Nedavno je preminuo jedan od najbližih Kišovih drugara iz studentskih dana, divni čovjek, Milan Beli Popović. Beli je prije par godina podijelio s Fenomenima svoj tekst o sjećanju na mladog Kiša u Beogradu, pedesetih godina prošlog vijeka. Zahvalni Fenomeni objavljuju tekst.
(Ovaj tekst je bio podređen usmenoj prigodi na susretu „O Danilu Kišu izbliza – drugovanje koje traje“…, a koji je održan u okviru naučnog skupa „Danilo Kiš između Cetinja i Panonskog potopa“ na Cetinju, 15. do 17. Oktobra 1993. godine. Namjerno sam, kao mali kontrast naučnom skupu i atmosferi na jutarnjim sjednicama, tražio za slušaoce i prisutne Cetinjane, atraktivne detalje i situacije, izbjegavajući krupne riječi i ambicioznije analize.
Moram priznati, čuvajući za sebe svoju uspomenu, da sam se nerado prihvatio obaveze da govorim, jer teško prihvatam one neminovne deformacije i „novu dioptriju“, koje neumitno slijede. Vrijeme i sudbina ne drže vjerno ničiji trag. Uz sva i najveća uvažavanja, ono što je ovog momenta „u vazduhu“, gdje se Kiš pojavljuje kao paradigma, po mom osjećanju nije približno Kišovoj pravoj ljudskoj i umjetničkoj boji i prirodi. Da „virne“ sa Vječnih lovišta, ne vjerujem da bi bio prezadovoljan. Srećom, književnici imaju svoju „odbranu“ – pisano književno djelo.)
Kiša sam prvi put sreo i upoznao tek u Beogradu, 1954. godine najvjerovatnije na fakultetu ili prigodom kakve književne večeri ili izložbe, koje smo oba zdušno posjećivali. On me je kasnije i uveo u svoj mali zavičajni, cetinjski kružok, u kojem su najmarkantiniji bili: Boško Mijanović zvani Fušer, uvijek miran, ozaren velikim crnim očima, student matematike i Pavle Đonović, student književnosti zvani Pakunjaža, uvijek u pokretu. Ubrzo se tu skupilo mnogo šire, šareno, studentsko društvo iz svih krajeva, koje se intenzivno sastajalo a među kojima hoću i sada da odam srdačno priznanje jednoj bucmastoj Anđi koja nas je u tim bukvalno gladnim godinama sve povremeno krijepila mrsnim paketima iz rodnog joj Ljiga.
Ali Kišovo i moje druženje dobilo je, nešto kasnije, i zauvijek zadržalo posebnu prisnost i oblik; trajalo je, tokom 3-4 godine studija, bilo je intenzivno i bukvalno svakodnevno; vezano pretežno za noć, najčešće za Kinoteku ili neku umjetničku priredbu, a zatim za kafanu, i to ne za jednu nego za niz.
Budući oko dvije godine stariji od Kiša, pristigao sam nešto ranije u (noćni) Beograd. Bio sam već sa značajnim „rejtingom“, a moja prva iskustva bila su vezana za grupu slikara oko Dada Đurića i Leonida Šejke, Toša, Peđe Ristića i Vukote Tupe Vukotića.
Kasnije smo, nkoliko godina sredinom 50- ih i kasnije Kiš i ja postali nerazdvojni tandem, koji je sa početkom u „Prešernovoj kleti“, i za već svojim stalnim stolom, oklupljao mnogo ljudi i lutajućih usijanih sudbina.
Odmah smo se prepoznali i zbližili po nekoj „tajnoj“ intonaciji i rezonanci. Bili smo sasvim otvoreni, znatiželjni, slobodni za sve i nimalo inferiorni.
Sjajno smo se slagali i razumjeli, bez riječi. Nikada nijesmo dugo raspravljali ili se svađali. Znao je da ja to ne volim i ostavljao je to za druge. A Kiš, tih godina, je ispijen, štrkljast i kuštrav momak, malo mutnih plavih očiju, koje su se naglo punile svjetlošću ili zatamnjivale; impulsivan i plahovit, robusnog (ja sam malo pakosno volio da kažem „konjskog“) šarma, koji je zaista bio neodoljiv. Mnogo ga je, nebrojeno mnogo ljudi znalo i bilo sa njim srdačno i prisno. A pritom je bio orošen dječačkom strašću traganja i nestašlukom, i najčešće u stanju neke lake histerije (ja sam dobacivao: „kavalerija rustikana“, i uvijek sam imao po jedno rezervno piće da ga spriječim da se ne raspilavi, gotovo rasplače.) Bio je posebno senzibilni objekt i medij za neobične susrete i otvaranje ljudi. Pritom je sa istom ljubavlju nosio u njedrima i skrupuloyno čuvao: i biljur- uspomenu sa Cetinja i Crne Gore, i svoje mađarske i jevrejske korijene, kao i otvorenu vizu za čitav svijet, počev, naravno, od Pariza kao srca stvari. Bio je to sjajan momak, oprezan ali kuražan, meni dragi „mlađi brat“ i drugar.
Međutim, koliko je bio širok i pristupačan, toliko je mogao biti prgav i nestrpljiv. Prepoznavao je nadri- snobove (rođene je poštovao), kultur- tregere i „koristoviće“ i bezrezervno ih napadao. Takvima Danilo nije praštao. Nerijetko, zapadao je i u nevolje, i moja inače neherojska priroda mnogo puta morala je da ga miri i razdvaja od kojekakvih protuva i siledžija, koji su se obavezno kačili na njega.
A, 50-te godine u Beogradu bila su posebna vremena, svima na čast. Poslije rata i gladi počele su da se lagano razmiču partijske, ideološke i post- informbirovske stege i da se stidljivo probijaju nove spoynaje o nama, iznutra; a i da pristižu tople zrake saznanja o bijelom svijetu i svim izmima kojima smo, od nadrealizma pa nadalje bili stalno zasipani. Sa zaprepašćenjem a i suzama ushićenja, otkrivali smo da postoje i Crnjanski, Rastko Petrović, Nastasijevići i ostali iz svjetske baštine, za koje do tada jedva da smo načuli.
A beogradske noći i dani, bili su prenaseljeni brojnim zanimljivim ljudima, umjetnicima, boemima i najraynovrsnijim originalima. Život je bubrio i bogatio se, pucale su negve provincijallizma i bijede, navirala su nova saznanja i pojavljivale se male, obične, ljudske stvari koje su nas činile srećnim. Štruc ‘leba i paklo margarina oko kojih smo se, brojni, okupljali bili su prava slavlja a žuti holandski sir iz konzervi uživa i dan danas naše doživotno poštovanje.
Večeri su počinjale prodajom bona za večeru u menzi, kako bi imali za po jedno piće; zauzimali smo svoj sto u uglu Prešernove kleti a onda je počinjao neprekidni defile. Ko sve nije dolazio, ko sve nije zastajao ili sa nama zasijedao; a poslije deset, ili oko ponoći, i mi smo se pokretali u svoj, skoro svakonoćni krug, do bijele zore i jutra – „Tri šešira“, „Dva jelena“, ponekad restoran „Skadarlija“, pa zatim „Složna braća“, „Zona Zamfirova“ i najčešće do „Malog Pariza“. Bilo je to neko čudno doba poleta, uz svu prisutnu sirotinju i oskudicu, život se ukazivao u svoj svojoj nenadanoj punoći i bogatstvu, a smiješila nam se i bivala sve prisutnija, do tada daleka, maglovita i zaprepašćujuća Evropa. Beogradski univerzitet njedrio je mnoge zanimljive ljude, profesore, asistente, studente, sve se orilo i ključalo. Čovjek jednostavnije nije mogao sve to stići i mi smo se satirali. Bile su tu sjajne riznice Kinoteke i sjajna pozorišta; najprije Jugoslovensko dramsko u svojoj ranoj zrelosti i najvišem dometu, zatim moderno i već svjetsko Beogradsko dramsko, Narodno pozorište sa Ljubišom Jovanovićem i Rašom Plaovićem, Kolarčev univerzitet, klubovi i što sve ne.
Posebno mjesto u (našem) Kišovom životu a i Beograda, čini i „Prešernova klet“, čiju je privlačnost pored kosmopolitske i vavilonske klijentele, pospješivao stari i neponovljivi cimbalista, Mađar, Šandor, koga je Kiš volio, a i ovaj njega, pobožnom ljubavlju. Tu su bili i legendarni konobari: tamnoputi, otmeni, prelijepi i tajanstveni Rajko, rodom negdje iz Bosne, koji je najedanput negdje, bojim se tragično, nestao, a zamijenio ga je punački, naoko tromi Seljo, sa srdačnim i priprostim licem, koji nam je iz svoje kuće često doturao kakav dobar zalogaj – kao poslala nam njegova žena. Bili smo mu više nego sinovi.
A u podrumu „Kleti“, preko 15-tak strmih stepenika, okupljalo se i defilovalo sjajno društvo svih profila. Mnogi su bili, tada a i sada, značajne ličnosti koje su zadužile otadžbinu, ali mnogo je i onih fascinantnih i mutnih koji su zatim zaboravljeni i negdje oteturali ili se izgubili, a mi ostali jedini, obogaćeni svjedoci njihovih raspuklih sudbina i ambicija. Uz gitaru često smo dosezali kolektivni trans, dodirivali svjetsku, ujedinjujuču tugu i dočaravali prostore i horizonte koji su nas mamili. Divni ljudski trag, recimo, ostavio je šarmantni, pravi boem, slikar Sava Bogojević, koji je tek ponekad navraćao; a nezaboravan je bio i jedan upad Slobodana Markovića – Libera Markonija, koji inače ovamo nije spadao.
Sjurio se niz stepenice sa grupom Cigana – svirača. Zasukao je rukave sa debelih ruku, razdrljao košulju sa širokog vrata i zaurlao, prvi put sam tada čuo: „U tem Somboru“. Muzičarima je davao samo po pola novčanice, a drugu polovinu trpao pažljivo u svoj džep. Zatim je vadio po jedan mali krug iz sredine novčanice, lijepio ga sebi na čelo a ostatak davao muzičarima, i na taj način ih sprečavao da ga ostave…
Posebne svetkovine, naravno, su bile dolazak Cetinjana. Tako pamtim trijumfalni dolazak Đoka Radova, direktora bioskopa, i njegovo zvonko „ Još Koke nije legla“. Jedno vrijeme, stalni gosti su bili Nane Zec i pokojni fudbaler Sreto Banović Cura, a i neizostavni Maćan Uljarević, sa svojim gromkim: „Đe si grobe?“ Jedanput je upao, trenutno potpuno zaboravljeni Đoko Žigalj, koji je negdje dugo stranstvovao po Italiji i Njemačkoj. Pojavio se sa punom torbom maraka, koje tada nijesu imale zastrašujući značaj, i počeo da ih prosipa po kafani kao šužbinu. Naravno da smo ga, takvog – u beutu, morali nositi u hotel i zaključavati do ujutro, zajedno sa svim markama.
Nešto kasnije oformila se neobična poveća, šarena boemska grupa odasvud, mladića i djevojaka koji su se sjajno slagali i burno družili, i kojima je, neizostavno, pokojni Vicko Raspor u „Skadarliji“ naručivao piće i pjesme kod čuvene Divne Kostić i Paje violiniste – sa napomenom „za simpatične studente“. Ilustraciju tog štimunga i pravog stanja čini i slučaj, kada su nam, skrivenim u separeu, dakle „nevidljivim“ za ostale, „splitski šoferi“ kamiondžije poslali kao čast zaredom osam flaša vina i silne komplimente.
Ne usuđujem se da preskočim ni „Resavu“, gdje je Kiša i mene brižno dočekivao šef sale, ljepotan, koji govoraše da je u svoje doba u kafanu ulazio na konju. Poslije „sječe“ u Mažarskoj i Budimpešti 1957. godine, u Beograd i „Resavu“ je dobježao harfista Jona, dojablovskog lica, sjajan muzičar koji je virtuozno svirao sve, od Baha do Čardaša. Kiš je bio presrećan, satima čavrljajući sa njim, i vješto ga usrećio poklonivši mu leptir – mašnu koja je u to vrijeme bila prava rijetkost.
Itd, itd, itd.
I da se tu naglo zaustavim. Mislim da su godine i događaji, o kojima je bilo riječi bili veoma značajni i korisni za brušenje i kulminaciju visokih darova i zavjeta, kojima je naš Danilo bio neštedimice obdaren i uklet.
…………………………………………………………………………………………………………………………………………
Kišov dugogodišnji boravak u Francuskoj i moj odlazak iz Beograda na služenje vojske i povratak u Podgoricu su nas prividno razdvojili ali se toplo prijateljstvo zadržalo i susretali smo se vrlo često, (rjeđe i dopisivali), u Beogradu, obično u Klubu književnika, u društvu zajedničkih i novih Kišovih prijatelja; a kasnijih godina kada je trajno boravio u Parizu, obično smo se svakog ljeta sastajali u Hotelu „Argentina“, u Dubrovniku gdje je on uvijek odsjedao.
Posljednji put sam ga vidio u Beogradu, 26. decembra 1988. godine, prije njegovog zadnjeg polaska za Pariz. Iznenađen njegovim rđavim izgledom i piskavim glasom, u televizijskoj emisiji povodom dobijanja Avnojeve nagrade, – u šali sam ga, telefonom iz Podgorice, ukorio da je počeo da prima „državne nagrade“, i dogovorio se da sjutradan doputujem, da ga posjetim u njegovom malom stanu u Beogradu, u ulici Miloša Pocerca br. 30.
Ispivši pola flaše lozove rakije koju sam donio proveli smo srdačno čitavo popodne, raspredajući o svemu i svačemu, o prošlim vremenima i novim prilikama, od humornih evokacija do burnih prepirki. Pitao sam, između ostalog: piše li šta novo, jer sam moram priznati s nestrpljenjem čekao nova djela, pogotovu kad malo popusti kaleidoskop popularnosti i slave, čiji mu je „vjetar“ bio u krilima, i kad se razmakne šarena intelektualna družina koja ga je okruživala na brojnim putovanjima po svijetu.
Rekao je, šeretski, da ne piše ništa, da mu je potpuno prazna glava. A, na pitanje: otkud ovolike knjige, odgovorio je: „slučajno, kao kod tebe deca.“(Na primjerku „Grobnice za Borisa Davidoviča“ ispisao mi je tada posvetu: „Belome i djeci, srdačno, Danilo Kiš, 26. 12. 1988.)
Nažalost, bolest je bila nestrpljivi egzekutor, ubijeđen sam, na nenadoknadivu štetu literature i Danilovog opusa, raspršivši moju tadašnju lakovjernu utješenost u stanje njegovog zdravlja i nadu u nastavak narastanja književnog djela Danila Kiša.
Milan V. Popović – Beli
