Proveo sam određeno vrijeme tumarajući gradom ne bih li prestao da razmišljam o inspiraciji, egzistenciji, novcu, nepravdi, emocijama, klimatskim promjenama, pisanju, pogrešnim potezima naših poštenih roditelja. Nisam uspio.
Kako su se slučajni prolaznici ređali, tako su se njihove ekspresije urezivale u moj um; jeftine patike za dva broja veće, skorčani pogledi koji su molili za dva minuta pažnje, dok su djeca bila u svom svijetu, nesvjesna neizvjesnosti koja ih ubrzo očekuje. Gradske kuje su me ispraćale uvenulim očima punim straha i gladi, tresući se od hladnoće ispred supermarketa bljutavih naziva.
Egzistencija ne dozvoljava predah. Plasira sve divote ubrzanog života. Pitam se; u kom se obimu ljudi koje sretnem pitaju, čude, razmišljaju, trude da potisnu, zaborave, prebrode na razne načine breme života (alkohol i klađenje vjerujem odnose pobjedu, dok su mlađi sojevi podložniji opijatima, uz koje se smiju, dok u sebi ubijaju nevinost, ionako predodređenu za patnju).
Trebalo mi je vremena da otpočnem pisanje, budući da me jedino negativan podstrek stimuliše. Pitam se kako ljudi pišu o sreći, lakoj prolaznosti, preplitanju satisfakcije i duševnog spokoja, cvijeću? Više motiva sadrži upokojena draga nego vaseljena ljudskih srcadi. Naginjem napuštenom tunelu u kojem Sioran diktira tok, dok svijetlost na kraju važi za negativnog junaka, kojeg ne treba previše opisivati, iako su negativci uvijek zanimljiviji od glavnih junaka, superheroja, princeza i govorljivih životinjica… Tražeći formu, eksperimentišem sa kratkoćom. Treba još sazreti! Trideset i jedna, i dalje grijem mlijeko!
Novac je najuspjeliji eksperiment tlačenja goveđih mozgova. Izgovor za nejednakost, zlo, manipulaciju, hedonizam, hijerarhiju vrijednosti u cikličnom sistemu lovca i lovine. Zamisliti svijet bez novca, gdje jedinstvo i jednakost čine glavnicu zvuči tužno i smiješno, što je opet tužno i smiješno.
Nepravda postoji otkad je civilizacije. Moje pisanje predstavlja nepravdu, jer samo velikani treba da pišu. Svi osrednji mediokriteti treba da uče od njih, vježbaju dugo i tek onda da se usude. Ova vrsta egzibicionizma, u kojoj svako drugo čeljade kucka redke predstavlja iživljavanje nad umjetnošću, silovanje literature, pajačenje.
Emocije su zajebana rabota. Ne bi ih trebalo dijeliti sa velikim brojem ljudi. Recimo prva simpatija, životni saputnik, platonska ljubav i drugar iz sna… Od bračnog partnera ovisi oće li naša tama (emocija) proklijati. Ako proklija – imamo povjerenja i partner će okusiti našu intimu (cilj), dok sa druge strane – ako je ne iznesemo – partner je samo alatka za dobijanje strane vize.
Klimatske promjene su nova vrsta problema. Ako bi se nezasićene vlade dogovorile i potrudile, možda bi postojala šansa…
Roditelji su naši tvorci. Kasnije dolazi samostalna opservacija, društvo, okolina, mediji. Roditelji su spomenici koje uvijek treba cjelivati, slaviti, posebno one koji do kraja života sebe ne vide od nas, naše sjenke, naše uspomene. Slava im infinitna! Koliko naš čine ovakvima, toliko nas unazade konzervativnim pristupom, koji odavno ne važi. Ipak, slava im infinitna!
Razmišljam o ženama, tim prevrtljivim boginjama, maglovitim siluetama, erotskim šuškanjima i lomljenju pri hodu… Bog se lijepo zabavljao dok je smišljao žensku strukturu.
Luka Minić
