Obavještavajući ranjenike, počeo sam se i sam penjati uz kosu. Razmišljao sam kuda ću sada, sa kim ću se i u kom pravcu probijati. I sâm sam ranjenik, ali u ruku, a ovdje noge više vrijede no mnogo ruku. Tek mi je sada postalo jasno zašto se zdravi grupišu. I ja ih tražim. Popeo sam se na kosu, ali se iza nje ispriječila druga i, vjerovatno, kada bih se i na nju popeo naišao bih na slijedeću, i tako redom. Sio sam. Zašto? Ne znam. Obuzela me neka otupljenost. Sjetio sam se brata iz 2. bataljona 5. crnogorske, koji je desetak minuta prije vijesti o Savinoj pogibiji prihvatio drugog brata — mladića od sedamnaest godina — iz komore i poveo ga u pravcu položaja. Sjetih se i Sutjeske i svih sela i puteva gdje sam prije rata proveo četiri godine na trasiranju. »Probiti se mogu, moram« — to je sada bila jedina misao koja me je okupila.
Pošao sam ka Sutjesci i pri spuštanju naišao na konja privezanog za bukvu i natovarenog sa dvije vreće ječma. Neko je bio jednu razvezao. Po zemlji prosuto zrnje. Napunio sam dva džepa pelerine, rastovario konja i pustio ga da bar on ne lipše od gladi. Sa Tjentišta su se već čuli rafali i pojedinačni pucnji. Mislim da nijesam mnogo žurio dok sam došao do Sutjeske. Zagazio sam uzvodno od jutrošnjeg prijelaza, ali u tom času mitraljeski rafal poče da bućka po vodi. Požurio sam da se što prije dočepam onostrane obale i vrba, te potrčah uzvodno. Mitraljez je kosio iznad glave, a nedužne grančice vrba padale su u vodu. Neprijatelj me je rafalima pratio. Zbog toga sam se vratio i, zaklonjen vrbama, pošao nizvodno. Ispod samog Tjentišta, na obali, opazio sam na oko 150 metara mitraljesko gnijezdo i vojnike koji su, vjerovatno, kontrolisali Sutjesku. Šćućurio sam se iza prvog većeg drveta i tu, svjestan opasnosti, čekao noć.
Ćim se smračilo počeo sam se penjati uz potok. Grančice su pucketale lomeći se pod nogama, a meni se činilo da se to čuje jače nego detonacija bombe, te sam skinuo oibuću. Tek tada osjetih da je sve mokro. Uvrh potoka legao sam i, onako umoran, smjesta zaspao. Kad sam se sjutradan probudio, sunce je već bilo visoko. Nalazio sam se iznad sela Mrkalja. Da bih se što više od sela udaljio, počeo sam se penjati uzbrdo. Svuda sam nailazio na svježe grobove. I ovdje se vodila borba, ali kad je i ko tu borbu vodio i gdje je sada neprijatelj — to nijesam znao.
Pošto sam ušao u gušću šumu, pošao sam polako preko strane u pravcu Sadića. Sunce je visoko.
Popeo sam se na jednu stijenu. Vide se sela preko Sutjeske. Čuje se i po koji rafal iz pravca Tjentišta. Razmišljajući kuda da krenem, čuh konjski topot, a zatim i govor, pa zvižduk i jako lomljenje grančica. Dva velika crna vučjaka sjuriše se niz stranu. Pretrnuo sam. Konačno spazih i kolonu koja se spuštala ka Popovu Mostu. Pripio sam se uz stijenu i gledao ispod sebe. Ne samo u mislima nego mi se čini da i očima vidim jedino vučjake, i to sa svih strana, pa naprežem uši da li ću čuti još koji zvižduk. Od ove se stijene nijesam odvajao dok nije došla noć. »Neprikosnoveni obrok suve hrane«, ječam, pokretao je ipak žljezde da luče pljuvačku. Pušilo mi se, a imao sam i duvana i vatre. Nikada ni prije, a ni poslije, nijesam u sebi našao snage da ne pušim, ali tada je bilo dovoljno samo da pomislim na one vučjake, pa da izgubim svaku volju za pušenjem.
Kada sam se u toku noći približavao Sadićima, to jest »prvim livadama iznad sela, najedanput je nešto počelo da lomi granje i da bježi ispred mene. Sta je to bilo — ne znam, ali sam se brzo udaljio u suprotnom pravcu i dočepao se ivice šume i prve livade. Već se pokazao mjesec. Požurio sam preko nepokošene livade, ali se odjednom sjetih da ostavljam trag za sobom. Da bih to izbjegao, pošao sam ka potoku čiji se žubor čuo lijevo od mene, zagazio i počeo se obazrivo spuštati ka Sadićima. Kad sam ugledao minaret džamije, izišao sam na obalu i počeo osluškivati. Ispod Đurđevice čuo se mitraljeski rafal, što znači da je neprijatelj postavio stražu. Znam da je ispod Šadića postojao most i sigurno je straža na njemu. Moram čekati jutro. Potražih pored potoka grm i smjestih se. Pištolj i dvije bombe su mi jedini drugovi… Sunce me je probudilo. Preko mosta su se vidjeli rovovi, ali nijesam primijetio nikoga. Tek kad mi se pogled zadržao na selu Đurđevici, opazih vojsku i konje puštene po baštama i njivama. Oko 10 časova — to je bilo 15. juna — čelo jedne kolone izbi od Kruševa, desnom obalom Sutjeske. Bilo je oko tri stotine ljudi. Spremali su se da logoruju u Šadićkom polju. Postaviše kazane, pustiše konje da pasu, a vojnici požuriše na Sutjesku da se umivaju. Tada oživješe i rovovi na lijevoj obali rijeke. Dakle, grm ne smijem napuštati.
Svega pedesetak metara od mene nalazio se početak nekadašnjeg sela Šadića, od kojeg su ostale samo zidine. To je djelo četnika. Neko je, doduše, jednu zidinu pokrio, ali u njoj nikoga ne vidim. Jedini znak života bila je mačka koja se sunčala na nagoreloj ozidini. Iza podne dve mazge, pasući, dođoše blizu. Šta ću sad: ne smijem da ih gonim, a ako priđu bliže, mogu se poplašiti i na mene skrenuti nečiju pažnju. A njima prija trava oko zgarišta i neće da odu. Tada dođoše dva nenaoružana vojnika, obiđoše zgarišta, uđoše u onu krovinjaru, a mačka uznemirena novodošlicama poče da bježi preko livade. Vojnici su je opazili i gađali kamenjem. Mazge se vratiše ka logoru, a malo poslije i vojnici.
Ječam iz džepova brzo se smanjivao, a žeđ se stalno povećavala. Svakog časa morao sam da pijem, i to uvek sve veće količine. Tu sam proveo i noć, a već ujutru vojnici su se spakovali i kolona je produžila ka Popovom Mostu. Ali, na lijevoj obali ostali su posjednuti rovovi. Donio sam odluku da predanim na istom mjestu, a u toku noći da se prebacim preko Sut ješke između Šadića i Popova Mosta. Čim je pala noć mitraljeski rafali unakrsnom vatrom i svjetlećim mecima počeše da kontrolišu rijeku. Nijesam bio načisto da li neprijatelj razbija strah ili neko pokušava da se prebaci preko Sutjeske. Bio sam primoran da promijenim odluku i da sačekam slijedeći dan. Osvanuo je lijep sunčani sedamnaesti jun. Preko noći sam malo spavao, a više mislio šta da radim. Donosio sam razne odluke, i kolebao se između njih. Teško je misliti i donositi odluke iznuren i u neizvjesnosti.
Tako sam razmišljao i tog jutra kad opazih kako se od sela Đurđevice ka mostu u Sadićima spušta, u koloni po jedan, oko dvadeset vojnika. Najprije sam pomislio da su me ugledali. Pregledao sam pištolj i odvio bombu. Da bježim, nijesam imao snage. Kad su došli do mosta počeli su se prebacivati trčeći jedan za drugim. Prvo su se dva puškomitraljesca postavila lijevo i desno od mosta. Kad su i ostali prešli, rasporijediše se ispred puškomitraljezaca i zauzeše ležeći stav, a veća grupa vojnika sa Đurđevice posmatrala je njihov rad. Zatim su se u streljačkom stroju počeli prebacivati ka selu, dok su puškomitralješci ostali na istom mjestu. Pratio sam ih pogledom do polovine polja, sve dok mi to nije spriječila krošnja jednog velikog oraha. Minuti su se otegli u vječnost. Sve što sam tih časova mislio bilo je to hoće li dvije »kragujevčanke« izvršiti zadatak i da li je metak u pištolju ispravan. Odjeknuše dva rafala iz mašinke, a zatim nekoliko pojedinačnih pucnjeva, baš tamo negdje u blizini oraha. Potom se začuše glasovi i uskoro ugledah vojnike kako se vraćaju ka mostu. Dvojica su između sebe vodila jednog čovjeka. Pred njim je treći, s pištoljem u ruci, izdavao neka naređenja. U susret im dođoše i puškomitral ješci. Onaj što je nosio pištolj, mjereći koracima, odmaknuo je uhvaćenog oko desetak metara i okrenuo ga leđima prema vojnicima. Vidim, hoće da ga strijeljaju. Zarobljenik bi se, čim bi ga postavili, okretao licem prema dželatima. To se ponovilo nekoliko puta. Onaj s pištoljem, valjda razjaren takvim preziranjem smrti, priđe mu i iz pištolja opali u nogu. Zarobljenik se, i onako iznuren, sruši od te rane na zemlju. Vojnici pođoše ka mostu, a dvojica uzeše ranjenika između sebe. Kad su prešli most starješina im izdade neko naređenje i oni složiše oružje u kupu, a dvojica ostaše kod ranjenika da ga čuvaju. Ostali počeše da donose granje iz šume i da ga nabacuju na jednu gomilu. Kad je gomila narasla, potpališe vatru i posjedaše oko nje. Isprva sam se čudio što će im vatra na junskom suncu. No, ona dva vojnika koja su čuvala ranjenika privedoše ga do vatre, a na drugu stranu stadoše druga dvojica. Zenice mi se raširiše. Još ne mogu da vjerujem da je vatra naložena zbog ranjenika, kad, najedanput, kao po komandi, baciše ranjenika u plamen. On pokuša da se izvuče na drugu stranu, ali ga i tamo sačekaše dvojica i ponovo baciše u plamen. U sjećanju mi se urezalo da se to ponovilo jedanaest puta. Jedanaest puta iskakao je iz ognja i svaki put je sve više ličio na živu baklju. I ko zna dokle bi nacisti produžili da uživaju u toj jezivoj igri da im se žrtva nije, bez svijesti, stropoštala kraj vatre. Tada je odjeknuo najprije jedan, a zatim drugi pucanj iz pištolja. A onda su vojnici mimo uzeli oružje i uputili se uz brdo ka Đurđevici. Sa zgarišta lomače još se dizao dim. Bio sam izbezumljen.
Dok se sve to odigravalo, tražio sam u sebi snage da nešto uradim, ali šta? Da su bili bliži, na dometu bombe, možda bih nešto i pokušao, a ovako? Razmišljao sam o njemu, o tome ko je to bio što je na lomači žrtvovao svoj život za našu borbu, i zar je toliko veliki njegov grijeh što se borio za slobodu svoga naroda i svoju? Ili je to bila odmazda što se usudio da im gleda u oči kad su ga htjeli strijeljati? Možda sam se baš s njim srio prije dvije noći kad smo se, uplašeni, udaljavali jedan od drugog prilazeći Šadićima?
Sačekao sam noć 17/18. juna i sa prvim mrakom počeo sa približavati Sutjesci. Da bih prešao tih 700 metara i pregazio rijeku, trebala mi je čitava noć. Ujutru 18. juna bio sam tek na drugoj obali. Ali, toga jutra i neprijatelj je počeo napuštati njenu obalu i posjednute visove. Put ka slobodi bio je otvoren. Pogledao sam preko Sutjeske. Pod orahom u Šadićkom polju vidjela su se dva trupa.
Milan Radović
