Treći dio: Engleska revolucija (1)
I
Engleska je revolucija počela prije nekoliko godina, a zahuktala se kad se vojska vratila poražena iz Dunkirka.
Poput svega drugog u Engleskoj i ona se odvija tromo i nerado, ali se ipak odvija. Rat ju je doduše ubrzao, ali on je također i povećao, i to očajno, potrebu za brzinom.
Progres i reakcija nemaju više gotovo ništa zajedničkog s partijskom pripadnosti. Ako želimo ukazati na trenutak kad se to zbilo, može se reći da je stara razlika između ljevice i desnice skršena kad je izašao prvi broj »Picture Posta«. Ma koju to politiku zastupa »Picture Post« ? Ili »Cavalcade« ili Priestleyjevi govori na radiju44, ili uvodni članci u »Evening Standardu«? Ne odgovara im ni jedna od starih poznatih kvalifikacija. Oni jednostavno ukazuju da postoji mnoštvo neopredijeljenih ljudi koji su u posljednjih godinu ili dvije shvatili da nešto nije u redu. Ali kako se o besklasnom, nevlasničkom društvu obično govori kao o »socijalizmu«, to se ime može nadjenuti društvu prema kojem mi sada kročimo. Rat i revolucija nerazdvojni su. Ne možemo uspostaviti ništa što bi neka zapadnjačka nacija smatrala socijalizmom dok ne porazimo Hitlera; a s druge pak strane, ne možemo pobijediti Hitlera dok se ekonomski i socijalno nalazimo u devetnaestom stoljeću. Prošlost se bori s budućnošću, a nama preostaju još dvije godine, godina, ili možda čak samo nekoliko mjeseci da se probudimo, da bi pobijedila budućnost.
Ne možemo se nadati da će sadanja, ili bilo koja druga slična vlada, oživotvoriti nužne promjene od svoje mile volje. Inicijativa mora doći odozdo. Znači, mora doći do nečega što još nikad nije zahvatilo Englesku, do socijalističkog pokreta koji će doista pokrenuti široke narodne mase. No, prvo pogledajmo zašto je engleski socijalizam dosad zakazao.
U Engleskoj postoji samo jedna socijalistička stranka koja je dosad nešto značila: Laburistička stranka. Njoj nikad nije uspjelo da postigne neku veću promjenu, jer, osim u čisto unutarnjim poslovima, nikad nije vodila pravu neovisnu politiku. Ona je bila i još je uvijek prvenstveno stranka Strukovnih radničkih sindikata (Trade Unions), pa se posvetila borbi za povećanje nadnica i poboljšanje uvjeta rada. Znači, kroz sve kritične godine bila je neposredno zainteresirana za procvat britanskog kapitalizma. Posebno je bila zainteresirana za očuvanje Britanskog Imperija, jer se englesko bogatstvo uvelike crpilo iz Azije i Afrike. Životni standard radnika Strukovnih sindikata, za koji se borila Laburistička stranka, ovisio je neposredno o znoju indijskih kulija. Istodobno, Laburistička je stranka bila socijalistička stranka koja se koristila socijalističkom frazeologijom razmišljajući u okvirima zastarjela antiimperijalizma i višemanje zalagala se za davanje slobode obojenim rasama.
Morala se zalagati za »nezavisnost« Indije, kao što se zalagala za razoružanje i »progres« općenito. Pa ipak, svi su bili svjesni da je to sve samo »trla baba lan«. U doba tenkova i bombardera zaostale poljoprivredne zemlje poput Indije i kolonija u Africi ne mogu biti ništa više nezavisne nego što su pas ili mačka. Da je i jedna laburistička vlada došla na vlast s jakom većinom i tad poduzela da Indija dobije bilo što, što bi se moglo nazvati nezavisnost, Indiju i jednostavno progutao Japan ili bi je među sobom podijelili Japan i Rusija.
Svaka bi laburistička vlada pred sobom imala otvorene tri mogućnosti. Prva, da nastavi upravljati Imperijem na stari način, što bi značilo odbaciti sve socijalističke pretenzije. Druga, da podjarmljenim narodima dade »slobodu«, što bi zapravo značilo da ih preda Japanu, Italiji i drugim grabežljivim silama, te dovede usput do katastrofalnog pada životnog standarda u Britaniji. Treća, da povede pozitivnu imperijalnu politiku sa ciljem da Imperij preobrazi u federaciju socijalističkih država, u slobodniju i gipkiju verziju Saveza Sovjetskih Republika. Ali historijat Laburističke stranke i njezina pozadina su to onemogućili.
To je bila stranka Strukovnih sindikata, beznadno uskogrudnih nazora i s malo interesa za poslove upravljanja Imperijem, bez kontakta s ljudima koji su zapravo držali Imperij na okupu. Ona bi morala prepustiti upravu Indije i Afrike i cijeli posao obrane Imperija ljudima s podrijetlom iz drugih društvenih slojeva tradicionalno neprijateljskih socijalizmu. A preko svega pala bi sjena sumnje da li bi laburistička vlada koja bi ozbiljno nastupila imala uopće dovoljno autoriteta da sprovede svoju politiku. Jer uz svu brojnost svojih sljedbenika, Laburistička stranka nije imala oslonca u ratnoj mornarici, malo ili ništa u kopnenoj vojsci i zrakoplovnim snagama, gotovo nikakva među činovništvom u kolonijama, pa čak i nesiguran oslonac među činovništvom u domovini. U Engleskoj je njezin položaj bio jak, ali ne i neoboriv, a izvan Engleske sve su adute u svojim rukama držali njezini neprijatelji. Jednom na vlasti, neprekidno bi je mučila ista dilema: ispuniti svoja obećanja i riskirati otpor, ili nastaviti istom politikom kao i konzervativci i prestati govoriti o socijalizmu. Prvaci Laburističke stranke nikad nisu našli lijeka tom problemu, a od 1935. bilo je dvojbeno žele li uopće doći na vlast. Izrodiše se u permanentnu opoziciju.
Osim Laburističke postojalo je još nekoliko ekstremističkih stranaka od kojih je Komunistička bila najjača.
Komunisti su imali znatan utjecaj na Laburističku stranku u razdoblju od 1920. do 1926. i od 1935. do 1939. Njihova glavna važnost, a i cijelog lijevog krila Laburističke stranke, proizlazi iz činjenice da su odigrali presudnu ulogu u otuđenju srednjih slojeva od socijalizma.
Događaji u posljednjih sedam godina jasno su pokazali da komunizam nema nikakva izgleda da zavlada u zapadnoj Evropi. Privlačnost fašizma mnogo je jača. U jednoj zemlji za drugom komuniste su iskorijenili njihovi moderniji neprijatelji, nacisti. U zemljama gdje se govori engleski jezik, komunisti nikad nisu našli jačeg uporišta. Načela koja su propovijedali mogla su privući samo rijedak tip ljudi, uglavnom inteligenciju iz srednjeg sloja, ljude koji su prestali voljeti svoju domovinu, ali su još uvijek osjećali potrebu za patriotizmom, pa su svoje patriotske osjećaje iživljavali veličajući Rusiju. Oko 1940., poslije dvadesetgodišnjeg rada i pošto su potrošili goleme svote novaca, britanski komunisti imali su jedva 20.000 članova, zapravo manje nego 1920. godine kad su se pojavili. Druge marksističke stranke bile su još manje važne. One nisu uživale ruski prestiž, a ni trošile ruski novac, i čak više od komunista bile su sputane doktrinom devetnaestog stoljeća o klasnom ratu. Nastavile su iz godine u godinu propovijedati to zastarjelo evanđelje i nikad ih nitko nije u tom spriječio, jer nisu imale pristaša.
A nije se razvio ni bilo kakav jači domaći fašistički pokret. Materijalni uvjeti na žalost nisu bili loši, a ipak ni jedan se vođa, koga bi se moglo uzeti za ozbiljno, nije prihvatio tog posla. Valjalo bi dugo tražiti prije nego što bi se mogao naći čovjek s manje pameti nego što je Sir Oswald Mosley. Bio je šuplje glave kao tikva. Izmaknula mu je čak najosnovnija postavka da fašizam ne smije vrijeđati nacionalni osjećaj. Cijeli je njegov pokret bio doslovce uvezen iz inozemstva: odora i stranački program iz Italije, pozdrav iz Njemačke, s antisemitizmom prikrpljenim kao primisao, jer je Mosley zapravo svoju političku karijeru započeo sa Židovima koji su bili njegovi najprominentniji sljedbenici. Čovjek kova jednog Bottomleyja ili Lloyda Georgea možda bi bio i mogao osnovati snažan britanski fašistički pokret, ali takvi se vođe javljaju samo onda kad za njima postoji psihološka potreba.
Poslije dvadeset godina stagnacije i nezaposlenosti cjelokupan engleski socijalistički pokret je bio nesposoban da dade i jednu verziju socijalizma koju bi i narodne mase prihvatile. Laburistička je stranka zastupala sramežljiv reformizam, a marksisti su suvremeni svijet promatrali kroz naočale devetnaestog stoljeća. I jedni i drugi ignorirali su probleme poljoprivrede i Imperija, i jedni i drugi navukli su na sebe mržnju srednjih slojeva. Zagušljiva stupidnost ljevičarske propagande uplašila je i otjerala cijele klase pokretu potrebnih ljudi: upravitelje tvornica, policajce, zrakoplovce, mornaričke časnike, farmere, činovnike, trgovce. Svi su oni bili poučeni da u socijalizmu vide bauka koji će ih lišiti njihovih sredstava za život, ili u najmanju ruku nešto buntovno, tuđe, »antibritansko«, kako su ga oni najradije nazivali. Samo intelektualci, najmanje upotrebljiv sloj srednje klase, naginjao je prema socijalističkom pokretu.
Socijalistička stranka koja bi iskreno željela da postigne išta vrijedno spomena, odmah bi se morala suočiti s činjenicama koje se do dana današnjega ne smiju spomenuti u ljevičarskim krugovima. Priznala bi da je Engleska sjedinjenija od većine drugih zemalja, da britanski radnici uza svoje lance moraju izgubiti i mnogošto drugo i da se razlike u pogledima i navikama između klasa brzo smanjuju.
Općenito, priznala bi da je zastarjelu »proletersku revoluciju« nemoguće sprovesti. Ali kroz cijelo razdoblje međuratnih godina nije se pojavio ni jedan socijalistički program koji bi bio i revolucionaran i izvedljiv, što je u biti razumljivo, jer nitko nije želio da dođe do većih promjena.
Laburistički prvaci željeli su da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da beru svoje plaće i povremeno zamijene fotelje s konzervativcima. Komunisti su željeli da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da trpe lagodno mučeništvo doživljavajući poraz za porazom, za što su neprekidno krivili druge. Ljevičarska je inteligencija željela da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da se izruguju blimpima podrivajući moral srednje klase, ali još uvijek prianjajući uz svoj omiljeni položaj čankoliza rentijerima. Politika Laburističke stranke postala je varijanta konzervativizma, »revolucionarna« se politika izrodila u običnu igru opsjene.
Sad su se, međutim, prilike izmijenile: prođoše buntovne godine. Biti socijalist ne znači više kopitati se teoretski protiv poretka s kojima ste zapravo vrlo zadovoljni. Ovaj smo se put našli u pravom škripcu. Odista »Filistejci će na te Samsone«. Naše se riječi moraju pretvoriti u djela ili ćemo propasti. Vrlo dobro znamo da Engleska ne može preživjeti sa svojom sadašnjom socijalnom strukturom i valja da drugima otvorimo oči da to vide i da prema tome postupaju. Ne možemo pobijediti ako ne pobijedimo u ovom ratu. U ovakvim je vremenima moguće, kako to nije bilo u godinama mira, biti revolucionaran i realan. Socijalistički pokret – koji može za sobom povući masu naroda, zbaciti profašiste s njihovih važnih položaja, ispraviti najgrublje nepravde i pokazati radničkoj klasi da ima zašto da se bori, pridobiti srednje slojeve, a ne od njih činiti neprijatelja, smisliti izvedivu imperijalnu politiku umjesto mješavine obmana i utopija, uortačiti patriotizam i inteligenciju – po prvi put, jedan takav pokret, postaje moguć.
Džordž Orvel
Nastaviće se
