Da bismo došli do odgovora, potrebno se prvo zapitati. Da bismo se u bilo čemu razvili, potrebno je pokušati. Da bismo zaista naučili iz tih iskustava, često nam je potreban učitelj. Knjiga, savjet, prijatelj, pismo – sve su to učitelji koji nam mogu dati poticaj i usmjerenje kako bismo došli do nekih spoznaja. Ali, mi smo oni koji čine prvi korak, mi smo oni koji donose konačnu odluku, mi smo oni koji sudjeluju u životu.
Knjiga Pisma mladom pjesniku jako je lijep primjer prijateljskog odnosa između onoga koji poučava iz svog životnog iskustva i onoga u kome se budi želja za razvojem i spoznajom. Sastoji se od deset pisama u kojima Rilke, kao priznati pjesnik, književnik i filozof, odgovara mladom pitomcu Vojne akademije Franzu Xaveru Kappusu koji, na raskrsnici života, od njega traži savjet i osvrt na svoje pjesničke pokušaje.
Dobar učitelj rijetko odgovara izravno na pitanja, njegova uloga je da otvori um, postavi nas na pravo mjesto kako bismo sami došli do dubljih i jasnijih znanja koje su oduvijek i postojala unutar nas. Rilke u tom smjeru savjetuje: Uđite u sebe. Istražite razlog koji vas tjera da pišete… Ovo ponajprije: upitajte se u najtišem času svoje noći: moram li pisati? Potražite u svojoj dubini odgovor… Naš početnički uspjeh ili neuspjeh, kao i ono što drugi o tome misle, sporedni su. Bitan je glas unutar nas koji nas vodi, bitno je posvetiti se onome što nas istinski nadahnjuje, kroz što se možemo razvijati i usavršavati. Rilke potiče svog štićenika da uči iz prirode, iz svoje svakodnevice, da se prisjeti djetinjstva kao bogate riznice slika i doživljaja, da uroni u svoju nutrinu kako bi stekao čvrstinu i sigurnost u svoj glas: I kad iz tog okretanja nutrini, kad iz tog udubljivanja u vlastiti svijet proizađu stihovi, tad nećete ni pomišljati na to da nekoga pitate jesu li to dobri stihovi.
Putem svojih pisama Rilke velikodušno dijeli osobne spoznaje, ne kao profesor ili kritičar, već prirodno, poput rijeke što teče naplavljujući putem svoje obale, podržavajući rast i vitalnost svega što dotakne. Savjetuje ga da uči od velikih pjesnika i umjetnika kako bi razmišljajući o njihovim djelima proširio prostor svog nutarnjeg života. Predlaže Jensa Petera Jacobsena, u kojemu je i sam pronašao uzor, njegove knjige u kojima je otkrio i prepoznao tajanstvene putove različitih sudbina kako se čudesno isprepliću i pred našim očima… a čak i najmanja zgoda buja poput sudbine; sama pak sudbina nalikuje divnom, prostranom tkanju u kojem svaku nit plete neka beskrajno nježna ruka, polažući je uz drugu nit što je podržavaju i nose stotine drugih.
Zrelost stvaratelja ne postiže se odjednom, već polako, ustrajnim radom i postupnim razvojem, zbog čega je potrebna velika strpljivost na koju se trebamo redovito podsjećati, posebno u trenucima malodušnosti i razočaranja. U svemu postoje prirodni ciklusi sazrijevanja koje treba prepoznavati i naučiti poštovati. Dopustite svojim prosudbama vlastiti, tihi, neometani razvitak koji – kao i svaki napredak – mora doći duboko iznutra i ništa ga ne može ni potaknuti niti požuriti. Sve mora dozreti i tek se tada može roditi. Biti umjetnikom znači… sazrijevati kao stablo…
Naglašava da nam na određena pitanja nitko zaista ne može odgovoriti jer se mnoge životne vrijednosti ne mogu potpuno objasniti riječima. Trebali bismo učiti iz jednostavnih, malih stvari koje često zanemarujemo, a u kojima se odvijaju čitavi procesi, ako ih znamo zamijetiti i povezati. Ne dopustite da Vas zbuni ono površinsko; u dubini sve postaje zakonom. Zato se i treba neprestano pitati, zavoljeti sama pitanja kao zatvorene odaje, i živjeti ih kako bismo možda jednoga dana živjeli i odgovore.
U tom preispitivanju i traganju, živeći u zadanim okolnostima i radeći ono što ga ne zadovoljava u potpunosti, čovjek je često usamljen i osjeća se neshvaćenim. Rilke prepoznaje usamljenost mladog prijatelja, te joj posvećuje dosta prostora. Smatra da pjesnik treba zavoljeti samoću u kojoj raste njegova nutarnja prostranost, ući u sebe i satima ne susresti nikoga – to se mora moći postići… Vaše je unutarnje zbivanje vrijedno cijele Vaše ljubavi, na njemu nekako morate raditi… Usamljenost nas može dovesti do osobitih vrhunaca o kojima nismo mogli ni sanjati.
Ali poziva i na povezanost i bliskost s ljudima kojima smo okruženi, s onima koji znaju manje, sa starijima, s roditeljima, jer su nam tajne njihovih srca često nejasne i skrivene. Ljubav prema drugima je nešto što smatra teškim, čovjek to još treba učiti i ne prihvaćati olako. Ljubav čovjeka prema čovjeku: to je možda najteže od svega što nam je zadano, ono krajnje, zadnja kušnja i provjera, rad, za koji je svaki drugi rad tek priprema. Kroz ljubav imamo mogućnost boljeg upoznavanja sebe, nadilaženja i sazrijevanja kako bismo postali samosvojniji i osvješteniji. Samo zreo pojedinac može ostvariti kvalitetan suživot s drugim ljudima. A kada nam se čini da nemamo nikog bliskog pokraj sebe, uvijek postoje stvari koje su uz nas i kojima se možemo približiti …još su tu noći i vjetrovi što prolaze kroz drveće i iznad mnogih zemalja; još je među stvarima i kod životinja sve puno događanja, u kojima smijete sudjelovati…
Na bol, tugu, tjeskobe, sumnje gleda kao na prirodan dio života koji se stavlja pred nas kao iskušenja, kako bi otvorio našu svijest za nešto novo što se treba roditi, kako bi unutar nje nešto novo izniknulo. Uostalom, svi osjećaji, strahovi, previranja nisu izazvani samo vanjskim okolnostima, već izviru iz nas samih, kako bismo ih upoznali, kako bismo se izborili s njima i osvojili novi dio beskonačnosti unutar sebe… pa ćemo pomalo morati naučiti spoznavati da ono što nazivamo sudbinom, izlazi iz ljudi, a ne ulazi izvana u njih.
Ono što smatramo vrijednim, uglavnom je teško, ali to je jedini način kako da te stvari koje su nam važne postanu dio nas. Pa ako uredimo naš život u skladu s onim načelom, koje nam savjetuje da se uvijek trebamo držati onog teškog, tad će nam ono, što nas se sada još doima posve stranim, postati najprisnije i najvjernije.
Božansko i duhovno neizravno se provlači kroz cijelu prepisku, jer je neraskidivo povezano sa svim – ali čovjek još ne može u potpunosti spoznati ni smisao, ni ljepotu, ni savršenstvo vizije cjeline. Zato je potrebno dozvoliti da se kroz vanjski i nutarnji život pomalo raspliće i otvara istina kako bi je čovjek, kad bude spreman, susreo i prepoznao. On opetovano poziva na odvažno traganje, preispitivanje, ali i na strpljivost koja prati povjerenje. Moramo naš bitak zamisliti toliko prostranim koliko najviše možemo; sve, čak i ono nečuveno, u njemu mora biti moguće. To je ustvari i jedina odvažnost koja se od nas zahtijeva: imati odvažnosti za ono najneobičnije, najčudesnije, najneobjašnjivije što nas može snaći.
Iz njegovih riječi, bez obzira na svijest o teškoćama i tamnijim stranama života, izvire nada, suosjećanje i mudrost vizionara koji je u svojoj veličanstvenoj Usamljenosti možda uspio odgrnuti zastor iza prostranstva zvjezdanog neba, što u Šutnji treperi jasnije onima koji su uspjeli pripitomiti svoju tišinu.
Zbog toga su ova pisma više od literarnog djela, iz njih svatko može iščitati i sačuvati nešto za sebe…
Autor: Anastazija Pulja
Izvod iz pisama
Pitate da li su vaši stihovi dobri. Pitate mene. Prethodno ste pitali i druge. Vi ih šaljete časopisima. Upoređujete ih sa drugim pesmama i uzrujavate se kad izvesna uredništva odbiju vaše pokušaje. E pa (kada ste mi već dozvolili da Vam dajem savete), ja vas molim da se svega toga okanite. Vi upravljate svoje poglede napolje, a to pre svega ne biste sada smeli da činite. Niko vas ne može savetovati ni pomoći vam, niko. Postoji samo jedno jedino sredstvo. Udubite se u sebe. Istražite razlog koji Vas nagoni na pisanje; ispitajte da li je on raširio koren u najskrivenijoj dubini Vašeg srca, priznajte sebi da li biste morali umreti kada bi Vam pisanje bilo uskraćeno. Ovo pre svega: moram li ja da pišem? Rijte do dna duše tražeći dubok odgovor. Pa ako bi taj odgovor glasio potvrdno, ako ovo ozbiljno pitanje možete da predusretnete jednim snažnim i prostim moram, onda izgrađujte život prema toj neminovnosti; Vaš život, i u svojim najravnodušnijim i najbeznačajnijim časovima, mora da bude znak i svedočanstvo ovog neodoljivog nagona. Onda se približite prirodi. Onda pokušajte, kao prvi čovek, da iskažete ono što vidite i doživljujete i volite i gubite. Nemojte pisati ljubavne pesme; izbegavajte u početku one pesničke oblike koji su suviše poznati i obični: oni su najteži, jer je potrebna velika, dozrela snaga pa da se da nešto svoje u jednoj oblasti u kojoj se dobra, a delimično i sjajna, predanja javljaju u velikom broju. Zato bežite od opštih motiva i tražite spasa kod onih koje Vam pruža Vaša sopstvena svakidašnjica; opišite svoje tuge i želje, misli koje Vam proleću kroz glavu, i svoju veru u neku lepotu – opišite sve to prisnom, tihom, smernom iskrenošću i upotrebite u izražavanju svojih misli i osećanja stvari iz Vaše okoline, slike Vaših snova i predmete Vaših sećanja.
Ako Vam Vaša svakidašnjica izgleda siromašna, nemojte optuživati nju; optužujte sebe, recite samom sebi da niste dovoljno pesnik da biste mogli dozvati njena bogatstva; jer za stvaraoca nema siromaštva niti bednog, ravnodušnog mesta. Pa i kada biste ležali čak i u tamnici, čiji zidovi ne bi dopuštali da ijedan od šumova sveta dopre do Vaših čula – zar i tada ne biste imali još svoje detinjstvo, njegovo divno, kraljevsko bogatstvo, ovu riznicu uspomena? Upravite onamo svoju pažnju. Pokušajte da izvučete na površinu potonule senzacije te daleke prošlosti; Vaša ličnost učvrstiće se, Vaša osamljenost razmahnuće se i postaće sutonasto prebivalište mimo kojeg će u daljini promicati spoljašnja buka. – Pa ako se iz tog skretanja u sebe, iz tog poniranja u svoj sopstveni svet, rode stihovi, onda nećete pomišljati na to da ikoga pitate da li su to dobri stihovi. Nećete ni pokušati da časopise zainteresujete za te radove: jer ćete u njima gledati svoje drago prirodno vlasništvo, delić i glas svog života. Umetničko delo je dobro ako je nastalo iz neminovne potrebe. U ovoj vrsti porekla leži i sud o njemu: drugog suda nema. Zato, veoma poštovani gospodine, znam samo jedan savet: udubite se u sebe i ispitajte dubine u kojima izvire vaš život; na njegovom vrelu naći ćete odgovor na pitanje da li morate da stvarate. Primite taj odgovor onako kako on bude glasio, bez mudrovanja i tumačenja. Možda će se pokazati da ste pozvani da budete umetnik. Onda primite na sebe sudbinu i nosite je, njen teret i njenu veličinu, ne pitajući nikad za nagradu koja bi mogla da dođe spolja. Jer onaj ko stvara mora da bude svet za sebe i da sve nalazi u sebi i u prirodi sa kojom se spojio.
Rajner Maria Rilke
