Piše: Stefan Hesel (Stephane Hessel)
Ravnodušnost je najgori stav
Razlozi za pobunu mogu se danas činiti manje jasnima ili pak svijet previše složenim. Ko upravlja, ko odlučuje? To nije uvijek lako razlučiti među svim strujama koje nama upravljaju. Nemamo više posla s malobrojnom elitom čije djelovanje jasno razumijemo. Ovo je ogroman svijet, za koji ispravno osjećamo da je međuzavisan. Povezani smo kao nikada prije. Ali u ovom svijetu ima nepodnošljivih stvari. Da bismo to vidjeli, treba dobro gledati I tražiti. Mladima govorim: potražite pa ćete naći. Najgori je stav ravnodušnost, kazati »ja tu ništa ne mogu, snalazim se«: takvim ponašanjem gubite jedan od bitnih sastojaka koji vas čini čovjekom. Jedan od neophodnih sastojaka: sposobnost da se pobunite i angažman koji iz toga proizlazi.
Već sada možemo prepoznati dva velika nova izazova:
- Golemi jaz koji postoji između jako siromašnih i jako bogatih koji neprestano raste. To je inovacija 20. i 21. vijeka. Danas jako siromašni zarađuju jedva dva dolara dnevno. Ne smijemo dopustiti da se taj jaz još više produbi. Sama ta činjenica trebala bi nas pokrenuti na akciju.
- Ljudska prava i stanje u kojem se nalazi naša planeta. Poslije oslobođenja imao sam priliku sarađivati na izradi Opšte deklaracije o pravima čovjeka koju su Ujedinjene nacije usvojile 10. decembra 1948. godine u Parizu, u palati Šajo. Komisija za ljudska prava tada je brojala pedeset i četiri države članice Ujedinjenih nacija. Glavni cilj i izazov pri sastavljanju te deklaracije je bio: osloboditi se prijetnji kojima je totalitarizam pritisnuo čovječanstvo. Da bismo ih se oslobodili, morali smo postići da se države članice UN-a obavežu na poštovanje opštih prava. To je bio način da osujetimo argument pune suverenosti kojim se država može koristiti pri vršenju zločina protiv čovječanstva na svom tlu. To je bio slučaj sa Hitlerom koji se smatrao gospodarom svoje zemlje, ovlaštenim da počini genocid.
I premda ta deklaracija ima deklarativno, a ne pravno značenje, ona je od 1948. godine do danas odigrala veliku ulogu; vidjeli smo kako joj pribjegavaju kolonizovani narodi u svojoj borbi za nezavisnost; ona je oplodila svijest ljudi u njihovoj borbi za slobodom.
Sa zadovoljstvom sam ustanovio da su se tokom posljednjih decenija umnožile nevladine organizacije i društveni pokreti poput Attaca (Društva za oporezivanje financijskih transakcija radi pomoći građanima), FIDH-e (Međunarodne federacije liga za ljudska prava), Amnesty International… koji su aktivni i uspješni. Očito je da danas ako želimo biti efikasni, moramo djelovati umreženo i uz korišćenje svih modernih sredstava komunikacije,
Govorim mladima: pogledajte unaokolo, vidjećete pojave koje opravdavaju vašu ozlojeđenost – postupanje prema imigrantima, ljudima bez ličnih dokumenata, Romima. Naići ćete na konkretne situacije koje će vas podstaći na žestoku građansku akciju. Tražite i naći ćete!
