La stanza del figlio, igrani, drama, Italija, Francuska, 2001
REŽIJA: Nanni Moretti
ULOGE:
Nanni
Moretti (Giovanni Sermonti),
Laura Morante (Paola
Sermonti),
Jasmine Trinca (Irene Sermonti),
Giuseppe
Sanfelice (Andrea Sermonti),
Stefano Abbati (pacijent)
SCENARIJ:
Linda
Ferri,
Nanni Moretti,
Heidrun Schleef
FOTOGRAFIJA:
Giuseppe
Lanci
GLAZBA:
Nicola
Piovani
MONTAŽA:
Esmeralda
Calabria
SADRŽAJ:
Sredovječni Giovanni Sermonti uspješan je i ugledan psihoanalitičar koji se svakodnevno na poslu mora nositi s naizgled beskonačnim nizom problema s kojima se suočavaju njegovi pacijenti. Ipak, njegov skladan obiteljski život sa suprugom Paolom, kćeri Irene i sinom Andreom u domu punom ljubavi i pažnje daje mu sigurnost i snagu za suočavanje sa svim izazovima. Zahvaljujući takvom okruženju Giovanni se može nositi i s ozbiljnijim problemima, kao što je onaj kad Andrea u školi bude osumnjičen za krađu rijetkog fosila. No kad jednog dana stigne vijest da je Andrea poginuo prilikom ronjenja, rutinska svakodnevica i čitav svijet Giovannija i ostatka obitelji raspast će se u trenutku. Premda će se svi nekako pokušavati nositi s tragedijom, trauma će biti odviše snažna a emocionalna rana preduboka. Giovanni će tako početi opsesivno razmišljati o prilikama koje je propustio za druženje sa sinom tijekom njegova života, a za to će osim sebe početi kriviti i druge, pa čak i svoje pacijente. Sve će dodatno pogoršati nemogućnost supruge Paole da pronađe bilo kakvu utjehu, kao i povlačenje kćeri Irene u sebe i zatvaranje prema vanjskom svijetu.
Godine 2001. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom i nagradom FIPRESCI Međunarodnog žirija filmske kritike, te iste godine od 12 nominacija za prestižnu talijansku filmsku nagradu David di Donatello, među kojim i onima za najboljeg redatelja, scenarij te glavnu i dvije sporedne uloge, nagrađena u kategorijama najboljeg filma, glumice i glazbe, drama scenarista i redatelja Nannija Morettija ostvarenje je u kojem je on u vrijeme premijere sugerirao iznenađujući i drastičan otklon od svog dotadašnjeg autorskog prosedea. Nakon što je gledatelje i kritiku naviknuo na dinamične i humorom bogate društvene satire kojima se afirmirao kao zaigrani i angažirani ljevičar s ulica Rima, Moretti je odjednom realizirao izuzetno ozbiljnu, mirnu te naglašenim asketizmom i kontemplativnošću obilježenu obiteljsku dramu kojom se predstavio u posve novom svjetlu. Dotadašnji subverzivni ispovjedni i (pseudo)autobiografski profil svojih filmova, u kojima je istodobno i dokumentirao i fikcionalizirao vlastiti život, Moretti je zamijenio psihološkom dramom u kojoj se stavio u ulogu psihoanalitičara koji iz trećeg lica pokušava racionalizirati i abreagirati tragediju s kojom se suočava njegova obitelj. Konačni rezultat je vrlo uvjerljiva i sugestivna te sigurno i nenametljivo režirana priča koja je istovremeno tragična i izuzetno tjeskobna, ali i topla, humanizmom natopljena i terapeutski usmjerena, te obilježena za redatelja tada novim, minimalističkim i asketskim izvedbenim stilom.
http://kinotuskanac.hr/movie/sinova-soba
