Veliki europski moralisti su Francuzi poput Montaignea, La Rouchefoucaulda i Pascala. To je samorazumljivo. Imali su uvijek ispred sebe Svetu Materu Crkvu katoličku kao ostatak spokojne onostranosti. Imali su ‘kraljeve Sunca’ i aristokraciju sa zlatnim escajgom. Naučili su jesti sa žlicom i vilicom za umjetnički izrezbarenim stolom, brisati se finim ubrusima i ne podrigivati prostački. Kako svjedoči Norbert Elias u knjizi O procesu civiliziranja nastanak bontona značio je uspostavljanje francuskih pravila obuzdavanja divljaštva za stolom kao i početak univerzalne misije građanstva kao kanona moralne i tjelesne ljepote Čovjeka. Englezi su, pak, kao izumitelji liberalizma i političke ekonomije prihvatili protestantsku religiju kao svoju državnu političku teologiju koja im je jamčila pravo na privatnost i izravno nemiješanje u državne poslove.
Kad čitamo Hobbesa i njegove spise o konfliktnim strastima u odnosu spram Levijatana kao državne oganizacije Moći na zemlji, sve je prožeto mistikom racionalnoga empirizma. Moral je svagda pitanje odluke i koristi za individuuma, nikad ono što pripada kodificiranim zabranama koje donosi Bog u formi ćudorednosti feudalnoga društva. Francuzi se s pomoću moralizma prije Revolucije 1789. oslobađaju svoje političke stege i prešutnog saveza s onim oblikom kršćanskoga ‘drilla’ koji je dobio naziv jansenizma i postao tako navlastiti način pokoravanja i institucionaliziranja ‘duše’ koja žudi za slobodom. Ono što je učinio Foucault sa svojom genealogijom patoloških oblika nadzora i kažnjavanja kroz povijest, a što je unutarnji pokretač političke emancipacije Victor Hugovih Jadnika, moguće je bilo samo u Francuskoj, ne i u Engleskoj.
Zašto? Zato što su Englezi kao kolonijalni Levijatan vjerovali u građansko i privatno pravo osobe, pa makar bila i u okovima i s ruba društva, dok su Francuzi vjerovali u jansenističkoga Boga i upravljaštvo (gouvernementalité) svoje nacije-države, fr. etat-nation. Revolucija je otuda stvar oslobađanja zatvora i tvrđave, a ne kao u ustavnoj monarhiji Velike Britanije stvar srdačnoga sporazuma kapitalizma i krune. Nasilje nužno mora umjesto moralizma postati politički diskurs permanentnog građanskoga rata i emancipacije kao u spisima Badioua i Rancièrea. Do danas sve ostaje isto. Englezi kad štrajkaju oni žele uvijek nešto konkretno, utilitarno, veće plaće, manje nasilja na ulicama, pristojnu državu koja ne krade, manje loše javno zdravstvo i školstvo negoli što je sada. Francuzi na ulicama pale i žare, a ono što zahtijevaju je uvijek više od ničega i manje od nečega, jer žele kao i njihovi prethodnici 1789. i na barikadama iz Jadnika ono apsolutno i uzvišeno ‒ revoluciju.
Što se pod tim podrazumijeva ako ne drukčiji ustroj države i upravljaštva, dakle, birokracije. Za Engleze je kao i za sve postkolonijalne anglosaksonce u SAD-u, Australiji i Novome Zelandu revolucija ‘konzervativna’ riječ. Bila je nužna da bi protestantske zajednice stvorile demokratsku republiku u Americi koja se uspostavila u 20. stoljeću kao Rimsko carstvo s engleskim jezikom i koja je jedino mjesto na svijetu gdje postoji religiozni fundamentalizam s rigidnim moralizmom kao svojim referencijalnim okvirom. Paradoks je da je najveći teoretičar američke demokracije jedan propali francuski aristokrat, moralist Alexis de Tocqueville.
Zašto je moralizam izričito francuska stvar, iako su jedino Francuzi politički Europu i Ameriku uzdignuli do metafizičkoga načela slobode, da to kažemo kantovski? E, sada ću reći nešto stvarno ludo. Sjetite se, za Kanta je pitanje moralnoga zakona pitanje vladavine uma u granicama kozmopolitskoga poretka. Djelovati iz načela slobode znači djelovati autonomno kao moralni subjekt, jer um razlikuje čovjeka od divljaštva i bestijalnosti pada u prirodno stanje. Francuski moralisti uzdižu načelo civiliziranosti i slobode čovjeka kao moralni imperativ. Imao je pravo Tocqueville kad je zahtjev za ispunjenjem ciljeva demokracije za sve smatrao moralnom zadaćom boljitka modernosti nad starim feudalnim svijetom. Sjetite se sada i ovog užasa i nečuvenog čina posvemašnje reakcionarnosti novog poretka francuskih revolucionara koji su sebe proglasili narodom.
Naime, iz kazamata ancien régimea oslobođeni su svi politički uznici antirojalisti, lopovi, ubojice, lunatici. Samo netko nije. Tko drugi negoli markiz de Sade. Čudovišno prazno mjesto tzv. uzvišenosti Revolucije od samoga početka je strah od tijela i njegova totalna apoteoza. Moral prolazi kroz rupe-u-bitku, da to kažemo ovako ironično sartrovski. Nije stoga začudno zašto je Lacanov tekst Kant avec Sade ključ za razumijevanje subverzije čitavog liberalno-demokratskoga poretka tzv. Realnoga u biti kapitalizma. Uzvišenost kao zazornost, moralizam kao pornografizam, profit kao negativni jouissance, Revolucija kao tabu u samoj biti transgresije.
Što bi bilo da je veliki pervertit i pisac Filozofije u budoaru oslobođen iz Bastille s onom družbom pseudo-subverzivaca i društvenoga šljama kojeg svaki novi poredak obožava baš kao i iskusne čuvare zatvora iz ancien régimea? Francuska bi postala ‘normalna’ i ‘dosadna’ stara demokracija i jadnici s barikada bi ubrzo svi postali rojalisti i reakcionari, a Joseph de Maistre važniji od Rousseaua i enciklopedista. Strah od zazornosti Kralja erosa spasio je tako Republiku od pada u vlastiti moralistički bezdan.
Allons enfants…
Žarko Paić
