Fernando Savater: Utopija je, da tako kažem, problem imanentne vlasti koja nije iznad društva. Šta je vlast, Siorane?
Sioran: Smatram da je vlast loša, vrlo loša. Predajem se i fatalista sam pred činjenicom da ona postoji, ali ja mislim da je to zlo. Slušajte, poznavao sam ljude koji su uspjeli na vlasti, i to je užasno. Isto toliko strašno kao kada jedan pisac uspije da postane slavan. To je kao da se nosi uniforma; kada nosite uniformu, više nijeste isti: pa, stupiti na vlast, to znači nositi nevidljivu uniformu, uvijek istu. Pitam se: zašto normalan, ili naizgled normalan čovjek prihvata vlast, prihvata da živi zauzet od jutra do večeri, itd? Sigurno zato što vladati predstavlja zadovoljstvo, što je to mana. Zbog toga praktično nema nijednog slučaja da je neki diktator ili apsolutni šef dobrovoljno odustao od vlasti: slučaj Sile je jedini koga se sjećam. Vlast je đavolska: đavo je bio anđeo sa ambicijom za vlast. Željeti vlast je veliko prokletstvo čovječanstva.
Fernando Savater: Da se vratimo utopiji…
Sioran: Traganje za utopijom je religiozno traganje, apsolutna želja. Utopija je velika slabost istorije, ali i njena snaga, takođe. Na neki način, utopija iskupljuje istoriju. Posmatrajte biračko tijelo u Francuskoj, na primjer: kada ne bi bilo njegove utopijske komponente, to bi bila svađa prodavaca…Čujte, ja ne mogu da budem političar, jer vjerujem u katastrofu…Recimo da sam u nju skoro siguran! Zbog toga se i osjećam odvojen od svake zemlje, od svake grupe. Ja sam metafizički apatrid, nešto kao stoici s kraja Rimskog carstva, koji su se osjećali kao „građani svijeta“, što je način da se kaže da nijesu bili građani nigdje.
Odlomak iz razgovora sa Fernandom Savaterom, objavljen pod naslovom „Escribir para despertar“ u španskom dnevnom listu El Pais, 23. Oktobra 1977.
