Piše: Boris Beck
U memoarima Josipa Horvata nazvanima Živjeti u Hrvatskoj ima jedna rečenica koja mi se posebno urezala u pamćenje i otada me stalno muči: “U jesen 1918. svijet zagrebačke inteligencije doživljuje događaje mentalitetom iz 1912.”. Jedan svijet se srušio i nestao zauvijek, Hrvatska prelazi iz Austro-Ugarske u Jugoslaviju, politička vizura se sa sjeverozapada preko noći okrenula na jugoistok – a oni koji bi to morali najbolje razumjeti, zarobljenici su vlastitih iluzija.
Ta kobna retardacija mentaliteta, nesposobnost da se uoče promjene pa da se onda događajima upravlja, spoznaja da je rješavanje naše sudbine, i nacionalne i osobne, uvijek negdje izvan nas, gorki je leitmotiv Horvatovih sjećanja na Prvi svjetski rat, na trenutke prije njega i na olovne godine koje su uslijedile potom.
Kobni Vidovdan
Josip Horvat rođen je 1896. i taman je pred rat maturirao na Trgovačkoj akademiji. Kada govori o mentalitetu iz 1912., misli na projugoslavenske težnje svoje generacije. Horvat je kao 15-godišnjak sudjelovao u đačkom štrajku 1911., potaknutom samoubojstvom kolege Milivoja Šćerbaka, vođenom uz protuaustrijske parole. Jedan od glavnih štrajkaških vođa bio je također Horvatov kolega, Vladimir Badalić, koji će godinu dana kasnije sudjelovati u atentatu na bana Slavka Cuvaja.
Taj se atentat toliko duboko dojmio Horvata – a, uostalom, to je i bio prvi politički atentat u Hrvatskoj – da mu je posvetio najbolje poglavlje svoje zadnje knjige, Pobuna omladine, pisane doslovno do zadnjih dana života, 1968. Svoju mladost je Horvat zapamtio kao doba velikih riječi, a najveća je od njih bila sloboda, za koju kaže da ga je opijala poput proljetnog sunca. Horvat je čitao Matoša i Doriana Graya, pohađao javne kuće i Coronelličine satove plesa u Streljani, sanjao rat u kojem će Rusija srušiti Austriju i uređivao školski list Javor, a maturirao je samo nekoliko dana nakon Vidovdana.
Napad Austrije na Srbiju za Horvata i njegove jugoslavenske nacionaliste bio je najveća moguća sablazan – odjednom Hrvati napadaju braću od koje su se nadali pomoći. Mladi gospodin abiturijent je osim toga upućen na tromjesečnu obuku za pričuvnog časnika. U vojsci doživljava šok za šokom.
Oči u oči s crnim ničim
Ponajprije, Horvat se u vojsci susreće s tjelesnim kažnjavanjem koje mu je odvratno. Potom je podvrgnut napornom drilu te sa žalošću ustanovljava da za vojsku ima premalo snage, a previše slobodnog mišljenja. No najviše ga je potresao susret s podređenim vojnicima: Horvat je zaključio da je većina domobrana, seoskog porijekla, zaostala u mentalitetu 14. stoljeća, a da samo neki od njih imaju neizgrađene konture mentaliteta 18. stoljeća. Za zaprepaštenjem Horvat otkriva da on, dijete 20. stoljeća, ne može ni na koji način komunicirati s većinom svojih sugrađana, i da je sva koncepcija jugoslavenskog nacionalizma obična fatamorgana – jer smislili su je intelektualci za narod, a narod uopće nisu poznavali.
No od jeseni 1915. Horvat ima većih briga od spekulacija o nacionalizmu jer mu je bataljun upućen na frontu. Uz Dnjestar nalazi krajolik Hrvatskog zagorja i poznate toponime: Samobor, Bistrica, Bog, Crni Potok, Lukovec, Dobra noć. Stepa je tiha, živi u duplji obloženoj daskama, opija se s drugim kadetima, posjećuje Černovice gdje je jedina industrija prostitucija, na porciju bljutavog, tužnog i razočaravajućeg seksa. Jedne mirne večeri topovski hitac padne tik do Horvata i smrtno rani domobrana Imru koji pred njim umire u agoniji. Domobrani na koti 458 kopaju tunel kojim kane dići u zrak neprijatelja; istovremeno i Rusi kopaju svoj tunel prema njima; vojske se čak i sukobljavaju u potpuno kaotičnom noćnom napadu, u zbrci se Rusi predaju, austrijska vojska praktički bez gubitaka.
4. lipnja 1916. Počelo je rusko granatiranje. Pojedinačni plotuni baterija pretvorili su se u jedinstvenu orljavu. Dokle oko seže, ruski navalni valovi, regeću strojne puške, Horvat gazi po mrtvacima kroz zasute rovove, njegov je vidokrug minimalan u velikoj Brusilovljevoj ofenzivi. Horvat gleda smrti u oči i razmišlja što ga čeka: crno ništa, metempsihoza ili rajska dika iz katekizma. . .
Drama jednog idealizma
Na Duhove 1916, 10. lipnja, sa zauvijek zacrtanom brazgotinom u duši, Horvat je zarobljen i pod zastavom crvenog križa krenuo prema Tatjanama i Olgama iz Puškinova Onjegina. Tatjane i Olge bile su raspoređene uz beskrajne ceste kojima se kretala zarobljenička kolona, nudeći zaprašenim umornim pješacima vodu, mlijeko i kruh, besplatno, Hrista radi! Jednoličnost horizonta donosi zarazu letargije. Sa stotinama tisuća austrijskih zarobljenika, koji su jedva dočekali da se mogu predate braći Rusima, stiže u Kijev. Vlasti su nemoćne, zarobljenike smještaju u kaotični logor, u klupko ljudi gdje se bori za kruh i umire od dizenterije. Potom kroz stepu, žitna polja i šume Horvat biva prebačen do Volge, u ispražnjeno selo Tetjuši.
Ondje je više-manje bio prepušten sudbini i organizaciji logora, dobiva mjesečno 50 rubalja, što je do zime 1916., kada je počela kriza, bilo dovoljno za život. U hrani se nije oskudijevalo, ali silazak za još jedan društveni stupanj bio je depresivan. Kao kadet nije bio slan na prisilni rad, ali živi kao zvjerka u kavezu, u tromosti mozga. Svi su zarobljenici razdražljivi i svadljivi, zarobljeničkoj psihozi doprinosi prisilna seksualna suzdržljivost.
Među zarobljenicima dolazi do raskola: pola časnika odlazi u Odesu, u srpski dobrovoljački korpus. Horvat je među onima koji dišu za Jugoslaviju, koja bi mogla jedina zaštiti hrvatstvo od Mađara i Austrijanaca, ali im se ne sviđa da se taj korpus naziva “srpskim” umjesto “jugoslavenskim”. Ukratko, proživljava tešku dramu jednog idealizma, a kasnije prešućivanje te činjenice u Jugoslaviji smatra jednim od uzroka njezine propasti.
Rafaelovski oval
Jednog dana 1917. straža je jednostavno nestala. Horvat izravno proživljava odjeke revolucije, zbunjenost, grozničavost, zabunu. Prijavljuje se za Odesu, smatra da će vihor odnijeti i Habsburge kao što je Romanove. Jugoslavenski balon puca nakon pisma jednog od dobrovoljaca s razornom istinom da su Srbijanci privilegirani u odnosu na druge, financijski i fizički, sve do osobnih prijetnji. “Ne idite ni pod koju cijenu u Odesu jer vam je glava u pitanju”, piše pouzdanik. Horvat bi volio da je to pismo falsifikat, ali nikad u životu nije krivotvorio stvarnost na račun ideologije pa ni tada. Dosad je Austrija bila despocija, sada se otkrilo da to može biti i Srbija. “Nepodnosiva je praznina koju ostavlja gubitak vjere”, zapisao je Horvat u memoarima.
Sredinom jeseni Horvat s drugim zarobljenicima prelazi, po nalogu predsjednika sovjeta Škvorcova, sedam vrsta hoda i stiže u Krasnu Poljanu. Revolucija ništi mržnju prema inostrancima pa i prema Avstrijcima, a Horvat je k tome i barinj, časnik, što znači da mu se starci klanjaju do pojasa i ljube mu ruku, na njegovu veliku neugodnost. Revolucija je svesilna zvonka riječ, koja diže ljude na borbu, obara staro i čudom lako stvara novo i lijepo – tako razmišlja Horvat uživajući sve veću slobodu, navečer se pjeva uz harmoniku, a druži se i s Marfom Nikolajevnom, 20-godišnjom vojnikinjom “rafaelovskoga ovala i grahorastih očiju”, s kojom raspravlja o politici i podučava je njemački.
Proljeće 1918. donosi glad, a zbrci oko Volgi pridonose kozaci, Tatari, bjelogardejci, sovjeti i raskol među austrougarskim zarobljenicima, na one lojalne caru i na jugoslavenske nacionaliste. Bijeli na kraju probijaju frontu kod Tetjuša i Horvat se ukrcava na remorker kojim zapovijeda 19-godišnja studentica Tatjana Nikolajevna.
Osjećaj slobode
Brodom ide do Njižnog Novgoroda, opkoljenoga s tri strane, pa vlakom do Moskve koju doživljava kao neugodnu i mračnu, i odmah dalje u teretnom vagonu, do Smolenska i dalje, do Lavova, Pešte i napokon do Zagreba, vrteći u glavi zabrinute misli – što su sve doušnici napisali u njegov vojni dosje?
Nakon 27 mjeseci izbivanja vratio se na Gornji grad i tog je rujna 1918. prvo izvršio smotru djevojaka svoje generacije – dojam je nepovoljan jer su se neke u tih četiri godine udale, a neke mu više nisu tako poželjne. Smotra muškaraca njegove generacije puno je poraznija. Frater Živković umro od tuberkuloze; Saša Izaković, sin Ljerke Šram, također; Tomanić i mali Klier pali u Galiciji; Debeli Štef Viličić ostavio kosti na Donu; Sarajlija Altarac poginuo na talijanskoj fronti… Posebno ga je kosnuo udes nadarenog dramatičara Milana Fabkovića koji je nakon 40 mjeseci neprekidnog boravka na frontama bio raznesen u atome od jedne jedine granate, koja je na talijanskom ratištu pala jednog kasnog poslijepodneva usred općeg zatišja.
Horvat, još uvijek kadet, nadoknađuje zaostatak u čitanju, Vojnovića, Krležu, Andrića. Ali stvarnost je uzbudljivija od literature: Monarhija se rastače naočigled. Horvat je zapamtio rujan i listopad 1918. kao jedinstven radostan sunčan dan – i još više, nesputani osjet slobode, opojenost nakon godina trezvenosti. Solunski front je probijen, grof Tisza prolazi kroz Zagreb, američki predsjednik Wilson objavljuje da su “narodne težnje Jugoslavena prema slobodi pravedne”, generali putuju u Beč da ih car Karlo odriješi prisege, zadnji ban Mihalovich (jedan od kandidata za Horvatova stvarnog oca) na Markovu trgu “svojim teškim hungarskim naglaskom poziva ljude neka uzmu pamet u glavu” – što je itekako uskoro bilo potrebno. Ujedinjenje sa Srbijom Zagreb prima s apstinencijom, jedino domobrani 5. prosinca napuštaju Rudolfove kasarne, a srpska ih je vojska dočekala strojnicama na balkonima Popovićeve kuće. Krvoproliće na Jelačić-placu bio je zadnji sukob koji je Horvat doživio u uniformi.
Bilanca u pasivi
I gdje je to bio Horvat s 22 godine? Grad – koji je po povratku iz Rusije smatrao najljepšim na svijetu – više ne prepoznaje. Valutna reforma, inflacija, nestašica, francuski kolonijalni vojnici, ratni profiteri, politički mutanti i djevojke kojima veza za jednu noć nije tako nezamisliva kao prije rata: sve su to elementi posvemašnje revalorizacije koja se Horvatu uopće ne sviđa. “Veza postaje nov faktor u životu”, potišteno primjećuje. Skinuo je uniformu samo da otkrije da je prestari abiturijent, da su mlađi već završili studije i u međuvremenu zauzeli čvrste pozicije egzistencije.
Svoju generaciju naziva okradenom, a bilancu svoje mladosti vidi jedino u pasivi. Između Horvatove ratne generacije i mladih nepremostivi je jaz mentaliteta i iskustva. Dojučerašnji vojnici, oboljeli od nepriznate ratne neuroze, odlaze za plaćenike u inozemstvo, odaju se alkoholu ili se počinju kockati na burzi: ukratko, na putu su za zatvor, legiju stranaca i suicid. Horvat ipak izabire rad, pisanje adresa na koverte za početak, a potom novinskih članaka, knjiga i enciklopedija – ali to je već sasvim druga priča.
http://www.zarez.hr/clanci/rekvijem-za-okradenu-generaciju
