Jedan od najbližih Kišovih drugara iz studentskih dana, divni čovjek, Milan Beli Popović, podijelio je s Fenomenima svoj tekst o sjećanju na mladog Kiša u Beogradu, pedesetih godina prošlog vijeka. Zahvalni Fenomeni objavljuju tekst.
(Ovaj tekst je bio podređen usmenoj prigodi na susretu „O Danilu Kišu izbliza – drugovanje koje traje“…, a koji je održan u okviru naučnog skupa „Danilo Kiš između Cetinja i Panonskog potopa“ na Cetinju, 15. do 17. oktobra 1993. godine. Namjerno sam, kao mali kontrast naučnom skupu i atmosferi na jutarnjim sjednicama, tražio za slušaoce i prisutne Cetinjane, atraktivne detalje i situacije, izbjegavajući krupne riječi i ambicioznije analize.
Moram priznati, čuvajući za sebe svoju uspomenu, da sam se nerado prihvatio obaveze da govorim, jer teško prihvatam one neminovne deformacije i „novu dioptriju“, koje neumitno slijede. Vrijeme i sudbina ne drže vjerno ničiji trag. Uz sva i najveća uvažavanja, ono što je ovog momenta „u vazduhu“, gdje se Kiš pojavljuje kao paradigma, po mom osjećanju nije približno Kišovoj pravoj ljudskoj i umjetničkoj boji i prirodi. Da „virne“ sa Vječnih lovišta, ne vjerujem da bi bio prezadovoljan. Srećom, književnici imaju svoju „odbranu“ – pisano književno djelo.)
Kiša sam prvi put sreo i upoznao tek u Beogradu, 1954. godine najvjerovatnije na fakultetu ili prigodom kakve književne večeri ili izložbe, koje smo oba zdušno posjećivali. On me je kasnije i uveo u svoj mali zavičajni, cetinjski kružok, u kojem su najmarkantiniji bili: Boško Mijanović zvani Fušer, uvijek miran, ozaren velikim crnim očima, student matematike i Pavle Đonović, student književnosti zvani Pakunjaža, uvijek u pokretu. Ubrzo se tu skupilo mnogo šire, šareno, studentsko društvo iz svih krajeva, koje se intenzivno sastajalo a među kojima hoću i sada da odam srdačno priznanje jednoj bucmastoj Anđi koja nas je u tim bukvalno gladnim godinama sve povremeno krijepila mrsnim paketima iz rodnog joj Ljiga.
Ali Kišovo i moje druženje dobilo je, nešto kasnije, i zauvijek zadržalo posebnu prisnost i oblik; trajalo je, tokom 3-4 godine studija, bilo je intenzivno i bukvalno svakodnevno; vezano pretežno za noć, najčešće za Kinoteku ili neku umjetničku priredbu, a zatim za kafanu, i to ne za jednu nego za niz.
Budući oko dvije godine stariji od Kiša, pristigao sam nešto ranije u (noćni) Beograd. Bio sam već sa značajnim „rejtingom“, a moja prva iskustva bila su vezana za grupu slikara oko Dada Đurića i Leonida Šejke, Toša, Peđe Ristića i Vukote Tupe Vukotića.
Kasnije smo, nekoliko godina sredinom 50- ih i kasnije Kiš i ja postali nerazdvojni tandem, koji je sa početkom u „Prešernovoj kleti“, i za već svojim stalnim stolom, oklupljao mnogo ljudi i lutajućih usijanih sudbina.
Odmah smo se prepoznali i zbližili po nekoj „tajnoj“ intonaciji i rezonanci. Bili smo sasvim otvoreni, znatiželjni, slobodni za sve i nimalo inferiorni.
Sjajno smo se slagali i razumjeli, bez riječi. Nikada nijesmo dugo raspravljali ili se svađali. Znao je da ja to ne volim i ostavljao je to za druge. A Kiš, tih godina, je ispijen, štrkljast i kuštrav momak, malo mutnih plavih očiju, koje su se naglo punile svjetlošću ili zatamnjivale; impulsivan i plahovit, robusnog (ja sam malo pakosno volio da kažem „konjskog“) šarma, koji je zaista bio neodoljiv. Mnogo ga je, nebrojeno mnogo ljudi znalo i bilo sa njim srdačno i prisno. A pritom je bio orošen dječačkom strašću traganja i nestašlukom, i najčešće u stanju neke lake histerije (ja sam dobacivao: „kavalerija rustikana“, i uvijek sam imao po jedno rezervno piće da ga spriječim da se ne raspilavi, gotovo rasplače.) Bio je posebno senzibilni objekt i medij za neobične susrete i otvaranje ljudi. Pritom je sa istom ljubavlju nosio u njedrima i skrupulozno čuvao: i biljur- uspomenu sa Cetinja i Crne Gore, i svoje mađarske i jevrejske korijene, kao i otvorenu vizu za čitav svijet, počev, naravno, od Pariza kao srca stvari. Bio je to sjajan momak, oprezan ali kuražan, meni dragi „mlađi brat“ i drugar.
Međutim, koliko je bio širok i pristupačan, toliko je mogao biti prgav i nestrpljiv. Prepoznavao je nadri-snobove (rođene je poštovao), kultur-tregere i „koristoviće“ i bezrezervno ih napadao. Takvima Danilo nije praštao. Nerijetko, zapadao je i u nevolje, i moja inače neherojska priroda mnogo puta morala je da ga miri i razdvaja od kojekakvih protuva i siledžija, koji su se obavezno kačili na njega.
A, 50-te godine u Beogradu bila su posebna vremena, svima na čast. Poslije rata i gladi počele su da se lagano razmiču partijske, ideološke i post-informbirovske stege i da se stidljivo probijaju nove spoznaje o nama, iznutra; a i da pristižu tople zrake saznanja o bijelom svijetu i svim izmima kojima smo, od nadrealizma pa nadalje bili stalno zasipani. Sa zaprepašćenjem a i suzama ushićenja, otkrivali smo da postoje i Crnjanski, Rastko Petrović, Nastasijevići i ostali iz svjetske baštine, za koje do tada jedva da smo načuli.
A beogradske noći i dani, bili su prenaseljeni brojnim zanimljivim ljudima, umjetnicima, boemima i najraznovrsnijim originalima. Život je bubrio i bogatio se, pucale su negve provincijalizma i bijede, navirala su nova saznanja i pojavljivale se male, obične, ljudske stvari koje su nas činile srećnim. Štruc ‘leba i paklo margarina oko kojih smo se, brojni, okupljali bili su prava slavlja a žuti holandski sir iz konzervi uživa i dan danas naše doživotno poštovanje.
Milan V. Popović – Beli
(nastaviće se)
Pingback: Sjećanje na mladog Kiša | Књижевност