Dijalektika egzistencije u filozofiji Serena Kjerkegora (1)
Piše: Mirko Zurovac
Danas su svi noćni egzistencijalistički klubovi u Parizu već zatvoreni. Egzistencijalizam se već dugo ne smatra ni bolešću, ni ekscesom, a predavaonice svjetskih univerziteta su mu otvorile svoja vrata. On je postao sastavni dio istorije filozofije i često se tretira, bilo to opravdano ili ne, kao jedan od pravaca unutar mnoštva tokova savremenog mišljenja. Savremeno mišljenje se kreće u različitim tokovima i egzistencijalizam je svakako, pored marksizma, najživotniji, i pored fenomenologije, naiviše motivirajući za savremeno mišljenje. Danas se svi slažu u tome da je njegov utemeljitelj niko drugi do danski protestantski teolog Seren Kjerkegor (Soren Kierkegaard, 1813—1855). To nikako ne znači da elemenata egzistencijalnog načina mišljenja nije bilo i ranije, na primer kod Svetog Avgustina, Paskala ili Šelinga, ili čak ranije u propovjedima apostola, nego samo to da je Kjerkegor jače nego bilo ko ranije inspirisao različite filozofije egzistencije koje se skupno uobičavaju nazvati egzistencijalizmom.
Inspiracija je mogla biti tako snažna samo zato što je Kjerkegorovo djelo, i po sadržaju i po metodi, značilo novu formu mišljenja u kome čovjek po mjeri vlastite odluke, dolazi u posjed svojih mogućnosti i svog života.
Treba li u tome gledati snagu Kjerkegorove misli koja je tako snažno uticala na savremenu filozofiju?
Unesco je od 21. do 23. aprila 1964. godine u Parizu organizovao razgovor najpoznatijih predstavnika različitih strujanja savremene filozofije egzistencije zahtjevajući od svakoga ne toliko studiju o Kjerkegoru koliko — kako se to kaže u predgovoru knjige “Živi Kjerkegor” u kojoj su objavljena saopštenja i diskusije učesnika razgovora — lično svjedočanstvo o uticaju Kjerkegorove misli na savremenu filozofiju. Za. nas su priznanja koja su tu data Kjerkegoru od strane Žan-Pola Sartra (Jean-Paul Sartre) Gabriela Marsela (Gabriel Marcel), Karla Jaspersa (Karl Jaspers), Žana Erša (Jeanne Hersch), Martina Hajdegera (Martin Heidegger), Žana Bofrea (Jean Beaufret), Žana Vala (Jean Wahl), Enca Pačija (Enzo Paci), Lisjena Goldmana (Lucien Goldmannji i drugih učesnika diskusije dobra prilika da se ponovo zapitamo šta je to što Kjerkegora čini još živim. “Jer — kaže Žan-Pol Sartr — da smo se sastali da govorimo o Hajdegeru, niko ne bi pomislio da nas susret nazove “Živi Hajdeger”.Živi Kjerkegor znači “umrli Kjerkegor”. Ali ne samo to. Hoće se reći da on postoji za nas, da čini predmet našeg razgovora, da je bio instrument našeg mišljenja”. Time se ne želi reći da je Kjerkegor živ na način na koji su to svi umrli koji su ušli u našu kulturu. Kjerkegor je živ po paradoksu kojeg je proživljavao, a koji će postati centralno obilježje naše epohe. Ko je zapravo Kjerkegor i po čemu je on naš savremenik?
Ko je Kjerkegor
Danac, rođen početkom prošlog stoljeća u protestanskoj porodici od sjetnog oca i majke koju je volio samo utoliko ukoliko je to bila njegova majka i koju je optuživao što se kao uljez smjestila pored ognjišta njegovog oca da bi svjedočila o njegovim tjelesnim bludnjama, od ranog djetinjstva je bio upućen u mračni i gorki protestantizam kojeg će on zatim razviti u doktrinu. Djecu dok su još mala, primjetiće on kasnije, nije dobro poučavati pravom hrišćanstvu. Ona imaju potrebu za njegovim umirujućim karakterom neba, a ne za nemirom Abrahama koji je neobjašnjivim zahtjevom da žrtvuje svog sina Isaka izbačen iz svog mirnog života. Dijete živi sa djetetom Isusom, anđelima i tri sveta kralja i u mračnoj noći vidi samo zvijezde. Ma koliko da je to potresno, reći će Kjerkegor kasnija, to nije hrišćanstvo u pravom smislu riječi.
To je samo “idilična mitologija”, igra u kojoj se čovjek bezazleno igra sa svetošću, vrsta utješne religije koju Kjerkegor nikada nije upoznao. On je od malih nogu bio upućen u ono što će sam kasnije nazvati autentičnim hrišćanstvom ili hrišćanstvom Hrista koji umire na krstu da bi okajao naše grijehe. Samo je Hrist bio pravi hrišćanin.
A Kjerkegor, kao mladić i malo revnostan student teologije bio je neobičan. Svjestan svoje superiornosti zajedljivo se rugao kako svojoj ružnoći — u fizičkom pogledu bio je pravi falsifikat — tako i kričavom glasu kojeg je imao. I suviše osjetljiv nije bio tolerantan prema svojim kritičarima. Pa ipak to mu nije smetalo da vodi lak život srećnog studenta i da se naplati za samostanske godine djetinjstva. Posjećivao je pozorište, kafane, obilno pio, zaduživao se, pribavljao sebi sva zadovoljstva, ali mu taj način života nije donio sreću. On u sebi otkriva nepobitnu istinu da je čovjek stalno u krizi.
Znak tog otkrića je i raskid vjeridbe sa Reginom Olsen (Regine Olsen) čiji su motivi ostali misteriozni. Veze sa voljenim bićem su potrgane na najranjiviji način, i to nekoliko mjeseci prije vjenčanja, vjerovatno iz razloga da tako bezgrešnom djetetu kakvo je bila Regina ne bi nametnuo društvo tako bolno bizarnog bića kako je bio on sam. Ova odluka, možda besmislena ali iskrena, daje nove motive strahu i strepnji koji su postali neotklonjivi način života za onog ko želi da bude individual. Kjerkegor je upravo to iznad svega želio. “Kad bih trebao zahtjevati, pisao je, da mi stave natpis na grobu, ne bih htio drugi do ovaj: on je bio individua; i ako ta riječ nije još shvaćena, ona će to zaista biti jednoga dana”. Biti individual znači odbiti svaku spoljašnju pomoć, svaku lažnu vjeru i, bez pomoći, , na temelju unutrašnje evidencije, preuzeti potpunu odgovornost za pravu individualnu egzistenciju.
Ova ekstremna težnja da se spozna istina vlastitog bića vodi apsolutizovanju subjektivnosti. Subjektivnost je, prema Kjerkegorovom mišljenju, u cijeloj tradiciji bila zaboravljena, pa je filozofija živila u apoteozi grijeha. jSuprotno toj filozofiji Kjerkegor ne želi ništa vanjsko, jer ono i nije u njegovoj moći. On želi unutrašnju istinu koju se ne može objektivirati. Filozofija koja je sposobna da govori u ime subjektivnosti znači potpunu personalnu transformaciju čovjeka i mogućnost autentičnog života koji ne mo je biti određen kategorijom postvarenja. Život ovdje nije ništa objektivno i raspoloživo, nego svagda ostaje ono individualno, jednokratno i neponovljivo čime se ne može racionalno manipulisati i raspolagati. Onaj ko ostaje pripijen uz vlastitu egzistenciju u mišljenju svoje vlastite patnje razvija se u unutrašnjem poretku i postaje čovjek u svom jedinstvu. Takav je upravo egzistencijalni mislilac. Kjerkegor u prvom redu.
Neko će možda upitati zašto je bilo potrebno govoriti o čovjeku koji je utemeljio određeni način filozofiranja. To zaista ne bi bilo potrebno kad bi smo istoriju filozofije, poput Hegela, posmatrali kao izvjesne mogućnosti mišljenja inherentne samoj strukturi ljudskog duha koje se dubljom logičkom nužnošću moraju pojaviti u vremenu čim se za to određeni socijalni, naučni, psihološki, kulturni i drugi uslovi ispune. Tada se različiti mislioci pojavljuju samo kao imena koja stoje iza izvjesne mogućnosti mišljenja i za samo mišljenje nemaju nikakvog značaja.
Kjerkegor se čitavim svojim bićem bunio protiv takvog, u biti hegelovskog i objektivističkog, tumačenja isiorije.
Za egzistencijaliste, a za Kjerkegora u prvom redu, to nije pravi prilaz. Oni poriču da filozofija može postići takav tip bezlične objektivne istine koja je bila ideal racionalista.
U tome se slažu različiti mislioci kao što su Kjerkegor, Niče, Jaspers, Gabriel Marsel, Miguel De Unamuno i dr… Svi oni nastoje da pred teorijom objektivne nauke spasu legitimno pravo volje, tijela, osjećanja i drugih specifično individualnih sposobnosti svakog egzistirajućeg subjekta. Zato sve filozofije egzistencije nose ličnu notu subjekta koji filozofira. Kad bismo ličnost zanemarili — u ovom slučaju neobičnu ličnost Kjerkegora — ona bi na neki način bila potvrđena prirodom njegove filozofije.
U živom osjećanju da treba preuzeti odgovornost za svoje biće i biće uopšte egzistencijalni mislilac ne može ostati u stavu nezainteresovane spekulacije i diletantizma: on živi svoju misao. Možda je i najveća vrijednost egzistencijalističke filozofije upravo u tome što filozofa ne ostavlja po strani, nego ga neumitno uvlači u bolno raspuinjanje gdje strah Ijušti sve konvencije i formalizovane istine. Egzistencijalisti se zato, da bi izložili svoje ideje, ne služe apstraktnim pojmovima, nego se radije koriste indirektnim izrazom u formi romana, drama, dnevnika i drugih analognih formi izražavanja koje čuvaju odjek ličnog života. Otuda često pozivanje na pozorišne ličnosti i literarne arhitipove: Don Zuan, Hamlet, ili, biblijske – Job, Abraham, Isak i dr . . . U vrijeme kada se svijet u kome živimo sve više rastvara oko nas, literarne forme izražavanja su mnogo podesnije da prikažu izvorno “izbijanje” konkretnog, pojedinačnog, vremenskog realiteta što ga nazivamo egztstencijom u praznini koja tu ostaje. U toj praznini egzistencijalist treba da se snađe. U svijetu univerzalne racionalnosti čiji je literarni izraz Hegelova filozofija sve je postalo apstraktno. Apstraktno ovde znači i nerealno. Realnost izbija nenadno u formi individualne, jednokratne, neponovljive, konkretne, vremenske egzistencije koja neće da bude postavljena unutar racionalnog sistema kao slučajni element. Vrhovni egzistencijal kod Kjerkegara je pojedinačnost u odnosu sa apsolutom. Egzistencija je tu u odnosu prema najvišem. U tom odnosu se pomjeraju granice među disciplinama tradicionalne filozofije. Estetika tako draga ljubitelju pozorišta i piscu svjesnom svog dara postaje na kraju otvorena forma razočarenja.
Što se sistem više raspada paradoks postaje jači.
Najintimnije izvjesnosti razdire kritička ironija. Na području ničega počinje drama egzistencije. To je naša vlastita drama. Žan-Pol Sartr je s pravom mogao reci: “Kjerkegorove riječi su naše vlastite riječi. . Čitajući Kjerkegora dolazim sebi; htio sam da ga razumijem, a razumio sam sebe”. Iskrenost iznad svega. To je upravo ono što tako snažno angažuje čitaoce. U ime iskrenosti Kjerkegor je pred kraj svog života javno napao crkvu. Borba je bila tako radikalna da je izazvala veliki skandal u Kopengahenu. Time su mu vrata crkve zauvijek bila zatvorena,
Umro je, neočekivano, u jeku borbe, neshvaćen.
Upitajmo se na kraju s Jaspersom šta bi se desilo kad bi se Kjerkegor pojavio među nama. Pokušao bi, direktno ili indirektno, da kaže istinu. Istinu govoriti, u oči ljudima, kao Sokrat iskreno, a ne završiti kao Sokrat, da li je to moguće? Jaspers zaključuje: “On bi nam (tj. Kjerkegor) možda rekao: kad bih bio vaš savremenik, vi bi ste me dočekali isto tako kao što su me dočekali u Kopenhagenu. Sada vi me slavite kao bezopasnu prošlost, kao duhovni fenomen koji je postao slavan i od koga sebi pravite ukras kradući mene meni samom”.
Nastaviće se
