Već na početku-promašio sam. Umjesto da lupkam po tastaturi lica ozarenog elektronskim proviđenjem uz ortački kliktaj strašnog miša-zaumnika, pišem arhaičnom desnicom rukom praistorijska mastiljava slovesa, pa još i vizantijski uređena, ćirilička. Kao da iskajavam stare grijehe. Nije riječ o inaćenju, riječ je o upornosti, o potrebi da se istraje u naivnoj dirljivoj vezi između glavurde srculenca i ruke, a i onoga što pod tom rukom-žilom kucavicom-starom izdajicom-nastaje.
Umjesto da pišem o osijanom proljećnom prazničju, o radničkoj internacionali, o plavim bluzama, o udarništvu koje nas vodi raju, zapisujem oblake, zapisujem sumornu kišu, zapisujem prosute ljuske nafarbanih vaskršnjih jaja po kafanskom stolu. Zapisujem i mućkove za stolovima… zapisujem i poneki vaskršnji pozdrav, neprirodno i nevješto sapleten čudesnim srpskoslovljem kad mu vrijeme nije…
Zapisujem nevjeru vjernih i sopstvenu ojađenu potrebu da se zbratim sa njihovim nevjerjem, malovjerjem i bezverjem. Uz sve to, gle divnog čuda, zaista zapisujem poletne i ponosite zvuke internacionale koja crveno vijori valjda sa gradskoga trga. Zapisujem i bauljanje podnapitih bivših neradnika koji se ovog Vaskrsa trezveno bore za svoju radničku pravicu…
Proljećna kiša neproljeća i ovu promašenu temu pretvara u tugaljivi jesenski zapis u kojem se ne slažu slova, već se sudaraju nafarbana jaja u ime Vaskrsenja, u ime starih dobrih običaja, u ime starih dobrih nepromašenih tema..
Zapisujem opet raznobojne ljuščice riječi, promašenih i razbacanih, zatrunjenih i neprosijanih, pa onda plotune smijeha, pa cvrkut smislenog i kokodakanje besmislenog, zapisujem i mamurno jutro, umjesto da zapišem lijepo jutrenje i prvomajsku bistrinu uranka…
Gore crkve u strašnom proždirućem plamenu, i to zapisujem. Gore pravoslavne crkve širom svijeta u strašnom proždirućem plamenu na Vaskrs, zapis konkretizujem. Možda je to promašena tema, ali je oganj, o užasa, pravi. I nešto od tog zgarišta, nešto od tog pepelišta, makar prstohvat, pada sa kišom po nama, po kišobranima koji su često motiv mnogih promašenih tema.
Otvaraju se tužni pogoni tužnih fabričica u tužnoj zemljici koju Srbijicom zovu. Tužni premijer tužnoga lica tužnim riječima veselo najavljuje investicioni bum, u bum-bum Srbijici. Od Srbijice, koja i sama postaje promašena tema, prave drvenu furunicu i aplaudiraju onome koji u toj furunici potpiruje vatru. Srbadija se sluđena grije na sopstvenoj lomači. Putovođa osvjetljava put samoubilačkom bakljom. Veseli pakao vječne tranzicije proždire svoju djecu krvožednim čeljustima Adama Smita. Tranzicijske fabričice-mali giganti velikih bjelosvjetskih kompanija, odista podsjećaju na radne logore, na mučionice u kojima je zabranjen vapaj. U kojima se zapomaganje ne čuje od radosnog štektanja moćnih mašina koje, naravski, proizvode srećnu budućnost za ugašene sebre. Radnik je, dobri stari druže Markse, postao rob u našim malim tranzicijskim paklenim rajevima. Neki frustrirani južnokorejski nervčik, neki uduvani crni Arapin, poneko guzato menadžersko latinče dočekalo je svojih pet minuta. Svakodnevno pljuju u ojađeno lice našem blentavom mučeniku koji je ubijeđen da to mora tako, jer bi sve ostalo bilo mnogo gore. Upljuvana dnevnica i okrvavljeno poniženje postao je jedini smisao života radnika-roba u humanističko-tranzicijskom paklu. Muškarac ne smije da govori. Žena ne smije da rađa. Ljudi ne smiju da žive. Ukoliko žele da rade. Za ispljunutu platicu od koje ne mogu da prežive. Pravilo je ispisano na crnim kapijama tranzicijskih fabrika i banaka koje je država proglasila jedinim nacionalnim dobrom u kojem je nesreća naših miševa jedini uslov za sreću njihovih i naših tajkunskih pacova.
Stoga, u ovoj promašenoj temi, naša ljevica liči na četničkogibaničarski pokret sa Titovom značkicom na reveru i brojanicom u desnoj lupeškoj ruci. Zbog toga desnica liči na SKOJ ili na nekakav centralni komitet što je petokraku zvijezdu zamjenio zlatnim tranzicijskim krstom koji po potrebi zanosno bljesne. Upravo to govori i o našim režimima kojih ima i na lijevom i na desnom krilu, a posebno u tuđem džepu i opštenarodnom strahu i koji su tranzicijske državice pretvorili u kaznene prostore krvožednih svjetskih kompanija.
Odbrana državnih i nacionalnih interesa u Srbijici i Gorici Crnoj stala je u ponositi vapaj naših premijera: Dođite, bjelosvjetski hohštapleri, uzmite nam sve, ne tražimo vam ništa..
Nesrećno roblje, nekadanja radnička klasa, zahvalno rinta u radnim logorima i mermernim bankarskim grobnicama, a akcijaška udarnička pjesma čuje se pokatkad kao potmuli lelek u prigušenom razglasju duše. Ukoliko je nešto od toga ostalo u veselim vremenima tranzicijskim.
Tako je u našem promašenom crtaću kojot konačno uhvatio pticu-trkačicu. Cinici bi zaključili:što je tražila, to je i dobila. Dugo, predugo je socijalna država ličila na dembelijski raj. Četrdesetogodišnji penzosi ponekad zapjevaju internacionalu, ponekad opsuju mafijaško-političku bagru ne bi li se na taj način odbranili od urokljivih zavidljivih očiju polugladnih gubitnika.
Mladi mučenici mole mlade menadžere za posao ne sluteći da je uslišena molbica zapravo opjelo njihovoj čovječnosti, ljudskosti i solidarnosti. Mali čovjek prodaje svoj obraz malim ljudima za mizerne pare. Premijersko-mafijaški sistem ga je idiotizovao kroz visoke škole. Njihov masters-rad pečatiran je njihovom jedinom istinom: životari i pusti druge da umru…
Elem, Badža je konačno likvidirao Popaja. U sopstvenom ropcu Popaj je konačno shvatio: Oliva je užasno ružna. Iluzija života silovana je istinom životarenja.
Ova promašena tema ipak će se završiti na pravi način: Pera Ždera i dalje ždere. Živjela njegova glad!