Pogrešno je misliti o izgnaniku kao o nekome tko je abdicirao, pokunjuje se, ili nekome tko se povlači u svoju mizeriju i otpadnički status. Bliži pogled otkriva ambicioznost i argesiju u njegovim razočarenjima, njegovu gorčinu karakteriziranu ratobornošću. Što smo više razvlašćeni više nam rastu apetiti i iluzije. Ja čak raspoznajem povezanost između nesreće i megalomanije. Čovjek koji je izgubio sve, kao posljednje utočište čuva nadu u slavu ili literarni skandal. On pristaje da odbaci sve osim svoga imena. Ali kako će nametnuti svoje ime ako piše na jeziku koji lokalni ne poznaju ili čak preziru? Da li će preći na drugi način izražavanja? Biti će teško odreći se riječi na kojima mu počiva prošlost. Čovjek koji napušta svoj jezik radi drugog jezika, napušta svoj identitet, čak i svoja razočarenja. Herojsko odmetništvo on raskida sa svojim sjećanjima i do određene mjere sa samim sobom.
Recimo da je netko tko se našao u egzilu napisao roman koji ga preko noći napravi slavnim. U njemu on opisuje svoje patnje. Njegovi zemljaci mu zavide. Oni su takođe patili, možda čak i više. Čovjek bez domovine postaje ili pokušava postati romanopiscem. Pojavljuju se posljedice: akumulacija smušenosti i inflacija strahova, koji polako počinju stariti. On ne može nastaviti sa obnavljanjem pakla čije su karakteristike monotonija ili lice egzila.
U literaturi ništa ne ogorčuje čitaoca kao strahota; u životu je strahota previše okaljana očitošću da bi privukla pažnju. Ali naš autor ustrajava; na neko vrijeme on sprema roman u ladicu i čeka svoj čas. Iluzije iznenađenja i slave na koje računa, nadilaze njegovu mogućnost shvaćanja i održavaju ga u životu koji se hrani nerealnošću. Takva je, naime, snaga tih iluzija da, čak ako i radi na lošim poslovima, muke su mu olakšane “znanjem” da će jednog dana biti oslobođen iznenadnom i golemom slavom.
Jednako je tragičan slučaj pjesnika u egzilu. Umotan u vlastiti jezik, on piše za krug prijatelja kojih je desetak ili dvadesetak, u najboljem slučaju. Njegova želja da bude čitan nije ništa manje opsesivna od želje improviziranog romanopisca. Napokon, pjesnik ima prednost pred piscem da barem objavi svoje stihove u malim emigranskim revijama. One se pojavljuju uz žrtvovanje i gotovo nerazuman trošak za situaciju u kojoj se nalazi autor. Recimo da se takav čovjek “transformira” u izdavača male emigrantske revije; ne bi li održao svoju publikaciju u životu, on riskira glad, seksualnu apstinenciju, zakopavanje u sobu bez prozora i nameće sebi zastrašujuću oskudicu. Tuberkuloza i mastrubacija su njegova sudbina.
Bez obzira kako oskudan broj emigranata, oni osnivaju grupe ne da zaštite svoje interese već da sakupe pretplatnike, da iskrvare jedni druge do bljedila ne bi li objavili svoja žaljenja, plač i molbe bez odjeka. Nemoguće je zamisliti formu bezrazložnosti koja je više srcedrapajuća.
Da su pjesnici u egzilu dobri jednako koliko su prozni pisci loši, lako je objašnjiv fenomen. Promotrimo literarnu produkciju svake “male” nacije, koja nije bila toliko djetinjasta da izmisli svoju prošlost, pokazuje se da je obilje poezije njezina najuočljivija karakteristika. Proza zahtijeva, za svoj razvoj, određenu rigoroznost, diferencirani socijalni status i tradiciju. Ona je namjerno konstruirana; poezija izvire. Poezija je direktna ili pak fobricirana; prerogativ pećinskog čovjeka ili estete; cvata na rubovima civilizacije i gotovo nikada u centru. Dok proza zahtjeva premeditirani genij i kristalizirani jezik, poezija je savršeno kompatibilna sa barbaroidnim genijem i jezikom bez forme. Kreirati literaturu znači kreirati prozu.
Ništa ne može biti prirodnije nego činjenica da toliki broj apatrida posjeduje niti jedan drugi mogući oblik izražavanja do poezije. Čak i oni koji nisu posebno obdareni, u stanju iskorjenjenosti, razvijaju poetski talenat na osnovu automatizma isključenosti.
U ma kojem obliku se desio i iz bilo kojeg razloga, egzil je – u samom početku – akademija intoksikacije. Svakome nije dano da bude opijen. Egzil je granična situacija i samim time je sličan ekstremnosti poetskog stanja. Nije nikakva usluga biti izravno prebačen u takvo stanje, bez zaobilaznih puteva discipline i ničime drugim do samovoljom fatalnosti. Sjetimo se Rilkea, tog apatrida de luxe, i količine usamljenosti koju je morao akumulirati ne bi li raskinuo sve svoje veze i uspostavio oslonac u nevidljivome. Nije lako biti nigdje kada vas vanjske prilike ne prisiljavaju na to. Čak i mistik postiže svoju askezu samo uz monstruozne napore. Izlučiti sebe iz svijeta – kakav rad ukinuća! Egzil postiže izlučenje bez da se pomakne prstom, on to postiže kooperativnošću ili bolje rečeno neprijateljstvom historije.
Bez posebnih muka ili bdijenja da bi potpunosti ogolio samog sebe; primoljen je okolnostima. U određenom smislu on je poput invalida koji uspostavlja sebe u metafizici ili poeziji bez vlastitih zasluga, već silom prilika. Bezvrijedni apsolut? Možda, jer nije dokazano da rezultati postignuti naporom nadilaze u vrijednosti one koji proizlaze iz predaje pred neizbježnim.
Jedna opasnost vreba pjesnika u egzilu, ona od prilagođavanja sudbini, od prestanka patnji, od uživanja u istoj. Nitko ne može održati svoj bol u izvornom obliku; bol potroši samog sebe. Ista je istina o žalu za domom ili bilo kojoj vrsti nostalgije. Žaljenja koja potroše sama sebe, ona, u stilu elegije, ubrzo padaju u neupotrebljivost. Što je onda prirodnije nego etablirati se u egzilu, u gradu koji je negdje, u domovini suprotnog smjera? Stupanj do kojeg pjesnik uplivava u etabliranost je stupanj do kojeg on erodira sadržinu svojih emocija, izvor jadikovki kao i svojih snova o slavi.
Struja iz koje je izvlačio svoj ponos i profil više ga ne dodiruju, time on jednako gubi energiju svojeg vanrednog statusa kao i razlog za osamljenost. Odbačen od pakla, on će uzaludno pokušavati da se ponovo uspostavi i okrijepi u njemu. Njegova patnja je postala preblaga i učila ga je nevrijednim svega toga. Plač kojim se sve do juče ponosio postao je gorčina, a gorčina ne piše stihove; ona će ga odvesti izvan poezije. Više nema pjesama, nema ekscesa. Njegove rane su zacijelile, više nije izvedivo pokazivati ih da bi se postigao efekat: u najboljem slučaju, on će postati epigonom vlastitog bola. Očekuje ga časni pad. Nedostatkom raznolikosti kao i originalnih strahovanja, njegova inspiracija se iscrpljuje. Uskoro, rezigniran anonimnošću i intrigiran svojom osrednjošću, on će navući masku buržuja bez posebnog porijekla. Dakle on dostiže kraj svoje pjesničke karijere, najstabilniju tačku vlastite degeneracije.
Fiksiran, etabliran u komforu vlastitog pada, što li će uraditi sljedeće? Imati će izbor između dvije forme spasenja: vjere i humora. Ako će za sobom vući ostatke strahova, likvidirati će ih putem hiljadu molitvi, ukoliko ne utješi samog sebe metafizikom ili prošlošću istrošenih stihova. A ako je u suprotnome sklon sprdnji, minimalizirati će svoje poraze putem uživanja u njima. Već prema vrsti temperamenta, on će se prikloniti dubokoj religioznosti ili sarkazmu. U oba slučaja, trijumfirati će nad vlastitim ambicijama, kao nad nesrećama, sve da bi postigao viši cilj i postao dobrom žrtvom, poštovanim otpadom.
Emil Sioran
http://www.okf-cetinje.org/OKF-E.-M.-Sioran-Prednosti-egzila-_227_1
