U dijalozima prvog sokratovskog perioda Platon se ne udaljuje od shvatanja svog učitelja — bavi se isključivo pojmovnim istraživanjem na području etike. Kao i Sokrat i Platon smatra, da je za ljudski svakodnevni život od velike važnosti, da ljudi najprije spoznaju pojmove u etici, jer je vrlina (krepost) moguća samo na osnovu znanja. U tim raspravljanjima ti opći etički pojmovi nisu još hipostazirani u ideje, nego pojmovi imaju samo svoje logičko značenje. Opće se baš odlikuje time, da obuhvata niz pojedinačnosti, kad se apstrahira od njihovih slučajnih određenja. Tu je već nastala misao, da se bit nečega ne nalazi u određenom pojedinačnom, nego u općem kao takvom, jer ono sadrži cjelinu, dok je pojedinačnost samo dio tog svega. Platon nije svoju pojmovno-etičku filozofiju širio javnim predavanjima po trgu, kao Sokrat, nego je radio u svojoj školi, koju su uzdržavali učenici svojim prilozima.
Iz te grupe dijaloga, ako izostavimo I. knjigu ≫Države≪, o kojoj će se govoriti u sastavu drugih knjiga, onda je dijalog ≫Protagora≪ najznačajniji u proučavanju etičkih pojmova. U tom dijalogu Platon pokazuje, kako je neodrživa sofistička teza o relativnosti etičkih normi, jer vrlina nije ništa drugo nego znanje, pa je prema tome jedinstvena i može se naučiti.
Kad je pokazao, da se ona može naučiti, onda je još više opravdano — da filozofija djeluje na ljude i da ih stalno uči i popravlja. Tu misao je Platon stalno zadržao, i u njegovoj ≫Državi≪ treba da vladaju filozofi, jer samo oni mogu o svemu dobro odlučivati.
Platonu nije važno da iznosi samo svoje misli, nego se stalno suprotstavlja sofistima, jer oni, prema mišljenju Sokratovu, kvare ljudske duše. Jer kaže, ako netko kupi lošu hranu kod trgovca, on je najprije u posudama nosi kući, i može se sa ukućanima posavjetovati, da li da je jede ili ne, ali ono što sofisti prodaju odmah prima duša, i kasno je onda pitati za savjet. Taj primjer iz ≫Protagore≪ pokazuje, kako su sofisti vršili velik utjecaj na svoje slušače.
Od spisa prelaznog perioda značajniji su dijalozi ≫Gorgija≪ i ≫Menon≪. U ≫Gorgiji≪ pod utiskom djelovanja sofista, koji su, prema Platonu — zloupotrebljavali retoriku, Platon je u potpunosti odbacuje, jer je retorika samo prividna umjetnost i nije zasnovana na znanju, a upotrebljava se za nepravedne stvari.
I u spisima prelaznog doba Platon vodi stalno polemiku protiv sofista, jer oni svojim uspjesima privikavaju ljude na relativnost svega, što životu samo škodi.
Gledajući pojmovnu stranu istraživanja, spisi oba ta perioda, pod općim, idejom (Ιδέα, είδος) razumijevaju pojam, t. j. pojmovni sadržaj, pod koji se svode pojedinačni objekti.
To logičko značenje ideje u spisima zrelog doba prelazi u ontološko-metafizieko8 i to prvi put u dijalogu ≫Simposion≪ (Gozba), gdje se govori o erosu (ίρως) kao filozofskom nagonu i čežnji za spoznajom lijepoga.
Čovjek u tom nagonu prolazi više stupnjeva uzdizanja i od ljepote tijela uzdiže se do ljepote duše, odatle teži dalje prema naukama i najzad stiže do spoznaje ideje ljepote. Tu Platon prvi put govori, da ideja ljepote — kao ideja, ima svoju apsolutnu postojanost, nije danas ovakva, a sutra onakva, jednom čovjeku takva, a drugom opet drugačija, nego je za sve ljude jednaka, savršena i nepromjenljiva. Prema tome, tijela mogu biti lijepa samo zbog toga, što imaju učešća na ideji ljepote, a sama ideja nema nikakvih oznaka promjenljivih osjetilnih kvaliteta.
U tom dijalogu je Platon postavio temelj svom sistemu objektivnog idealizma. Ideje, koje su ranije imale samo pojmovno — logičko značenje, sada su hipostazirane i pretvorene u samostalna supstancijalna bića, koja sadrže svu stvarnost u sebi. Prema tom shvatanju, pravu realnost i objetivnost predstavljaju ideje (pogrešno bi bilo smatrati ih nekim duhovnim carstvom u smislu srednjovjekovne filozofije), a materijalni svijet je sekundaran, izveden tek iz tih ideja.
Glavni Platonovi filozofski pogledi na etiku, estetiku, spoznaju, politiku i kozmologiju, izgrađeni su na osnovu takvog shvatanja ideja, koje je osim kozmologije u potpunosti iznijeto u njegovom najvažnijem djelu ≫Država≪.
Platonovo učenje o idejama je potpuno njegovo orginalno shvatanje, ali je historijski razvoj grčke filozofske misli mnogo toga već pripremio, što je Platon iskoristio za svoje učenje. Heraklit je tvrdio, da je vanjski svijet na osnovu imanentne suprotnosti u stalnom mijenjaju, i u njemu ništa nije stalno. To je Platon prihvatio, i od vanjskog svijeta okrenuo se prema misaonom, pojmovnom,.da traži nešta, što će uvijek biti identično i nepromjenljivo. Takvo shvatanje bitka je na području materijalizma dala elejska škola, jer je tu bitak nepromjenljivi apsolut, zbog čega neki nazivaju Platonove ideje—-nematerijalni elejski bitak. Ali, da se nešto trajno može tražiti na pojmovnom području, istakli su već pitagorovci, a najviše Sokrat. Pitagorovci su u osnov svega stavili broj i kvantitativni odnos, a Sokrat je pojmovnim istraživanjem etike došao do shvatanja, da opće, koje sadrži niz pojedinačnosti, kad se definira, treba smatrati važnijim i sadržajnijim od tog pojedinačnog. To je Platona oduševilo, pa se i sam u raznim dijalozima bavio tim područjem na Sokratov način, ali je, težeći da dođe do onog što bi moralo biti apsolutno, izvršio hipostaziranje tih pojmova.
Za Platona je bilo odlučujuće bavljenje tim pojmovima, jer je on brzo uvidio, da idealna određenja — na pr. pravednosti, hrabrosti i dr., nemaju svoje puno, adekvatno realiziranje ljudima — pojedincima, jer oni u svom praktičnom djelovanju nikad ne realiziraju idealne norme. Dok je Sokrat u svojoj filozofiji postavio jedinstvo teorije i prakse, dotle Platon, baš zato što je praksa postojećeg društva drugačija od idealnih normi, zaključuje, da ta stvarnost nikad ne može biti potpuno adekvatna pojmovnom određenju, prema čemu ona i ne može biti ono osnovno, ono primarno svega zbivanja. Ne znači li to — misli Platon, da je onda to pojmovno, savršenije od svakidanjeg realnog i promjenljivog. Izučavanjem geometrije, Platon je također uvidio da geometrijske figure ne postoje tako idealne u stvarnosti, ali da baš pojmovno određenje daje ono pravo, kakvoga nema u svakodnevnom životu.
Nije li i tu ono pojmovno nešto trajnije i savršenije? Kad je došao do tstkvih rezultata, Platon uopće više nije ni pomislio, da područje vanjskog objektivnog svijeta shvati kao uzor pravog bitka i savršenstva, nego je to pojmovno područje — svijet ideja — shvatio kao pravu stvarnost, a sve vanjsko je samo slika tog savršenog svijeta ideja.
Platonove ideje nisu ništa drugo nego hipostazirani generički (rodovski) pojmovi, i svaka ideja je vječna i nepostala. One su uzrok sveg pojavnog, ali to nikad ne može postići savršenstvo svog uzora, jer bi se na taj način izjednačio uzrok s posljedicom, primarno sa sekundarnim, osnovno (suštinsko) s pojavnim, i to mnoštvo dvostrukih savršenih pojedinačnosti međusobno bi se potpuno isključilo, jer ne bi bilo potrebe za bilo kakvim oblikovanjem.
Iako je Platon do općih pojmova mogao doći jedino empirijskim putem, on je rezultat tog istraživanja preokrenuo u njegov uzrok, i od općeg, koje je izvedeno iz objektivno — realnog, on je napravio bitak, kao trajnu osnovu, sveg postojećeg, koje predstavlja samo nesavršen odraz tog idejnog područja. Na osnovu takvog shvatanja ideja Platon je izgradio svoj filozofski nazor, pomoću kojeg je htio izvršiti reform tadašnjeg društva.
Platon je bio pod utjecajem Sokrata i opće zasnivao na definiciji, ali on je svojim shvatanjem općeg postavio razliku u predmetu definicije (Arist. Met. I. 6) i udaljio se od Sokrata koji opće nije hipostazirao u samostalan bitak. Platon predmetom istraživanja i znanja nije smatrao materijalne objekte, nego samo čiste apstraktne pojmove (ideje), koje proučava dijalektika, jedina nauka o tim idejama i predmet dijalektike su čisti pojmovi (ideje), koje ona spaja i razdvaja (podjela na rodove i vrste). Da bi se obuhvatila raznolika stvarnost mora postojati mnoštvo ideja, jer se s jednim, bez mnoštva uzora, ne bi mogao objasniti svijet. Stoga Platon u svojoj filozofiji ne prihvaća Jedno — kao Parmenid, i u svom dijalogu ≫Farmenid ≪ — pokazuje neodrživost elejskog učenja, jer (kako je moguć odnos tog jednog prema mnoštvu) i misli da je rješenje tog pitanja jedino u njegovom učenju o idejama.
Predmet Platonove dijalektike nije vanjski promjenljivi svijet. On je pun protivrječnosti i kao takav ne može biti predmet dijalektike, jer ona ima posla samo s općim pojmovnim odredbama, koje u sebi ne sadrže nikakvih protivrječnosti, i te ideje kao konkretno — identično određenje postoje po sebi kao samostalne supstancije. Pojmovi Platonove dijalektike su nepromjenljivi i ne mogu se procesom razvijati, zbog čega je njen postupak samo u oblikovanju, spajanju i razdvajanju tih fiksiranih pojmova. Baš zbog toga, što postoji veliko mnoštvo tih ideja, Platon misli da je izbjegao slabu stranu elejske filozofije. Jer, ako postoji identitet, postoji i drugost, jedno na pr. može biti u mirovanju ili u kretanju, što uopće nije protivrječno, kao kad se jedno prema drugom suprotstave mirovanje i kretanje.
Smisao dijalektike je u tome da bude nauka o tim idejama, ali ipak, prvi pojam o njima, iako nepotpuno određen, dobiva čovjek — misli Platon — gledanjem vanjskih predmeta, čime se duša, zahvaljujući tim utiscima sjeća, da je prije svog dolaska u tijelo gledala čiste ide je . Prema tome, sve pojmovno znanje bilo bi samo sjećanje (άνάμνησις), kad se duša sjeća, znači, da je prije egzistirala, a to ne bi mogla, da nije besmrtna. To je već teološki dio Platonove filozofije, ‘koji se ne može dovesti u vezu s njegovom dijalektikom, koja se bavila pojmovnim istraživanjem. Teorija sjećanja pokazuje, da Platon, kad racionalnim putem ne može izvesti neki problem do kraja, on tada nalazi izlaz u teologiji i mitu.
Kad Platon polazi od percepcije, on ne teži za tim, da spozna, da li je to adekvatna slika samog dotičnog predmeta, nego da daljnjim prelaženjem dođe do netjelesnog svijeta ideja, ostavljajući vanjsku stvarnost, jer je nesavršena, pa ona prema tome i ne može biti predmet znanja.
Ideje su cilj, i to svrhovito (teleološko) shvatanje, jest Platonov pokušaj da svlada dualizam između ideja i vanjskog svijeta. Područje ideja treba poslužiti kao opravdanje za etičke nazore, kako bi društvu mogao pokazati, da pravi smisao egzistiranja nije ispunjen u relativnom, nego da treba biti stalno upravljen na područje savršenih uzora, koji su postavljeni — kao rezultat apstraktnog racionalizma.
Time je Platon jasno postavio dva odvojena svijeta: svijet pojavni i svijet ideja, i na osnovu tog dualizma htio pokazati razliku u ontologiji i spoznaji između svoje filozofije i ranijih filozofskih škola. Svaki stupanj ljudskog spoznavanja ima i svoj odgovarajući objekt, čime je karakter spoznaje uslovljen svojim predmetom istraživanja. Postoje dvije vrste objekata: vanjsko — pojavni svijet i — misaono područje. U prvoj grupi razlikuju se pojavni predmeti i slike ili sjene tih predmeta.
U drugoj je niži stupanj matematsko područje, jer iako se matematika bavi pojmovnim određenjima i misaonim istraživanjem, ipak se razlikuje od dijalektike — koja proučava ideje, — u tome, što se pojmovi matematike ne tretiraju izolirano od stvarnih predmeta, dok su ideje, čisti, apstraktni, od iskustva neovisni pojmovi, i te ideje predstavljaju pravi bitak.
Ta četiri stupnja pokazuju da je osjetilno područje niže, a misaono više, savršenije. Kao što je u prvom području životni princip Sunce, tako je to u drugom — ideja Dobra. O svakom stupnju objekta postoji i odgovarajuća spoznaja. O području osjetilnog svijeta ne može postojati znanje, nego samo mnijenje (δόξα), i to: o sjenama stvari nagađanje (είκαοία) a o samim predmetima — koji su odraz ideja — vjerovanje da je tako (ηίστις). O matematskom području, koje čini prelaz između osjetilnog i svijeta ideja, postoji matematska razumska spoznaja (διάνοια), a samo o idejama postoji znanje (έπισιήμη), zbog toga, što su ideje vječne i uvijek sebi identične — i njima se bavi filozofija, t. j. dijalektika, zbog čega je ona nauka nad naukama.
U dualizmu svijeta ideja i vanjskog, realnog svijeta, dakle u tom razdvajanju (χωρίσειν), ostalo je kao najteže pitanje — kako je moguć odnos između ta dva područja, t. j. kako se iz svijeta ideja može izvesti vanjski svijet? Problem je: odnos općeg, koje je izdvojeno od pojavnog — prema tome pojavnom, realnom, pojedinačnom. Time je dijalektika što je dobro istakao W. Windelband proširila svoje djelovanje kao i svoj predmet. Dok je prvobitni njen zadatak bio da pravilnim formiranjem, spajanjem i razdvajanjem pojmova dolazi do određenja, koja izražena u obliku suda predstavljaju jedinstvo različitoga, gdje kopula tada nema značenje identiteta, kao kod
Na taj način Platon nije uvjerljivo dokazao, kako se iz svijeta ideja izvodi vanjski objektivni svijet. Ideje su nepokretne i nepromjenljive i šta uvjetuje, da proizvode nesavršene predmete vanjskog svijeta? Ako su pak ideje uzrok svega, onda bi se konzekventno moralo uzeti, da postoje ideje i loših stvari. O toj temi raspravlja Platon u svom ≫Parmenidu ≪, i pita se, da li na pr. treba uzeti da postoji ideja prljavštine? To ni samom Platonu nije po volji, pa je više sklon da uzme vrhovnu ideju Dobra kao najvišu, koja bi sve prožimala, i bila uzrok samo dobrog, a sve loše ne bi imalo svoj uzrok u svijetu ideja, nego bi bilo izopačavanje u pojavnom svijetu.
Prema tome bi prljavština bila samo odstupanje od ideje čistoće. Svijet ideja bi samo u takvom shvatanju imao i svoje etičko obrazloženje, a to je Platonu važno, jer on svojom filozofijom želi uspostaviti idealnu državu i odrediti položaj čovjeka u njoj.
Branko Bošnjak
Nastaviće se
