Razgovor sa Dadom Đurićem
treći nastavak
MB: U tvom slikarstvu, ti sam upućuješ na Italiju, a meni se pred tvojim crtežima više puta dešavalo da pomišljam na Njemce.
D: E, pa, tu, što se tiče klasičnog slikarstva, pošto si pominjao i nekakvo obrazovanje, vidiš, dječak od četrnaest godina koji ide u umjetničku školu, ima i knjige o umjetnosti, na svu sreću. Juče, u Crnoj Gori, morao je da ide u Italiju, ili u Njemačku, ili u Francusku, da vidi slike. Ja nisam išao, i mnogo je bolje gledati knjige, Jer je original loše osvijetljen, ispumpaš se, praktično si uvijek razočaran, dok tamo, na mostu, provodio sam sate, čitava popodneva posmatrajući, a slikar koji me je najviše opčinio, i u mojim prvim slikama može se osjetiti njegov uticaj, jeste Vic.
ŽV: Čudno, međutim uopšte nije protivrečno, ono što ti obožavaš jeste konstruisano slikarstvo, barem to o čemu ti govoriš, Mantenja, Fuke, Vic, a mora biti da si to spontano govorio, dok bi neko s površnijim gledanjem rekao Boš, Grinevald, Goja…
D: Ne, ni govora, sasvim suprotno, recimo Vic, on je taj od koga najviše imam, a to se vrlo malo zna. Uostalom, nikad nisam vidio njegove slike, ali draperije, arhitektura, detalji, to je jako lijepo. Ne, Boš, to kao da je juče naslikano, jedna zastrašujuća virtuoznost. Brojgel, mislim da je to bolje, jače je, istinitije. Boš se, očigledno, zabavljao.
ŽV: A Grinevald, jesi li njega vidio?
D: Ne, volim neke druge Njemce, najviše Šongauera.
ŽV: Pa i tu, isto, voliš primitivno konstruisano do bunila.
MB: Otuđenje? Tvoje su slike, međutim, prokleto konstruisane.
D: One koje su uspjele, na primer ujak.
MB: Onaj u kući, veliki, to je fantastična konstrukcija.
D: Ma, ne! Ne ta, to je jedna eksplozija, rasprskavanje.
MB: Da, ali koja konstrukcija u rasprskavanju! Uostalom, maločas si to rekao za dvije ili tri slike, jasno se osjeća da konstrukcija…
D: Ah, pa to je osnova umjetničkog djela! Da bi slika imala vlastiti život, mora da bude konstruisana. Ako ne uspijeva, to je zato što nije konstruisana… Neobičan je taj fenomen klasičnog slikarstva, bude, tamo, uzastopno slabo, pa onda čuda…
ŽV: Kažeš „slabo“ , u kom slučaju?
D: Pa, vidiš, Jedan Greko iz Frikove zbirke u Njujorku, na primjer, nekakav grčki vojnik, imam utisak da će mi taj pljunuti u lice. Gleda te. Krasno je to, ali ne znaš šta da misliš. Ne mislim da je to stvarno genijalna rekonstrukcija svijeta. Na nesreću, taj tip tamo je pozirao. Greko ga je naslikao do perfekcije, i to je sve, a, pazi, sve je išlo u prilog stvaranju djela. Slikari su bili vraški favorizovani. Krojač je bio genijalan, oružar takođe, isto i arhitekta. Pokušaj danas da napraviš sliku sa nekakvom prosječnom kućom, elementi su se raspali, opet su postali sranje, i mislim da je to dobro, tu se problem može sagledati na jedan način više…zadovoljan sam što živim danas, jer sad imaš jednu apsolutno potpunu samoću.
D: Ah, da, iskreno, možda zato što to za mene predstavlja neko otuđenje.
ŽV: A ta samoća… Njujork, šta si osećao u Njujorku?
D: Njujork? Ma, to je i suviše ljudski grad, to ti je, ako hoćeš, Stari zavjet, sam grad, takav kakav je. To je sigurno najmanje licemjeran grad na zemaljskoj kugli, Njujork, taj bljuje život, to ti je grad u erekciji. Što se tiče veselog Greka koji se nalazi u Njujorku, ne vidim baš koji… će on tamo..! U Eskorijalu, to je već nešto drugo, ali tamo! Smučilo mi se kad sam vidio tu zbirku.
ŽV: A crtež, šta on za tebe predstavlja u odnosu na slikanje?
D: Duhovnu vježbu, isto kao i moje skulpture, izlaze tako, nisu to stvari koje mogu da uklonim, na primer, ne skiciram ih olovkom, crtam ih direktno, dok kad slikam stalno brišem. Slika koja zaista ima vlastiti život, ima bar desetak slika u sebi, deset puta je završavana, a deseti put se važi. Konačno, to zrači iz tih deset slika, kad ih jednom izbrišeš, to je, mislim, problem da se izbaci jedno snažno platno. Nisam u stanju da zamislim sliku koju ću naslikati. Uvijek počnem s čitavim kostrurnicama, a onda na kraju zadržim jedan jedini lik.
ŽV: U biti, slika je smrt i uskrsnuće.
D: To je život koji se smjenjuje, vrti, jedno kretanje u krug. To me je uvijek zastrašivalo, ne znam kako su pravljene te čudesne slike o kojmia smo maločas govorili. Ne vjerujem da su započinjane u jednom a završavane u drugom uglu. To bi pomalo ličilo na podvig van ljudskog domašaja.
ŽV: Crtež je često služio da ponovo oživi taj ciklus: pripremni crteži. A ti, tvoj crtež nikad nije priprema.
D: Ne, nikad. On je djelo za sebe, neka vrsta dualiteta koji nosim u sebi. Crtež, pa malo preturam po kostima, našalim se s limarem, tako to ide naizmjenično. Priča mi ovo jedan prijatelj, filmadžija, kad je pravio film, ode u mrtvačnicu, i tamo mu ljekari izvade ljudski mozak, koji se uostalom i vidi u filmu, presječe se mozak, ovako, i dobije se biblija, nervni centri, itd. Tako i ja zamišljam da je stvar zapravo u tim različitim moćima osjećajnosti koje djeluju, negdje ide, pa onda ne ide, i tako redom, a sve vrijeme listaš svoj mozak… Slikam dobrih šest sati dnevno, i to je ubitačno, počinjem oko 9-10 sati ujutro. Završavam negdje oko 5 sati, prekidam, i onda uveče crtam.
ŽV: S vremena na vrijeme izađeš da prošetaš?
D: Ni govora, nikad ne izlazim, sem kad idem na čerečenje, jedino juče, jer je bila magla pa je brežuljak preko puta bio osvijetljen, ali samo odsječak, htio sam da crknem ili da odem tamo, i tako, popeo sam se gore, to je moja jedina šetnja već odavno.. . , a odem i da nakupim kukuruza, ali to čisto tehnički, da bacim kokošima…
ŽV: A sve ove mačke po kući?
D: Čudo je kako se to koti, teško nam je da ih ubijamo. Poslednja se rodila na Janicin rođendan, 18. oktobra, pa sam rekao Hesi: „Zar da je bacim u močvaru danas, na Janicin rođendan!“ I tako imamo četiri mačke, previše, ali djeca brinu o njima. Ne, vrlo je važno imati životinje pored sebe…
ŽV: Voliš životinje?
D: O, da, životinje su lijepe i zastrašujuće u isti mah, nesumnjivo svijet za sebe, tišina i čudo. Naročito ptice, one su najstrašnije životinje, konačno, reptili su sjajni tipovi. Nekako su dobričine, imaju u sebi nešto od S. N. A. S.-ovih čuvara, ali ptice, ta okretnost, ta nekakva životna brzina…
ŽV: A noćne životinje? Voliš noć? Jer, u biti, tvoj svijet je apsolutno jedan svijet dnevne svjetlosti. Jesi li slikao noću?
D: Jesam, prve moje slikne su, da kažemo, noćne. A onda su postale dnevne. To je u stvari taj fenomen dnevi-noćni leptir, sova ili soko, ali recimo da je u početku bila grabljivica, a tako je i ostalo, samo ono krvoločno je dnevno. Ono što se na nekim slikama moglo vidjeti kao arhitektura i sve to, mislim da je to bio trenutak slabosti. Mislim da morfologija ličnosti mora da se svodi na sebe samu, da se koriste prvobitno postojeći elementi. Ponekad bude i nečeg što se odnosi na neposredno, na stvarno, ali najbanalnije, bilo da je to čabar krvi koji evocira nasilje, pokolj, ili kuća, to je očito za psihoanalizu.
ŽV: Zato što često ima kuća?
D: Da, ja sam dobrovoljni izgnanik, kuća, kad smo bili mali kleli smo se: „Ako te lažem nek mi kuća propadne u rupu u temeljima.” Teško je to protumačiti, šta da, recimo, umesto kuće nađeš rupu, istrgnuta, iščupana. Odrasli svakih pet minuta kažu „časna riječ“ i baš ih briga. Ali djeca, kad kažu moja kuća, majka mi je tu …
ŽV: Zapanjilo me je kako su kuće ovdje poređane.
D: Da, gledam to svako jutro. Očigledno, najviše me obuzima ova u kojoj su mi djeca, u kojoj živim. Pitam se čak da slikarstvo kakvo je moje nije možda neka vrsta pomalo izvještačene priče o onom što ću osjećati kad budem umirao, jedan rezime. Recimo neka vrsta knjižice od nekoliko kvadratnih metara…
ŽV: Nikad nisi dolazio u iskušenje da pišeš.
D: Jesam, jesam, ali jezik, jako sam osjetljiv na književnost, to je stravično, ta snaga riječi. Ono što sam maločas rekao o ratu, da ga nisam vidio, shvatio sam ga kroz riječ. Pričao mi je jedan drug, šetao je sa čizmom u rukama, a unutra je bila noga nekog Njemca… Kako onda, konačno, da ideš dalje, rat dvaput ubija, jer onaj ko je umro taj se svima skinuo s vrata, ali onaj ko preživi, sa ovim što je učinio i vidio, uopšte ne vidim kako može da mu se razvije psiha, dođe do jedne potpune blokade, nema problema… Jako sam zadovoljan što nisam vidio sve te strahote…
ŽV: Ali u biti preživljavaš ih gore nego da si ih vidio.
D: Ma, to je to, baš kroz riječi, pitaš me jesam li ikad dolazio u iskušenje da pišem, pa ja upravo na svoj način pišem ono što sam tada osjećao.
ŽV: Bilo je pokolja?
D: Da, naravno! Dvojica mojih rođaka su poginula.. . , moja tetka čak čuva, brat mi je to rekao, možda je i to laž, ali to vjerujem, moja tetka čuva kaput u kom je ubijen njen stariji sin, sav izrešetan, stravično!
nastaviće se
