Tačnost je podvrsta “ludila savjesnosti”. Bio bih u stanju počiniti zločin, samo da ne zakasnim.
*
Zašto nakon nekog dobrog djela imamo želju da slijedimo neku – bilo koju – zastavu? Naše velikodušne geste sadrže u sebi opasnost: čine nas neuračunljivim. Osim ako nismo velikodušni stoga što smo postali neuračunljivi, budući da je velikodušnost očigledan oblik pijanstva.
*
Kad god mi se budućnost učini pojmljiva, imam utisak da me posjetila milost.
*
Kad bi se mogla utvrditi greška u proizvodnji čiji trag univerzum tako vidljivo nosi!
*
Uvijek se iznenadim kad vidim u kojoj su mjeri niski osjećaji živi, normalni i nedodirljivi. Kad ih doživljavamo, osjećamo se razdragano, osjećamo da smo ponovo sastavni dio zajednice, na ravnoj nozi sa ostalima.
*
Ako čovjek tako lako zaboravlja da je proklet, onda je to stoga što je proklet oduvijek.
*
Kritika je besmislica: čitati treba ne da bismo shvatili drugog, nego da bismo spoznali samog sebe.
*
Onaj koji sebe vidi upravo takvim kakav jeste uzdigao se iznad onoga koji vaskrsava mrtve. To je izreka jednog sveca. Ne spoznati sebe – to je zakon koji važi za svakoga, i on se ne krši bez rizika. Istina je da niko nema hrabrosti da ga prekrši i upravo to objašnjava pretjerivanje sveca.
*
Lakše je oponašati Jupitera nego Lao-Cea.
*
Biti stalno u toku obilježje je kolebljivog duha koji ne traga ni za čim ličnim i koji nije prikladan za opsesiju, tu slijepu ulicu bez kraja.
*
Istaknuti sveštenik rugao se praroditeljskom grijehu. “Ovaj grijeh vaš je hljeb. Bez njega poumirali biste od gladi jer vaša služba više ne bi imala nikakvog smisla. Ako čovjek nije grešan od početka, zašto je Hrist došao? Da bi iskupio – koga i šta?” Na moje prigovore, umjesto svih odgovora, imao je samo blagonaklon smiješak. S nekom religijom je gotovo onda kada se još samo njeni protivnici upinju da joj sačuvaju potpunost.
*
Nijemci ne uviđaju da je besmisleno trpati u isti džak jednog Paskala i jednog Hajdegera. Velika je razlika između Schicksal i Beruf, između sudbine i poziva.
*
Iznenađen muk usred razgovora odmah nas dovodi do suštine stvari: otkriva nam koju cijenu moramo plaćati za izum riječi.
*
S ljudima ne treba imati ništa zajedničko, osim činjenice da ste čovjek.
*
Potrebno je da neki osjet padne veoma nisko, pa da se udostoji da se pretvori u ideju.
*
Vjera u Boga rješava vas vjere u bilo šta drugo, a to je neprocjenjiva prednost. Uvijek sam zavidio onim koji su u njega vjerovali, mada mi se čini da je mnogo lakše sebe smatrati Bogom nego vjerovati u Boga.
*
Pomno istražena riječ ne znači više ništa, nije više ništa. Poput tijela koje je nakon autopsije manje nego leš.
*
Svaka želja budi u meni suprotnu želju, tako da što god učinim, računa se samo ono što nisam učinio.
*
Sarvam anityam – sve je prolazno. (Buda) To je formula koju treba ponavljati u svako doba dana, uz zadivljujuću opasnost da se od tog ponavljanja rasprsnemo.
*
Ne znam kakva đavolska žudnja me spriječava da raskinem pakt s mojim nadahnućem.
*
Izgubiti san i promijeniti jezik. Dva iskušenja, jedno nezavisno od naše volje, drugo svojevoljno. Sam, lice u lice s noćima i riječima.
*
Zdravi nisu stvarni. Oni imaju sve osim bivstvovanja – koje daje samo nesigurno zdravlje.
*
Od svih Starih Epikur je možda najbolje umio prezirati svjetinu. Razlog više da ga slavimo. Kakva ideja tako visoko staviti jednog lakrdijaša poput Diogena. Valjda bih morao posjećivati taj Vrt, a ne agoru niti – tim više – bure… (Uz sve to, sam Epikur me nije jednom razočarao. Ne nazivali on budalom Teognida iz Megare jer je ovaj izjavio da je bolje ne roditi se i da, ako smo se već rodili, treba što prije prekoračiti prag Hada?)
*
“Da sam bio zadužen da poređam ljudske patnje, pisao je mladi Tokvil, učinio bih to ovim redom: bolest, smrt, sumnja.” Sumnja kao pošast – takvo mišljenje nisam nikad zastupao, ali shvatam ga kao da sam ga izrekao – u nekom drugom životu. “Kraj ljudskog roda doći će kad svi budu kao ja”, izjavio sam jednog dana u nastupu koji nije na meni da kvalifikujem.
*
Tek što izađoh napolje, povikah: “Kakvo savršenstvo u parodiranju pakla”.
*
“Bogovi treba da dođu meni, a ne ja njima”, odgovori Plotin svom učeniku Ameliusu, koji ga je htio pozvati na neku religioznu svečanost. Kod koga bismo još u hrišćanskom svijetu našli sličnu oholost?
*
Valjalo je pusgiti ga da govori o svemu i nastojati izdvojiti sjajne riječi koje su mu se otimale. Bila je to erupcija riječi lišena smisla praćena uvrnutim gestikulacijama lakrdijaškog sveca. Da bi bili na njegovom nivou, trebalo je buncati poput njega, izgovarati uzvišene i nesuvisle izreke. Posthumni susret u četiri oka dvije strastvene utvare.
*
Dok sam u San Severinu slušao na orguljama Umjetnost fuge, neprestano sam sebi govorio: “Evo onoga što će skinuti sve moje anateme!”
Emil Sioran
