Anatomija Fenomena

Anarhija je moguća (30) – Šta sa silovanjem, porodičnim nasiljem i drugim oblicima štete? [Tema: Anarhizam]

TTU_Take_Back_the_Night_Logo_by_apvandergr21

Piše: Peter Gelderloos

Mnoge aktivnosti koje vlast smatra kriminalnima potpuno su bezopasne; neka djela, poput krađe od bogatih ili sabotiranje sredstava za rat, zapravo smanjuju štetu. Ipak, brojni prijestupi koji se sada smatraju kriminalnima čine stvarnu društvenu štetu. Među njima ubojstvo privlači najviše pozornosti, ali se, u usporedbi s drugim, učestalijim problemima, rijetko događa.

Seksualno i obiteljsko nasilje iznimno su rašireni u našem društvu, a ovi oblici nasilja nastavit će se i u odsutstvu vlasti i kapitalizma ukoliko se njima ne bavimo. Trenutno se mnogi oblici seksualnog i obiteljskog nasilja toleriraju; neki se čak i suptilno ohrabruju u Hollywoodu, crkvama i drugim mainstream institucijama. Hollywood često seksualizira silovanje i zajedno s drugim korporacijskim medijima i većinom glavnih religija uzdiže pasivnost i servilnost žena. U diskursu koji je pod utjecajem tih institucija, težak problem silovanja u braku se ignorira, a rezultat je da mnogi čak vjeruju da muž ne može silovati ženu jer su u sporazumnoj seksualnoj zajednici. Mediji i holivudski filmovi redovito prikazuju silovanje kao nešto što čini stranac — osobito siromašan, nebjelački stranac. U ovoj priči ženina jedina nada je zaštita policije ili partnera. Većinu silovanja zapravo počine partneri, prijatelji i članovi obitelji, u situacijama koje spadaju u sivo područje između mainstream definicija pristanka i prisile. Još češće, Hollywood u potpunosti ignorira problem silovanja, zlostavljanja i obiteljskog nasilja, produbljujući tako mit o ljubavi na prvi pogled. Prema ovom mitu, muškarac osvoji ženu i njih dvoje jedno drugom ispune sve emocionalne i seksualne potrebe, čineći savršen par, bez potrebe za pričanjem o pristanku, radu na komunikaciji ili upoznavanjem s emocionalnim i seksualnim granicama.

Policija i druge institucije koje navodno štite žene od silovanja savjetuju ih da se ne opiru kako ne bi razljutile svog napadača, dok svi dokazi i zdrav razum ukazuju na to da je opiranje često najbolji izbor. Država rijetko ženama nudi tečajeve samoobrane, ali često kazneno progoni žene koje u samoobrani ubiju ili ozlijede napadače. Ljudi koji se obrate državi kako bi prijavili seksualni ili fizički napad moraju se nositi s dodatnim ponižavanjima. Sudovi dovode u pitanje iskrenost i moralni integritet žena koje hrabro izađu u javnost nakon što su seksualno napadnute; suci očevima zlostavljačima daju skrbništvo nad djecom; policija ignorira pozive vezane uz obiteljsko nasilje, čak i kad muževi u njihovoj prisutnosti tuku žene. Neki lokalni propisi nalažu da policija u slučaju prijave obiteljskog nasilja uhiti nekoga, ili čak obje uključene strane; često je žena koja zove pomoć i sama poslana u zatvor. Transrodne osobe pravni sustav izdaje još redovitije, odbijajući prihvatiti njihove identitete i često ih prisilno smješta u zatvorske ćelije s ljudima drugog roda. Transrodni ljudi radničke klase i beskućnici sistematski su silovani od strane pravnog sustava.

Velik dio zlostavljanja koje nije direktno uzrokovano od strane vlasti nastaje tako što se ljudi iskaljuju na onima koji su u društvenoj hijerarhiji ispod njih. Djeca koja su obično na dnu piramide primaju velik dio toga. Autoriteti koji bi ih trebali štiti — roditelji, rođaci, svećenici, učitelji — najvjerojatniji su im zlostavljači. Traženje pomoći može samo pogoršati situaciju, jer im pravni sustav ni u jednom trenutku ne dopušta preuzimanje kontrole nad vlastitim životima, iako je upravo to ono što žrtve zlostavljanja najviše trebaju. Umjesto toga o svakom slučaju odlučuju socijalni radnici i suci koji situaciju ne poznaju dobro te imaju stotine drugih slučajeva za rješavanje.

Trenutna paradigma kažnjavanja prijestupnika i zanemarivanja potreba žrtava pokazala se potpuno promašenom, što ni bolje provođenje zakona ne bi promijenilo. Oni koji zlostavljaju često su i sami bili zlostavljani, a slanje u zatvor neće ih učiniti ništa manje sklonim zlostavljanju. Žrtvama zlostavljanja moglo bi koristiti postojanje sigurnog prostora, ali slanje njihovih zlostavljača u zatvor uklanja mogućnost pomirenja, a ako ekonomski ovise o svojim zlostavljačima, kao što je često slučaj, možda od straha da ne završe kao beskućnici, siromašni ili kod skrbnika, neće ni prijaviti zločin.

Unutar države seksualno i obiteljsko nasilje promatraju se kao zločini — narušavanje žrtvinih prava koje joj jamči država, neprihvatljivo, jer prkosi državnim odredbama. Suprotno tome, mnoge nedržavne zajednice koriste paradigmu utemeljenu na potrebama. Ova paradigma na te oblike nasilja gleda kao na društvenu nepravdu, orijentirajući se tako na potrebu žrtve za liječenjem i potrebu prijestupnika da postane zdrava osoba koja se može povezati sa širom zajednicom. Budući da se ova djela društvene štete ne događaju u izolaciji, ova paradigma obuhvaća čitavu zajednicu i teži vraćanju šireg društvenog mira, poštujući autonomiju i samodefinirane potrebe svakog pojedinca.

Metoda mirenja Navaho Indijanaca preživjela je stoljećima, unatoč nasilju kolonijalizma. Trenutno ponovno oživljavaju tu metodu kako bi se nosili s društvenom nepravdom i smanjili svoju ovisnost o američkoj vladi, a ljudi koji se bave restorativnom pravdom ugledaju se u primjer Navaha. U Navaho praksi restorativne pravde osoba koju sve strane uvažavaju kao pravednu i neutralnu ima ulogu miritelja. Netko će se možda svojevoljno obratiti miritelju ako treba pomoć s problemom, ako je njegova zajednica ili obitelj zabrinuta za njegovo ponašanje ili ako je s nekim u svađi oko koje trebaju pomoć pri rješavanju. Usporedimo to s državnim sustavom kažnjavanja u kojem ljudi dobivaju pozornost, i to uvijek negativnu, jedino kad prekrše zakon. Sama šteta i razlog za nju nebitni su za sudski proces.

Svrha procesa Navaho zajednice je zadovoljiti potrebe onih koji dolaze miritelju i pronaći korijen problema. “Kada članovi Navaho zajednice pokušaju objasniti zašto ljudi nanose štetu sebi ili drugima, kažu da oni koji čine štetu postupaju tako jer su se odvojili od svijeta oko sebe, od ljudi s kojima žive i rade. Kažu da se osoba ‘ponaša kao da nema rođaka’”. Miritelji ovo rješavaju razgovorajući i pomažući osobi koja je nanijela štetu da se ponovno poveže sa svojom zajednicom i vrati podršku i temelj koji treba kako bi postupala na zdrav način. Istovremeno pružaju potporu i osobi koja je oštećena, tražeći načine da joj pomognu da se osjeća sigurno i cjelovito.

U tu svrhu proces mirenja uključuje obitelj i prijatelje obiju strana. Ljudi izlažu svoje priče, svoje perspektive i osjećaje. Krajnji cilj je pronalaženje praktičnog rješenja koje obnavlja međuljudske odnose. Kako bi to potpomogao, miritelj drži govor, koji je često utemeljen na navaškimpripovijestima o stvaranju svijeta, da bi pokazao kako su se tradicionalno u prošlosti nosili s istim problemima. Kada je netko postupio krivo i povrijedio drugu osobu, na kraju procesa prijestupnik često plaća dogovorenu sumu naknade, ili nalyeeh. Ipak, nalyeeh nije oblik kažnjavanja u duhu “oko za oko”, nego način da se “popravi situacija za osobu koja je pretrpjela gubitak”. 104 od 110 ogranaka ili poluautonomnih navaških zajednica imaju imenovane miritelje i u mnogim slučajevima u prošlosti cijenjeni članovi obitelji bili su pozivani kako bi se neslužbeno riješilo sporove.

Critical Resistance (Kritični otpor) je antiautoritarna organizacija u SAD-u koju su osnovali bivši zatvorenici i članovi obitelji zatvorenika s ciljem ukidanja zatvorskog sustava i njegovih uzroka. U vrijeme pisanja ovog teksta, skupina radi na uspostavljanju “sigurnih zona”. Njihova svrha je pružanje “oruđa i treninga lokalnim zajednicama za osnaživanje i razvijanje vještina za rješavanje sukoba bez potrebe za policijom, sudstvom i zatvorskom industrijom. Prakticira se abolicionistički pristup za zajednice u razvoju, što znači da danas grade modele koji mogu izražavati kako želimo živjeti sada i u budućnosti”. Gradeći čvršće odnose među susjedima i namjerno stvarajući zajedničke resurse, ljudi u susjedstvu mogu dilere drogom držati podalje, osigurati potporu onima koji pate od ovisnosti, intervenirati u situacijama zlostavljanja u obitelji, organizirati skrb za djecu i alternative pristupanju bandama te povećati komunikaciju licem u lice.

Druge antiautoritarne skupine, od kojih su neke inspirirane ovim modelom, počele su težak posao postavljanja sigurnih zona u vlastitim gradovima. Naravno, čak i da uopće nema nasilnog kriminala, rasistička, kapitalistička vlada bi i dalje pronalazila izgovore za zatvaranje ljudi: stvaranje unutarnjih neprijatelja i kažnjavanje pobunjenika uvijek su bili funkcija vlasti, a danas toliko privatnih poduzeća ulaže u zatvorski sustav da je isti postao industrija utemeljena na rastu. Međutim, mnogo je lakše organizirati otpor kada ljudi više nisu ovisni o policiji i zatvorima i kad zajednice više nisu osakaćene samonametnutom društvenom štetom.

Diljem Sjedinjenih Država i drugih zemalja, feministički pokret organizirao je događaj nazvan Take Back the Night (Vratimo noć) kako bi se bavili nasiljem nad ženama. Jednom godišnje velika skupina žena i njihovih podržavatelja maršira kroz svoje susjedstvo ili kampus tijekom noći — u doba koje mnoge žene povezuju s povećanim rizikom od silovanja — kako bi opet preuzele svoj životni prostor i osvijestile problem. Ova događanja obično uključuju obrazovanje o raširenosti i uzrocima nasilja nad ženama. Neke Take Back the Night skupine osvrću se i na rašireno nasilje našeg društva prema transrodnim osobama. PrviTake Back the Night marš odvio se 1976. godine u Belgiji, a organizirale su ga žene koje su prisustvovale Međunarodnom tribunalu o zločinima protiv žena. Događanje je uvelike određeno tradicijom Walpurgisnacht prosvjeda u Njemačkoj. Poznata i kao Noć vještica, održava se 30. travnja, noć prije Praznika rada, te je tradicionalna noć za nestašluke, pobune te poganski i feministički otpor. U 1977. godini, njemačke feministice uključene u autonomni pokret marširale su na Walpurgisnacht s natpisom “Žene uzimaju noć natrag!” Prva Take Back the Night u SAD-u dogodila se 4. studenog 1977. u crvenoj četvrti San Francisca.

Ovakva akcija važan je prvi korak u stvaranju kolektivne snage sposobne za mijenjanje društva. U patrijarhatu je svaka obitelj izolirana i iako mnogi pate od istih problema, sami prolaze kroz njih. Okupljanje kako bi se pričalo o problemu o kojem se prije nije pričalo, zauzimanje javnog prostora koji ti je bio uskraćen — ulice noću — živuća je metafora anarhističkog društva u kojem se ljudi okupljaju kako bi nadišli svaki autoritet, svakog opresora.

Seksualno nasilje pogađa sve u patrijarhalnom društvu. Pojavljuje se u radikalnim zajednicama koje se protive seksizmu i seksualnom nasilju. Ukoliko se ne posvete predanom odučavanju od patrijarhalnog uvjetovanja, samoprozvani radikali često na silovanje, napastovanje i druge oblike zlostavljanja i seksualnog nasilja odgovaraju istim ponašanjem kakvo je uobičajeno u ostatku društva: ignorirajući ih, opravdavajući, odbijajući zauzeti stav, ne vjerujući ili čak kriveći žrtvu. Kako bi se borili s tim, feministički i anarhistički pokret u Philadelphiji osnovali su dvije skupine. Prva, Philly’s Pissed (Ogorčene Phillyja), pomaže žrtvama seksualnog nasilja:

Svako djelovanje skupine Philly’s Pissed obavlja se povjerljivo, osim ukoliko žrtva ne traži drugačije. Nismo “stručnjaci”, nego skupina ljudi čiji su životi u više navrata obilježeni seksualnim nasiljem i pokušavaju svijet učiniti sigurnijim. Uvažavamo svoje i tuđe sposobnosti odlučivanja što je za svakoga najsigurnije. Philly’s Pissed pruža podršku žrtvama seksualnog nasilja ispunjavajući njihove trenutne potrebe i pomažući im artikulirati što trebaju da bi se osjećali sigurnima i u ponovnoj kontroli nad vlastitim životima.

Ukoliko žrtva ima zahtjeve prema počinitelju ili počiniteljici — naprimjer da on ili ona ode na savjetovanje, javno se ispriča, ili nikada više ne približi žrtvi — grupa podrške ih prenosi. Ukoliko žrtva želi, grupa će javno objaviti identitet počinitelja kako bi upozorila ljude ili spriječila počinitelja da prikrije svoja djela.

Druga skupina, Philly Stands Up (Philly ustaje), radi s ljudima koji su počinili seksualno nasilje kako bi ih podržala kroz proces preuzimanja odgovornosti za svoja djela, učenja iz njih i mijenjanja ponašanja, te obnavljanja zdravih odnosa sa svojom zajednicom. Obje skupine održavaju i radionice u drugim gradovima kako bi podijelili svoja iskustva reagiranja na seksualno nasilje.

nastaviće se

Ostavite komentar: