Ludog Josifa Haviju djeca su salijetala pitanjem „Juso, šta ima u Beču?”, a on im odgovarao: “Jeo nar, prde car, hej, haj, zer-belaj!” Od dječijeg smijeha bubrila je slast u smokvama, a od Jusina treslo se i zveckalo sunce u Bregavi.
Ludom Josifu Haviji niko nije mogao odrediti godine, jer svi jurodivi na licu i u držanju tijela nose nekakav prikriven, a opet neizbježno vidljiv znak vanvremenosti. Činilo se da na njemu stari jedino fes kog nikad nije skidao sa glave.
Ludi Josif Havija izgubio je pamet još prije prvog rata, učeći u Beču pravo i mrtve jezike. Neki vele, od ljubavi, neki, opet, od hašiša i opijuma, a neki da je stalno gledao mačkama u oči, pa ga je pamet zato ostavila.
Ludi Josif Havija preživio je prvu godinu njemačke okupacije. Da li zato što su ga djeca i dućandžije zvali Juso, ili što ga niko drugi nije zvao niti ga primjećivao, ili što u katastru nigdje nije bilo upisano njegovo ime, niko ne bi mogao tačno reći.
Ludi Josif Havija iznad svega je volio kafu. Pio je gorku, žmureći dok prinosi fildžan usnama, kao da se ljubi. U Stocu, vele, nikada nikog nije poljubio, a za Beč niko ništa ne bi tačno mogao reći.
Ludi Josif Havija smijao se samo kad bi djeca hodala za njim i zadirkivala ga, i kad je pričao o mačkama koje je držao u simerinškoj studentskoj sobi. Plakao je često: kada je u požaru izgorjela štala s kozama starog Mehe Čerkeza, kada je u Marseju ubijen kralj, kada je iz Stoca odlazila ekipa austrijskog filma “Krvava braća”, kada je preselila ljutita, ali prema njemu uvijek dobra Hama Redžić iz Basilija, kada su u Stolac umarširale „Murđe”, kada su čapljinske ustaše u jednoj noći zaklale četiri djevojke iz kuća Hamovića i Kašikovića, kada su Talijani odlazili iz Stoca, kada je došla vijest da je među šumcima poginuo krojač Miličić, koji je Jusu često davao nekog sitnog posla… Ali niko ga nije vidio da plače kada su u čaršiju ušli Nijemci.
Ludog Josifa Haviju ustrijelio je njemački major jedne septembarske večeri četrdesetčetvrte, na šetalištu između Benta i Duhanske stanice. Major je prije toga pio lozu na Bentu, održavši pri tom govor o svojoj zgađenosti nad čovječanstvom. Od te zgađenosti nije poštedio ni Nijemce. Neki vele da je Jusa ustrijelio iz puke obijesti, neki, opet, kažu da se ukočio od straha kada je pripit krenuo na počinak, a pred njim se pojavila sablasna figura sa fesom, koja je nešto mrmljala na mješavini mrtvih jezika.
Ludi Josif Havija, ugledavši pred sobom njemačkog oficira, htjede da iz džepa izvadi nekolike sušene smokve i ponudi mu ih. Ili je možda htio da sam pojede još jednu sušenu smokvu. Tijelo mu se streslo od udarca dva devet-milimetarska zrna iz crnog Walthera. Tek treće zrno, koje se zarilo u lijevu stranu grudi, oborilo ga je na zemlju. Počeo je padati na leđa, ali je zemlju dotaknuo licem i ostao ležati nauznak.
Njemački major, kojem se gadilo čovječanstvo, tek je iz trećeg pokušaja uspio da u futrolu vrati svoj Walther P-38, a potom se, napola rastriježnjen, zaputio ka komandanturi mjesta. Kada je odmakao četrdesetak koraka od tijela ludog Josifa Havije, iz tame što je ispunjavala dvorište Duhanske stanice izađoše četiri mačke i legoše kraj glave na kojoj je još uvijek stajao ostarjeli fes, ispisujući svojim tijelima hebrejsku riječ smokva.
Ludog Josifa Haviju neko je pokopao prije zore u neobilježenom grobu na Krajšini. I danas se, kada od Radimlje pješice ulazite u Stolac, na tom mjestu mogu vidjeti mačke kako spokojno leže među mirisima ruzmarina, kadulje i čempresa.
Elis Bektaš
Elis Bektaš (Zenica, 1970.) po izbijanju rata prekinuo studij filozofije, po izbijanju mira naučio se smijati zatvorenim filozofskim sistemima. Pored Zenice, živio je u Prištini, Beogradu, Sarajevu i Mostaru, da bi se skrasio u Trebinju.
Krajem 2013. godine privukao je pažnju svojim poetskim prvijencem, zbirkom “Margine” u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva te zbirkom satiričnih vinjeta “Došo šejtan u Sarajvo”, u izdanju TKD Šahinpašić.
Poeziju i prozu objavljivao u većem broju književnih časopisa. Povremeno se oglašava kolumnama na portalima i u časopisima.
