Taj iznimno inteligentan i pronicljiv analitičar tamnog naličja ljudske psihe te vrlo simpatičan, duhovit i komunikativan hedonist, bio je veliki ljubitelj Fritza Langa, Alfreda Hitchcocka i Friedricha Wilhelma Murnaua, od kojih će Lang i Hitchcock presudno utjecati na njegovo artističko sazrijevanje
Među Françoisom Truffautom, Jean-Lucom Godardom i Claudeom Chabrolom, trojicom velikana francuskog filma čija se imena najtješnje povezuju s pionirskim vremenom filmske kritike u legendarnom časopisu Cahiers du Cinéma i kasnijim usponom novog vala, Chabrol je bio najprizemljeniji i uvjetno rečeno najpopulističkiji redatelj, jedini član trolista koji sebe nije doživljavao isključivo kao Autora i Inovatora, već je u ostvarenju kontinuirane i bogate filmografije spremno pristajao na kompromise i konvencije filmskog mainstreama. Chabrol, iznimno inteligentan i pronicljiv analitičar tamnog naličja ljudske psihe te vrlo simpatičan, duhovit i komunikativan hedonist čiji se debitantski film Lijepi Serge iz 1958. godine drži ishodišnim ostvarenjem francuskog novog vala, bio je veliki ljubitelj Fritza Langa, Alfreda Hitchcocka i Friedricha Wilhelma Murnaua, od kojih će Lang i Hitchcock presudno utjecati na njegovo artističko sazrijevanje. Dok je od Langa usvojio osjećaj za prostornost na filmu te svijest o čvrstom međuodnosu filmske priče i slike, od Hitchcocka je Chabrol baštinio smisao za (crni) humor i ironiju, sklonost ka istraživanju relacija individualizma i krivnje, dijelom motiv obična čovjeka kojeg neobična situacija izbacuje iz kolotečine, te usmjerenost na zločin i ubojstvo kao na prijelomne dramske momente u kojima se najplastičnije manifestira i oslikava psihopatologija protagonista i posredno šire zajednice.
Ciklus majstorovih filmova započinjemo upravo Lijepim Sergeom, pričom o mladiću Françoisu (Jean-Claude Brialy) koji se vraća u mjesto u kojem je odrastao i doznaje da je njegov nekadašnji prijatelj iz naslova (Gérard Blain) sada izgubljeni alkoholičar. Posrijedi je storija u kojoj neki pronalaze i određene autobiografske elemente jer je film snimljen u Chabrolovu rodnom Sardentu. U Naivnim djevojkama iz 1960. godine autor gledateljima kroz niz intrigantnih događaja predočava snove četiri mlade zaposlene Parižanke, a pored bavljenja omiljenim temama zločina, krivnje i buržoaskog (ne)morala Chabrol iskazuje i zanimanje za ljudske slabosti koje prikazuje s poprilično ironije, razvidne i u neočekivanu nasilnu završetku. Tijekom sljedećeg desetljeća, prije 1967. i prijelomnog naslova Košute, Chabrol će nanizati čak 13 filmova, uglavnom ne osobito uspjelih djela u kojima će demonstrirati snalažljivost u različitim žanrovima, od trilera preko špijunskih zafrkancija do ratnog filma, kao i afinitet prema žanrovski raznovrsnim sižejima i adaptacijama kriminalističke proze Patricije Highsmith, Eda McBaina, Ruth Rendell, Georgesa Simenona, Nicholasa Blakea i dvojca poznatog pod pseudonimom Ellery Queen. U spomenutim Košutama Chabrol je započeo suradnju s tada budućom drugom suprugom Stéphane Audran, koja će u njegovim djelima tumačiti inteligentne i senzibilne žene na različite načine sputane konvencijama, stegama i licemjerjem buržoaskog društva kojem pripadaju, a koje se sve zovu Hélène. U sjajnoj Nevjernoj ženi Hélène je preljubnica čiji će muž (Michel Bouquet) u nastupu ljubomore ubiti njezina ljubavnika (Maurice Ronet), te tim očajničkim činom oboma uništiti živote.
Remek-djelo Mesar ostvarenje je koje je magazin Le Figaro svojedobno proglasio najuspjelijim francuskim filmom poslije Drugog svjetskog rata. U njemu je Hélène učiteljica iz provincije koja se zbližava s naizgled dobrodušnim mesarom Popaulom, čovjekom za kojeg će se naposljetku ispostaviti da je serijski ubojica mladih djevojaka. U filmu snimanom u selu Tremolat u pokrajini Perigord, Chabrol je dvoje glavnih glumaca, Stephané Audran i Jeana Yannea, zbog postizanja veće vjerodostojnosti i uvjerljivosti domišljato smjestio u stvarnu zajednicu u kojoj svatko svakoga poznaje i u kojoj kao da nema tajni, istovremeno dijaloge reducirajući na minimum, a maksimalno naglašavajući ozračje ekspandirajuće nelagode. Imponira vještina kojom redatelj pod oblandom psihološke horor-drame kreira složene, dopadljive i toliko ljudske karaktere likova među kojima se rađa naklonost i možda ljubav, dok seksualno motivirana okrutna ubojstva bivaju gotovo posve zanemarena i zadržana izvan vidokruga kamere, poput neugodnih i uznemirujućih događaja za koje se gledatelj, baš kao i sama protagonistica, nada da će jednostavno prestati. Mesar je amblematski Chabrolov film, djelo u kojem autor kao i u praktički svim svojim ranijim i kasnijim uspjelijim naslovima (Neka zvijer krepa, Crvene noći, Violette Nozière, Gospođa Bovary, Pakao ljubomore, Izvršenje), kao i u onima nešto slabijima (Doktor Popaul, Sovin huk, Srećom postoji laž, Hvala za čokoladu, Bellamy) bez moralnih ili inih osuda, ali s jasnih etičkih pozicija demaskira srednju i višu klasu francuskog društva koje napučuju provincijalci i (malo)građani, plemenite osobe i hulje, simpatični antagonisti i antipatični protagonisti. Sve njih i njihove postupke Chabrol pokušava razumjeti i sagledati kroz karakterne nijanse, socijalno zaleđe te obiteljsko i društveno okruženje. Često polazeći od posve svakodnevnih i banalnih situacija poput preljuba, ljubomore i zavisti, maestro istražuje uže i šire društvene konvencije, rituale i običaje, francusko građanstvo druge polovice 20. stoljeća oslikavajući prilično pesimističnim i tamnim tonovima.
Nakon što mu je crnohumorni krimić Pijetao u vinu s pričom smještenom u gradić u kojem svatko krije neku tajnu 1985. godine reanimirao donekle zamrlu karijeru u kojoj se od kraja sedamdesetih okrenuo nezapaženim TV-filmovima i serijama, Chabrol je već godinu kasnije ponovio suradnju s dominantno komičarom Jeanom Poiretom u žanrovski srodnom i vrlo zabavnom naslovu Inspektor Lavardin, u kojem je Poiret opet zaigrao naslovnog istražitelja. Krimić Betty iz 1992. adaptacija je istoimena Simenonova romana, sjetna i tjeskobna psihološka drama koja funkcionira i kao intrigantna karakterna studija depresivne i alkoholu sklone pripadnice francuske buržoazije (Marie Trintignant) koja se ispostavlja kao manipulatorica koja povređuje one koji ju vole. Psihološka krimi-drama Pakao ljubomore realizirana dvije godine kasnije i temeljena na nedovršenu scenariju Henrija-Georgesa Clouzota iz 1964., maestralno je režirana, iznimno sugestivna, uznemirujuća i beskompromisna te crnohumornim detaljima prožeta studija psihopatoloških perverzija kojom se Chabrol potvrdio kao uvijek sjajan analitičar devijacija ljudske psihe. To će se ponoviti i u godinu kasnije snimljenom žanrovski srodnom Izvršenju, za glavnu ulogu u kojem je fantastična Isabelle Huppert ovjenčana nagradom César te zajedno sa Sandrine Bonnaire nagrađena u Veneciji. Napokon, ciklus zaključujemo triler-dramom Cvijet zla iz 2003., 50. filmom u karijeri tada 72-godišnjeg Chabrola koji se u njemu slično prethodnom ostvarenju Hvala za čokoladu na sebi svojstven gorko-slatki cerebralan način i sa suptilnim psihološkim profiliranjem likova pozabavio odnosima među članovima jedne buržoaske obitelji koje definiraju uznemirujuće tajne.
(Josip Grozdanić)
http://kinotuskanac.hr/article/chabrol-analiticar-licemjerne-burzoazije
