mene su puno plašili kad sam bila mala
a onda su se smijali preplašenom izrazu lica
govorili su mi
da će me istući
potezali su me za rukav i gušili
gurali do zida i potom me omalovažavati
dok sam bila stjerana u kut
malena, sitna, uplašena s otprilike 40 kilograma
puno sam šutjela i plakala
školske sam odmore provodila
zaključana
sjedeći na WC školjci, jedući pecivo
moji roditelji nisu dobro znali s lovom
tako sam bila uplašena
svaki mi je školski dan bio kao odlazak
u minsko polje
razmišljala sam
kako se drugačije ponašati i govoriti
kako da ja ne budem ja
dugo sam razmišljala i vrijeme je prolazilo
škola je završila, a ja sam i dalje mislila
i promijenila sam se
ošišala sam kosu i stavila se u gard
bila sam nedodirljiva, zlobna, hladna
kao snježna zima 2012.
srce sam položila u santu leda
inače ne bi izdržalo
sve one dodire i poruge maminog bivšeg
kada bismo bili sami
ali Bogu hvala nije me puno povrijedio
drugi su bili puno gori
samo što je ovo trajalo godinama
mama je znala, pretvarala se kao da se ništa ne događa jer je voljela njegov
novac
a ja sam voljela
žene u to doba
one sa dugom kovrčavom kosom
koje sporo hodaju i još sporije govore
a onda sam
u jednom kišnom jutru prigrlila samoću
uzela je pod svoje okrilje
samoća i ja krenule smo na daleki put
do središta tuge mojega bića
sićušnog bića jer sam dalje sam bila malena, samo s kojim kilogramom više
moja otužna samoća i ja prošle smo zajedno sve dane čežnje i boli
u žalosti smo se grlile, u radosti plesale
samoća i ja
jednako smo dodirivale sve ljude ikad
a opet uspijevale nismo nikad
da ti isti ljudi dodirnu duboko u nas
gradile smo naš odnos pomno
u zidovima
gradile smo zidove
monumentalne
nesalomljive
fleksibilne, a čelične
onda je došao život
poput bujice vode pronašao je svoj put
i ponovno je navrla bol
ovoga puta od silovanja
silovali su me
čupali su moju kosu i potezali je kako su htjeli i smijali su se mojem
uplašenom izrazu lica i stavljali su svoje noge kraj mojih nogu
moje im jecanje nije bilo važno
moj glas im nije bio važan, već smiješan
moje me ruke nisu mogle obraniti
oni su raspolagali s njima
kao da sam njihova
za kraj su mi uzeli dušu i gazili je
pred mojim očima
uplakanim očima;
molila sam, molila sam, molila sam
svi su me slušali, nitko nije čuo
onda sam utihnula
sklupčala sam se
pred životom
u ljetnoj žegi
u nadi da umrem
u pustinji svojih sjećanja
nisam mogla umrijeti
ni zemlja me nije htjela k sebi
morale smo ponovno ustati
učiti sve ispočetka
samoća i ja
okretala sam se iza sebe na svakom koraku i nisam nikome ništa vjerovala
izbjegavala sam govoriti i gledati u oči
bojala sam se mraka još više nego prije
jer sam tada mogla vidjeti sva čudovišta
iz prošlosti koja su me uporno željela povući za sobom u bezdan, u ništavilo
postojanja
a ja sam samo htjela živjeti
i mirisati narezane limune, maziti babine pomidore dok ih ona zalijeva
ja sam samo htjela podijeliti pokoji osmijeh i da se mene ponekad uvaži
kada progovorim, jer govorila sam malo
ja maštala sam mnogo
još od malih nogu
kad sam htjela nešto što nisam imala
legla bih u krevet i zamišljala da to imam
kao na primjer bicikl
ili svoju sobu i ormar
ali ja nikada ništa nisam imala
osim mnogo papira s psihijatrije
gdje bi doktori upisivali da ne živim
a bila sam živa ispred njihovih kao zdravih očiju
dugo mi je trebalo da shvatim da biti živ i živjeti nije ista stvar
razočaralo me to
razočaralo me još mnogo toga
dok sam bila živa i nastojala živjeti
jer
opet sam se ustala i prilagodila
malo sam pristupačnija ljudima
unatoč PTSP-u i doktorskim šiframa
meni na čelu ne pišu dijagnoze
ali se mogu vidjeti na drhtavim rukama, trzaju tijela i govoru u snu dok
spavam
doduše
ne znam spavam li ili i dalje sanjam
o nekim boljim vremenima
nekom boljem životu
gdje se ne bojim mraka
iako sam odrasla
iako mi je skoro trideset
i dalje sam malena, sitna, plaha, mršava
slabo govorim i još slabije vjerujem
sada mogu mirisati narezane limune,
ali ne mogu maziti babine pomidore dok ih zalijeva
nema je više u kamenoj kući na otoku nema više mame da mi govori da se
mraka ne treba bojati
uostalom
kako da joj vjerujem nakon svega
i kako da ovakvom svijetu uputim svoj najljepši osmijeh
mene su puno plašili kad sam bila mala
a sada me plaše još više
jer zovu samo kada im treba trenutak
a meni treba život
i koga da onda ja zovem
Ivana Borota
