Svece valja uvijek smatrati krivima, sve dok ne dokažu svoju nevinost, a pitanja koja im valja postaviti ne smiju biti ista u svim slučajevima. U Gandhijevu se slučaju nameću ova pitanja: do koje je mjere Gandhi bio potaknut taštinom – sviješću o sebi kao skromnu polugolom starcu što sjedi na rogožini prostrijetoj za molitvu i koji samo svojom duhovnom snagom drma carstvima – i do koje je mjere odstupio od svojih vlastitih načela ulaskom u politiku koja se ne može voditi bez prisile i prijevara? Za točan bi odgovor valjalo vrlo pomno proučiti sve Gandhijeve postupke i pisana djela, jer mu je cijeli život bio neka vrsta hodočašća u kojem je svaki čin važan. Ali njegova štura autobiografija koja završava oko tisuću devet stotina dvadesetih godina, jako je svjedočanstvo u njegovu korist, tim više što obuhvaća, kako bi on to nazvao, grešno razdoblje njegova života, što nas podsjeća da se u tom svecu, ili polusvecu, krilo vrlo bistroumno i sposobno biće koje je moglo, da je htjelo, postići sjajan uspjeh kao odvjetnik, ili državni činovnik, ili možda čak kao biznismen. Negdje u vrijeme kad se pojavilo prvo izdanje njegove autobiografije, sjećam se da sam njezina uvodna poglavlja pročitao na loše otisnutim stranicama nekih indijskih novina. Ostavila su na mene dobar dojam, što Gandhi osobno, u to vrijeme, nije. Sve ono što je čovjek s njim povezivao – odjeća od domaćeg sukna, »duševna snaga«, vegetarijanstvo – sve je bilo nedopadljivo, a njegov srednjovjekovni program nije očito odgovarao zaostaloj, izgladnjeloj, prenapučenoj zemlji. Očito je, također, bilo da ga Britanci iskorištavaju, ili su mislili da ga iskorištavaju.
Strogo uzevši, kao nacionalist je bio neprijatelj, ali kako je u svakoj krizi upotrijebio svoj utjecaj da spriječi nasilje – što je pak s britanskog stanovišta značilo da spriječi ma kakvu uspješnu pobunu – moglo ga se smatrati i »našim čovjekom«. U povjerljivim krugovima to se cinički i priznavalo. Slično su se držali i indijski milijunaši. Gandhi je od njih zahtijevao samo da se kaju i jasno da su ga više voljeli nego socijaliste i komuniste koji su željeli, pruži li im se prilika, pograbiti njihov novac. Dvojbeno je koliko su ovakvi proračuni pouzdani na dulji rok i kako reče sam Gandhi: »na kraju prevaranti prevare samo sebe«; ali i blagost s kojom se s njim gotovo uvijek postupalo, djelomično je proizlazila i iz mišljenja da nam je koristan. Britanski su se konzervativci na nj ozbiljno rasrdili samo 1942. kad je svoje nenasilje usmjerio protiv drugog osvajača.
Ali čak i tad, primijetio sam, britanski su ga činovnici, koji su inače o njemu pričali podsmješljivo i s negodovanjem, i iskreno voljeli i divili mu se na neki stanovit način. Nitko nikad nije natuknuo da je pokvaren ili častohlepan, na bilo koji vulgaran način, ili da je ikad išta učinio što bi bilo podstaknuto strahom ili jalom. U prosuđivanju čovjeka kao što je Gandhi nagonski se, čini se, primjenjuju vrhunski uzori tako da su neke njegove druge vrline ostale nezapažene. Na primjer, to se čak vidi i iz njegove autobiografije, bio je vrlo odvažan i neustrašiv, a način na koji je umro to jasno potvrđuje. Jer, svaka bi javna ličnost koja svojoj koži pridaje ma kakvu važnost, jamačno bila bolje čuvana. Naprotiv, čini se, da njega nije mučila i progonila mahnita sumnjičavost koja je, kako E.M.Forster kaže u svojoj knjizi: Kroz Indiju, napastan indijski porok, kao što je licemjerstvo britanski. Iako je nesumnjivo bio dovoljno oštrouman da otkrije nepoštenje, čini se, da je vjerovao, kad god je mogao, da su svi ljudi pošteni u svojim namjerama i da imaju dobroćudnu prirodu, pa im se stoga lako može i pristupiti. Pa premda je podrijetlom bio iz siromašne obitelji srednjeg staleža, život je započeo poprilično nevoljno, a bio je vjerojatno i neugledna fizičkog izgleda; nikad ga nije proždirao jal ili osjećaj manje vrijednosti. Rasne su ga predrasude, kad se s njima upoznao u njihovu najgorem obliku u Južnoj Africi, čini se, poprilično osupnule. Čak dok se borio u ratu koji je odista bio rasni rat, nije o ljudima rasuđivao prema njihovoj boji kože ili njihovu staležu. Guverner neke pokrajine, kralj pamuka, napola izgladnio kuli Dravid, običan britanski vojnik, svi su oni za nj bili podjednako ljudska bića kojima je valjalo pristupiti na vrlo sličan način. Značajno je da je čak i u najgorim prilikama, dok je bio vojnik u Južnoj Africi i kad je postao vrlo neomiljen kao borac za indijsku zajednicu, uvijek imao prijatelja Evropljanina.
Pisana u kratkim nastavcima za novine, autobiografija nije književno remek-djelo, pa je tim više dojmljiva, zbog običnosti većine tog štiva. Ne smijemo zaboraviti da je Gandhi započeo svoj život s normalnim ambicijama mlada indijskog studenta i da je samo postupno prihvaćao ekstremne nazore i neke prilično nerado. Nekad je on, što je zanimljivo znati, pokrivao glavu cilindrom, pohađao plesnu školu, studirao francuski i latinski, uspeo se na Eiffelov toranj i čak pokušao naučiti svirati violinu – sve u namjeri da se što više prilagodi evropskoj civilizaciji. On nije jedan od onih svetaca što se ističu svojom fenomenalnom pobožnošću od rana djetinjstva, ni jedan od one druge vrste koja napušta svjetovni život poslije čulno razuzdana života. On priznaje grijehe svoje mladosti, a zapravo nema mnogo što priznati. Na naslovnoj stranici njegove autobiografije otisnuta je slika svih stvari koje je Gandhi posjedovao u času svoje smrti. Sve bi to stajalo oko 5 funti, a Gandhijevi grijesi, barem oni puteni, doimali bi se isto tako, ako bismo ih istresli sve na jednu hrpu. Nekoliko cigareta, nekoliko zalogaja mesa, nekoliko ananasa ukradenih sluškinji, dvije posjete bordelu (svaki put bi otišao neobavljena posla), zamalo jedan bludni posrtaj s gazdaricom u Plymouthu, jedna provala srdžbe – i to bi bilo otprilike sve. Može se reči da ga je od djetinjstva resila ozbiljnost i jedno radije estetsko nego religiozno pristojno vladanje, no, svejedno, sve dok nije navršio, otprilike tridesetu, nije imao određena pogleda na svijet. Za nj se prvi put čulo u, recimo, javnom životu u vezi s njegovim vegetarijanstvom. Pod njegovim manje prosječnim kvalitetama cijelo se vrijeme osjeća solidan malograđanski duh poslovna čovjeka što je naslijedio od svojih predaka.
Osjeća se da je čak i poslije – pošto se odrekao ličnih ambicija – mogao postati domišljat, energičan odvjetnik ili uporan politički organizator, brižljivo štedljiv u izdacima, okretan rukovodilac komiteta i neumoran sakupljač priloga za svoju stranku. Njegov je karakter bio izvanredno podvojen, ali u njemu nije bilo ništa loše na što bi se moglo uprijeti prstom i vjerujem da će čak Gandhijevi najveći neprijatelji priznati da je bio zanimljiv i neobičan čovjek koji je obogatio ovaj svijet već time što je u njemu živio. Da li je bio mio i drag čovjek i da li njegovo učenje ima neku vrijednost za one koji prihvaćaju religiozna vjerovanja na kojima se ono temelji, u to nikad nisam bio siguran.
Posljednjih je godina ušlo u modu da se o Gandhiju govori kao da je on ne samo naklonjen zapadnjačkom ljevičarskom pokretu, nego kao da je on i njegov integralni dio. Anarhisti i pacifisti, osobito, prisvojili su ga za se, obazirući se jedino na to da je on protiv centralizma i nasilja države, a ne obazirući se na nadzemaljsku, nečovječnu tendenciju njegova učenja. Ali valja shvatiti, mislim, da Gandhijevo učenje ne može biti usklađeno s vjerovanjem da je Čovjek mjerilo svih stvari i da je naša zadaća da život učinimo vrijednim življenja na ovoj zemlji, što je jedina zemlja koju imamo. Njegovo učenje ima smisla samo uz pretpostavku da Bog postoji i da je svijet čvrstih predmeta samo iluzija koje se valja kloniti. Vrijedno je razmotriti trpljenja koja je sebi nametnuo Gandhi i koja je – iako nije zahtijevao da im se svaki njegov učenik podvrgne doslovce – smatrao prijeko potrebnim ako se želi služiti Bogu i Ljudima. Najprije ne jesti meso i, ako je moguće, nikakvu hranu životinjskog podrijetla u ma kojem obliku. (Gandhi je osobno radi zdravlja morao popustiti svojim načelima i piti mlijeko, ali čini se da ga je to peklo kao padanje u stari grijeh). Ni alkohola, ni duhana, a ni mirodijalih začina, čak i biljnog podrijetla, jer hranu valja jesti ne radi užitka nego samo i jedino radi održavanja životne snage. Potom, ako se može, valja se kloniti seksualnih odnosa. Ako već mora doći do seksualnih odnosa, ona treba da se obave samo radi rađanja djece i to vrlo rijetko. Gandhi je osobno, kad je bio u srednjim tridesetim godinama, položio zavjet bramahcharya, djevičanske kreposti, što podrazumijeva ne samopotpuno uzdržavanje od spolnog općenja nego i zatomljavanje svih čulnih požuda. Taj zavjet, čini se, teško je održati bez osebujne ishrane i česta posta. Hranjenje mlijekom pak, čini se, opasno je, jer pobuđuje bludne želje.
I najposlije – i najvažnije od svega, trpljenik ne smije imati nikakvih prisnih prijateljskih odnosa i nikakvih ekskluzivnih ljubavi bilo koje vrste.
Prisna prijateljstva su opasna, veli Gandhi, jer »prijatelji utječu jedan na drugoga« i zbog vjernosti prijatelju možemo zapasti u zlodjelo. To je nesumnjivo istina. Štoviše, ako valja da ljubimo Boga ili ljudski rod u cijelosti, ne možemo dati prednost ni jednoj jedinoj osobi. To je također istina, pa tu počinje granica gdje humanistički i religiozni nazori postaju neuskladivi. Nekom običnom čovjeku ljubav ne znači baš ništa, ako to ne znači voljeti neke ljude više nego druge. Gandhijeva autobiografija nam ne kazuje da li se Gandhi nehajno odnosio prema svojoj ženi i djeci, ali jasno kaže da je u tri navrata bio rad pustiti ženu ili svoje dijete umrijeti radije nego dopustiti da se hrane životinjskom hranom koju im je propisao liječnik. Istina je, doduše, da nikog nije pokosila smrt i, također, da je Gandhi – može se zaključiti – pod jakim moralnim pritiskom – uvijek bolesniku ostavljao izbor da ostane u životu i živi u grijehu; pa ipak, ako je odluka ovisila o njemu, on bi zabranio životinjsku hranu bez obzira na posljedice. Mora postojati neka granica, kaže on, čime se moramo zadovoljiti da bismo ostali živi, a ta je granica dobrano daleko od pileće juhe. Takvo je gledište možda plemenito, ali – ja mislim – da bi ga većina ljudi ipak nazvala nehumanim. Jer, ljudski je ne biti savršen, sagriješiti radi odanosti, ne dopustiti da nam asketizam uguši prijateljstvo i da smo naposljetku spremni pretrpjeti poraz i da nas život satre, što je neizbježna cijena ako svoju ljubav poklonimo drugim ljudskim bićima.
Jamačno su alkohol, duhan i slično, poroci kojih se svetac mora kloniti, ali svetaštvo je također nešto čega se ljudska bića moraju kloniti. Očito, za to postoji i oštriji odgovor, ali valja biti vrlo oprezan pri nakani da ga se iznese. U ovo jogijevsko doba prespremno se dopušta da je »neprivrženost « ne samo bolja nego prihvat ovozemaljskog života, nego da je običan čovjek odbacuje samo stoga što je za nj preteška: drugim riječima, prosječna su ljudska bića promašeni sveci. Dvojbeno je, je li to istina. Mnogi ljudi odista ne žele biti svecima i vjerojatno je da neki koji to postignu ili žude da to postignu, nikad nisu došli u iskušenje da budu ljudska bića. Ako bismo to učenje mogli slijediti do njegova psihološkog korijena, onda bismo vjerujem, pronašli da je glavni motiv za »ne-privrženost« želja da se pobjegne od životnih muka i prvenstveno od ljubavi koja je, čulna ili nečulna, teška obaveza. Ali ovdje nije potrebno razglabati koji je ideal »viši«, nadzemaljski ili humanistički.
Činjenica je da su oni nespojivi. Valja se odlučiti ili za Boga ili za Čovjeka, a svi »radikali« i »naprednjaci« od najmekšeg liberala do krajnjeg anarhiste, izabrali su odista Čovjeka. Međutim, Gandhijev se pacifizam do određene granice može odvojiti od ostala njegova učenja. Njegov je motiv religiozan ali on je također za nj tvrdio da je određena tehnika, metoda, sposobna da dovede do željenih političkih rezultata. Gandhijev se stav razlikovao od držanja većine pacifista na Zapadu. Satyagraha, koja se najprije pojavila u Južnoj Africi, bila je neka vrsta nenasilnog ratovanja, način da se porazi neprijatelj a da ga se ne ubija i ne osjeća ili pobuđuje mržnja. Ona nužno uključuje građansku neposlušnost, štrajkove, ležanje na tračnicama željezničke pruge, trpljenje nasrtaja policije, a ne bježanje i uzvraćanje udaraca i slično. Gandhi se protivio da se Satyagraha prevodi kao »pasivan otpor«; u gujarati jeziku riječ, čini se, znači »postojanost u istini«. U svojim mlađim danima Gandhi je služio u britanskoj vojsci u vrijeme burskog rata kao bolničar s nosilima i bio je rad da to ponovo učini u vrijeme prvog svjetskog rata. Čak kada je sasvim odbacio nasilje, još je uvijek bio dovoljno pošten da vidi da se u ratu obično nužno moramo opredijeliti. Nije – doista, budući da je cijeli njegov život bio posvećen borbi za nacionalnu nezavisnost – ni mogao zauzeti jalovo i nečasno gledište te se pretvarati da su u ratu obje strane jednake i da je svejedno koja će pobijediti. Niti se on, kao većina zapadnjačkih pacifista specijalizirao u izbjegavanju nepoćudnih pitanja. U vezi s prošlim ratom, jedno pitanje na koje je svaki pravi pacifist morao znati dati odgovor, glasilo je: »A Židovi? Zar ste voljni mirno gledati kako ih istrebljuju? Ako niste, što predlažete kako da ih se spasi bez rata?« Moram reći da nikad nisam čuo ni od jednog zapadnjačkog miroljupca čestit odgovor na to pitanje, iako sam čuo mnoga izmotavanja, obično »i vi ste jedan od onih«. Ali slučajno su i Gandhija upitali donekle slično pitanje 1938. i slučajno je njegov odgovor sačuvan u knjizi Gandhi i Staljin koju je napisao Louis Fischer. Prema Fischeru Gandhi je mislio da njemački Židovi treba da izvrše kolektivno samoubojstvo, što bi diglo svijet i njemački narod protiv Hitlerova nasilja.
Njegovo se mišljenje opravdalo poslije rata: Židove su svejedno poubijali, pa su isto tako mogli umrijeti sa svrhom. Dobiva se dojam da je takvo mišljenje osupnulo i takva Gandhijeva obožavatelja kao što je bio Fischer, ali Gandhi je bio samo iskren. Ako niste voljni drugima oduzimati živote, morate često biti pripravni na to da se životi gube i na druge načine. Kad je u 1942. uporno pozivao na nenasilan otpor protiv japanske najezde, bio je spreman priznati da to može stajati nekoliko milijuna života.
Istodobno postoji dovoljno razloga da pretpostavimo da Gandhi, koji je na kraju krajeva rođen 1869, nije poimao pravu prirodu totalitarizma i da je sve promatrao kroz prizmu svoje vlastite borbe protiv britanske vladavine.
Ovdje nije toliko važno da su Britanci s njim obzirno postupali, koliko da je on uvijek bio sposoban da vlada javnim mnijenjem. Kako se to može vidjeti iz njegove navedene izjave, on je vjerovao u »dizanje svijeta«, što je pak moguće samo ako svijet može čuti što radite. Teško je zamisliti kako bi Gandhijeve metode uspjele u nekoj drugoj zemlji gdje protivnici režima nestaju preko noći i za njih se nikad više ne čuje. Bez slobode zbora i govora nemoguće je ne samo obratiti se javnom mnijenju, nego i pokrenuti masovni pokret, pa čak i priopćiti svoje nakane svom protivniku. Postoji li ikakav Gandhi u Rusiji ovog časa? Da i postoji, što može postići? Ruske mase mogu uteći građanskom neposluhu samo ako ista zamisao padne na um svima istodobno, a čak i tad, sudeći po događajima za velike gladi u Ukrajini, time se baš ništa ne bi postiglo. Da li da kažemo da nenasilan otpor može uroditi plodom protiv svoje vlastite vlade, ili samo protiv okupacijske sile: pa čak, kako da ga se pokrene u međunarodnim razmjerima! Gandhijeve raznorazne protuslovne izjave o prošlom ratu pokazuju da ni sam s time nije bio načistu. Primijenjen na vanjsku politiku, pacifizam ili prestaje biti miroljubiv ili postaje politikom popuštanja. Štoviše i pretpostavku, koja je Gandhiju dobrano poslužila u ophođenju s pojedincima, da se svim ljudima može više ili manje pristupiti i da neće ostati neganuti nečijom velikodušnošću, valja ozbiljno preispitati. Jer, to nije uvijek istina; na primjer, kad imate posla sa suludima. A tu se postavlja pitanje: ’Tko je duševno zdrav? Je li Hitler bio duševno zdrav? I zar je moguće jednu cijelu kulturu proglasiti duševno nezdravom prema standardima neke druge kulture? I onoliko koliko se mogu odmjeravati osjećaji cijelih naroda, postoji li vidljiva veza između velikodušna djela i prijateljske zahvalnosti? Je li zahvalnost faktor u međunarodnoj politici?’
Takva i slična pitanja valja razmotriti, što prije to bolje, u to malo godina što nam je još preostalo, prije nego se netko sjeti da pritisne dugme i rakete stanu parati nebo. Nije baš sigurno da bi civilizacija mogla izdržati još jedan velik rat i stoga je barem dopušteno misliti da je jedini spas u nenasilju. Gandhijeva je vrlina da bi bio spreman razmisliti o pitanju koje sam spomenuo malo prije i, doista, vjerojatno je i raspravljao o većini ovih pitanja pogdjegdje u svojim brojnim novinskim člancima. Proučavajući ga, može se osjetiti da je bilo mnogo toga što on nije razumio, ali nije bilo ničega o čemu bi se plašio govoriti ili razmišljati. Ja ga osobno nikad nisam odveć volio, ali nisam baš siguran da je, sve u svemu, bio na krivu putu, niti vjerujem da je njegov život bio promašaj. Zanimljivo je, kad je bio ubijen, da su mnogi od njegovih najgorljivijih štovatelja rastuženo uskliknuli da je predugo živio i doživio da vidi svoje životno djelo uništeno, jer se Indija našla u građanskom ratu koji se uvijek i očekivao kao nusprodukt promjene vlasti. Ali Gandhi nije proveo svoj život u nastojanju da izgladi hindusko-muslimansko suparništvo. Njegov glavni politički cilj: miran završetak britanske vladavine, ipak je bio postignut. Po običaju, relevantni faktori zasijecaju jedan u drugi. S jedne strane, Britanci su se povukli iz Indije bez borbe, događaj koji je malo koji promatrač odista predmnijevao samo godinu dana prije nego što se odigrao.
S d ruge s trane, to j e u činila laburistička vlada, dok bi zacijelo konzervativna vlada, naročito vlada na čelu s Churchillom, drukčije postupila. Ali, ako je do 1945. U Britaniji stvoreno javno mnijenje u prilog nezavisnosti Indije, koliko je za to zaslužan utjecaj Gandhija osobno? I ako, što bi se lako moglo dogoditi, Indija i Britanija uspostave dobre i prijateljske odnose, hoće li to djelomično biti i stoga što je Gandhi, nastavljajući borbu uporno i bez mržnje, raskužio političku atmosferu? Što netko i pomišlja da postavlja ovakva pitanja, jasno otkriva njegovu narav.
Netko može osjećati, kao što ja osjećam, stanovito estetsko gnušanje prema Gandhiju; netko može odbaciti tvrdnju njemu u prilog da je bio svetac (usput budi rečeno, on sam nikad takvo nešto nije ustvrdio); netko može odbaciti svetaštvo kao ideal i tako osjećati da su Gandhijeve osnovne pobude bile antihumane i reakcionarne: ali promatramo li ga samo kao političara i usporedimo li ga s drugim političarima našeg doba, kako li je samo uspio za sobom ostaviti tako čist i svjež miris!
Džordž Orvel
»Partisan Review«, januara 1949
