Code Inconnu, igrani, Francuska, Austrija, Rumunjska, 2000
REŽIJA: Michael Haneke
ULOGE:
Juliette
Binoche (Anne Laurent),
Thierry Neuvic (Georges),
Alexandre
Hamidi (Jean),
Josef Bierbichler,
Maimouna Hélène Diarra
(Aminate)
SCENARIJ:
Michael
Haneke
FOTOGRAFIJA:
Jürgen
Jürges
GLAZBA:
Giba
Gonçalves
MONTAŽA:
Karin
Hartusch,
Nadine Muse,
Andreas Prochaska
SADRŽAJ:
Tinejdžer Jean dugo čeka ispred Annina apartmana. Nesretan s ocem, želi se preseliti Anni. Ona mu objasni da za njega neće biti mjesta kada se vrati njen dečko George, Jeanov stariji brat. George je fotograf koji je na radnom zadatku u ratu na Kosovu. U napadaju srdžbe Jean se okomi na beskućnicu, ilegalnu imigranticu Mariu. Mladi profesor Amadou, crnac, pokušava ga natjerati da se ispriča. On ne želi. Uskoro se umiješa policija, Amadou je uhapšen, imigrant deportiran…
Kompleksna drama prikazana na mnogim međunarodnim filmskim festivalima, osvojila je nagradu ekumenskog žirija u Cannesu 2000. godine.
http://kinotuskanac.hr/movie/sifra-nepoznato
REDATELJ: Michael Haneke
GLAVNE ULOGE: Juliette Binoche, Thierry Neuvic, Josef Bierbichler, Paulus Manker
TRAJANJE: 118 minuta
NAZIV ORIGINALA: Code inconnu: Recit incomplet de divers voyages
GODINA PROIZVODNJE: 2000
Strah od nepoznatog, točnije, strah od onoga što ne vidimo evolutivna je datost koja nam je dodijeljena protokom vremena. Razlog tome vrlo je jednostavan. Zatomiti čovjeku jedno ili više osjetila na scenu stupa panika pošto smo bića uvjetovanja njima. Mrak upravo iz tog razloga nikada nije djelovao strašnije. Lišeni vida nismo u mogućnosti identificirati protivnika, pronaći mu slabe točke, pronaći mu kriptonit. Upravo su, između ostalog, iz tog razloga bilo horor filmovi, bilo filmovi o superjunacima toliko upečatljivi. Protagonisti i antagonisti su kristalno jasni. Njihove boljke su bjelodane i podastrete svima na očigled. U tom kontekstu, rezanje ruke motornom pilom ili borba protiv nekog nezemaljskog entiteta postaje katarzično iskustvo, a ne sredstvo straha i ničega što izaziva bojazan. Formula je dobro znana i ona se provlači od trenutka kad smo sišli s grana pa je tako stigla i na filmsko platno. Dobro i zlo su uvijek vidljivi, okićeni antropomorfnim karakteristikama kako bi se s njima mogli poistovjetiti. U toj njihovoj, u ovom slučaju, filmskoj borbi čovjek projicira svoje (ne)svjesne želje čime se dobro, u pravilu, postavlja na pijedestal. Haneke je redatelj koji pliva kontra ovoj struji. Svoje protagoniste ukrstit će s nasiljem kojega ne vide, a zlo u njegovim filmovima poprima amorfnu formu, oblik kojeg ne možemo identificirati pa samim time ni savladati.
Haneke je u ovom filmu dramatizirao situaciju u kojoj se svatko od nas nađe nekoliko puta dnevno. Slučajni susret na ulici, udarac rame o rame s nepoznatim čovjekom dok ulazimo u smrdljivi kupe jednog od vlakova javnog prijevoza koji zaudara po ustajalim čarapama nošenih nekoliko dana. U tim trenucima nije nam niti u primisli razmišljati o tim ljudima, njihovim sudbinama, obiteljima, problemima…Ovo je film o tome, o nekoliko sudbina koje su se, sasvim nehotice, u jednom trenutku sastale u jednoj neuralgičnoj točci, pa nastavile dalje kao što to čine svi normalni ljudi s pola zrna soli u glavi. Razlika je u tome što će Haneke svojom kamerom nastaviti pratiti živote svakoga od njih.
Ono što odmah upada u oči jest način na koji je priča ispričana. Svaka od njih dobiva nekoliko minuta na ekranu nakon kojih se prekida crnilom te se fokus prebacuje a na drugu i tako, poput neke šablone, za cijelo vrijeme trajanja filma. Bez obzira na kratko vrijeme svaka od tri sudbine dobiva zbog trajanje filma Haneke je uspio portretirati likove i njihove živote gotovo do u tančine. Prikazivanje života likova u filmu lišeno je bilo kakve nepotrebne dramaturgije. Upravo suprotno, iako su neke od njih izrazito teške, svaka od njih odiše, pa možemo slobodno reći, monotonijom kakva se na filmu rijetko viđa čime se na preslikavaju na ekran dosadni i neuzbudljivi životi velike većina ljudi koji će gledati ovaj film. Ovim činom film dobiva na autentičnosti te biva presvučen realizmom koji je gotovo hipnotizirajući jedino što valja jest prihvatiti njegovu pruženu ruku i odvažiti se na put s njime.
Uz inovativan način pripovijedanja i činjenicu u kojoj likovi, u većom mjeri, djeluju, a ne govore gotovo je zapanjujuće kako Haneke uspijeva uspostaviti komunikaciju s gledateljem i natjerati ga na aktivaciju razuma i mašte. Opisano se najbolje ogleda u uvodnoj i završnoj sceni. U uvodnoj će pomoću kamere imputirati misao, koja će kasnije biti odagnana, kako se radi o svojevrsnom strahu, nelagodnosti, pa čak i napadu na privatnost. U završnoj sceni će promjenom načina komunikacije uputiti packu ljudima kao takvima. Uz fizičku bliskost, naše razumijevanje – psihološka blizina – prema drugome nikada nije bilo udaljenije i smještena između većeg i dubljeg ponora. Ovakvim i inim režijskim postupcima Haneke razgovara sa svojim gledateljima, razmišlja o njima i njihovoj perspektivi, što je fascinantno za vidjeti, te se samim time njome poigrava. U punom smislu riječi ispunjava tezu kako je film prvenstveno didaktički medij.
Kao i u velikoj većini njegovih filmova i u ovom se osjeća jedna distanciranost i hladnoća prema svemu onome što se događa na ekranu te problematiziranje materije u vidu kamere, televizije, filma… Spomenuta distanciranost i hladnoća dodatno je naznačena ideološkim nesvrstavanjem tako da će likove s istom ili sličnom životnom pozadinom različito portretirati čime će se dobiti na jednoj širiti. Drugim riječima- u ovom filmu redatelja ne zanima jedan problem, kao što ga je zanimalo alžirsko-francusko pitanje u “Skrivenom”, već se obračunava s ljudima, s civilizacijom kao takvom. Iako se radi o nekoj vrsti biografije o francuskom romanopiscu i ratnom reporteru Olivieru Weberu, s obzirom na sve navedeno, film je teško tako okarakterizirati. Njegov život poslužio je samo kao početna točka za obrađivanje tema koje su Hanekeu, na ovaj ili onaj način, zanimljive i intrigantne.
Srce i duša filma nalazi se u dvije jezovite scene sa zadivljujućom Juliette Binoche u kojima Haneke skriva zlo i nasilje iza vela svakodnevne rutine poput glačanje odjeće i vožnje javnim prijevozom. Ne prikazujući ga tj., prepuštajući mašti svakog gledatelja da ispuni prazninu iza dječjeg plača ili jačinu možebitnog udarca u lice stvara suštinski horor. Ovisno o osobnom mentalitetu i razmišljanjima pojedinca taj plač i/ili udarac dobit će na značaju i težini. Okrenuvši paradigmu o nasilju i zlu kao nečem vidljivom film ulazi u vode koje se ne mogu često vidjeti. Podastire pred gledatelja ideju kako je krik iza zida bez temelja najstrašniji, kako zapravo ono nevidljivo, amorfno tjera strah u srž kostiju. Tako govori Michael Haneke…
OCJENA: 8
Tekst napisao: Nikola Fabijanić
