta je mnijenje smrtnika, i to uopće nije bitak, jer totalitet postoji samo kao svoja cjelina.
Parmenidovo shvatanje nebitka sadrži u sebi klice idealizma, jer sve pojavno, o čemu nam svjedoče naša osjetila, nema karakter objektivnog postojanja po sebi, — nego je samo privid, a pravi objekt je bitak kao totalitet, kojeg može spoznati samo razum. Sve pojedinačno, koje uopće nema karakter pravog postojanja, negira se u svojoj egzistentnosti, zbog shvatanja, da unutar jedinstvenog, apsolutnog, ne može ništa više biti, što bi spadalo u njegovu bitnost, jer je ono u sebi savršeno.
Time je Parmenid svijesno suprotstavio svoje učenje Heraklitu — i njegovom vječnom toku svega, dokazujući, da bitak nema potrebe da prolazi stalni proces razvitka, baš zbog toga, što je on sveobuhvatni totalitet, i da se u njemu ništa novo ne događa.
Takav, apstraktni način razmišljanja, postao je nešta novo u grčkoj filozofiji. Dok se u ranijim pokušajima istraživao osnov sveukupnog mnoštva, i na taj osnov se svodilo, kao na svoju uzročnost i svoga nosioca, sada je obratno, bitak je sve obuhvatio, a time i uništio, i ništa nije preostalo od pojavnog svijeta u pravom smislu egzistiranja, jer je sve ostalo zarobljeno u bitku kao totalitetu.
Iako je Parmenid uočio probleme: odnos jednog — mnoštva, kretanja — mirovanja, osjetilnog — racionalnog, apstraktnog — realnog, pojavnog — suštinskog, ipak rješenja tih pitanja nisu zadovoljila ni njegove savremenike, pa je njegov učenik — dijalektičar Zenon preuzeo na sebe da dokaže, kako učitelj u svemu ima pravo.
Branko Bošnjak
Grčka filozofija
