Španski građanski rat (15)
Nacionalizacija
Krediti nisu davani onim radnim mjestima koja su odbila prihvatiti kontrolu vlade. Kao što je rečeno ranije, banke nisu preuzete pa je vlada imala veliku moć protiv radnika. Nacionalizacija velike industrije je provedena kako bi bila dovedena pod vladinu kontrolu. Tvrdili su da je to nužno za ratne napore. Tvrdili su da su kolektivi neučinkoviti i da je svako radno mjesto zabrinuto samo za svoj profit.
Ne može se poreći da je bilo nekih problema sa bolje stojećim kolektivima. Ali CNT je zahtijevao koordinaciju kroz socijalizaciju pod kontrolom radnika. Da bi se to izvelo, svakom obliku privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju morao bi doći kraj. Naravno, komunisti to ne bi dozvolili jer je to prijetnja njihovoj cijenjenoj srednjoj klasi.
Na selu je kolektivizacija bila dozvoljena samo na zemlji fašista, a imanja onih koji su podržavali Republiku, morala su biti vraćena. Koliko daleko su komunisti bili spremni ići može ilustrirati invazija na Aragon. Obrambeni savjet Aragona je proglašen ilegalnim u kolovozu 1937. godine. Tu deklaraciju slijedila je invazija koju je vodila 11. divizija generala Listera (član PSUC-a). Po izjavi CNT-a, zemlja, oruđe za obradu zemlje, stoka i konji koji su bili konfiscirani od desničara, vraćeni su vlasnicima. U nekim selima su farme bile lišene sjemena za sijanje, dok je 600 članova CNT-a uhapšeno. Ukupno je 30% kolektiva uništeno i priprema za žetvu prekinuta. Kao što se može pretpostaviti ništa osim mržnje, ogorčenosti i gubljenja iluzija nije rezultiralo tom invazijom i represijom koja je slijedila. Seljaci su se počeli pitati za što su se borili. Gubljenje iluzija je, bez sumnje, utjecalo i na propast fronta par mjeseci kasnije. Slični napadi su izvedeni na kolektive u Levantu i Castilli.
To pokazuje dokle su „socijalisti” iz Komunistčke partije bli spremni ići ispunjavajući Staljinove instrukcije. Još kobniji aspekt toga je bilo postojanje zatvora u Španjolskoj koji su pripadali sovjetskoj tajnoj policiji GPU (preteča KGB-a). Postojali su i u to nema sumnje. U prosincu 1936. godine „Pravda” je objavila: „I u Kataloniji je počelo čišćenje od trockista i anarhosindikalista. Bit će vođeno istom snagom kojom je vođeno u SSSR-u.”
O aktivnostma GPU u Španjolskoj o čijem je uspostavljanju odluka donesena po hitnom postupku na konferenciji u Moskvi 14. rujna, Krivicki kaže: „GPU je imao svoje specijalne zatvore. Njihove jedinice su vršile ubojstva ili otmice. Ubijali su u skrovitim tamnicama i organzirali leteće odrede.
Ministar pravde nije imao autoritet nad GPU. Bili su snaga ispred koje su drhtali i neki od najviših časnika Caballerove vlade. Izgledalo je kao da Sovjetski Savez želi zgrabiti lojalnu Španjolsku, iako je ona već bila u njihovom posjedu.” („In Stalin’s Secret Service”).
Cilj je bio eliminacija revolucionara. Svatko tko se usudio pričati o onome što se radilo, mogao je biti sljedeći koji će patiti. Nina, vođu POUM-a, ubio je GPU, kao i Camilla Bernerija, talijanskog anarhistu koji je kritizirao vodstvo CNT-a. Berneri je objavljivao i novine „Guerra di Classe” koje su zagovarale revolucionarni rat protiv fašizma. Ubijen je od „socijalista” zbog njegovih čvrstih revolucionarnih stavova. U srpnju 1937. godine 60 članova CNT-a je „nestalo”, što je termin tada, a i sada, korišten za one ubijene od strane tajne policije, pojam koji su koristili diktatori Latinske Amerike.
Dva puta
Dakle, pojavila su se dva, uzajamno isključena, načina borbe protiv fašizma. Prvi je onaj staljinista I njihovih pomagača: odstupiti sa svog puta da bi primirili gazde u Engleskoj i Francuskoj i uzaludno se nadati da će isti intervenirati. Voditi građanski rat, rat protiv legitimnog rukovodstva Španjolske, dati policiji drugorazrednu ulogu, ugasiti plamen revolucionarne politike, vezati tisuće komada oružja u pozadini da bi se ugušio radnički pokret, uništiti kolektivizaciju i žrtvovati uspjehe radnika i seljaka zbog međunarodnih interesa Staljina.
Drugo viđenje je kako bi revolucionarni rat trebao biti vođen: učiniti revolucionarnu politiku glavnim oružjem, dati tvornice onima koji u njima rade, širiti propagandu u fašističkoj pozadini, dati seljacima pravi razlog da se bore protiv Franca, dokazati im da će im kolektivizacija donijeti dobro, a ne dozvoliti da žive u strahu od staljinističkog uništitavanja kolektiva, dati zemlju seljacima i tako stvoriti bazu borbe koja će lišiti Franca mnogih vojnika koji su sinovi i kćeri seljaka.
Dati slobodu Maroku i organizirati ustanak protiv Franca, oduzelo bi mu glavni izvor zaliha i oružja. Apelirati direktno na europsku radničku klasu (čije vlade nisu imale interesa pomoći španjolskoj revoluciji). Apelirati na francuske radnike koji su 1937. godine ušli u drugu godinu nemira koji su započeli masovnim štrajkovima godinu ranije. Njihova akcija je mogla zaustaviti intervenciju Francuske i Britanije protiv revolucije.
Zaplijeniti rezerve zlata i oduzeti banke. Iskoristiti novac za kupovinu oružja, pobrinuti se da oružje ode na front, gdje je i najpotrebnije.
To su bile stvari koje je trebalo učiniti. Nisu bile osiguranje pobjede, ali su mogle zapaliti iskru koja se mogla proširiti Europom i tako razbiti izolaciju španjolske revolucije. Mogle su biti prekretnica za cijelu Europu, umjesto da Španjolska bude još jedna žrtva fašizma, a građanski rat predigra za krvavi svjetski rat.
Narodni front nije mogao izvesti te akcije jer je bio zasnovan na savezu klasa. Za radnike je bilo nužno preuzimanje potpune kontrole. To je bilo moguće, pogotovo u Kataloniji, gdje je regionalni kongres radničkih savjeta trebao uspostaviti radničku republiku. Taj primjer bi kasnije mogao biti ponavljan drugdje u Španjolskoj i mogao bi se voditi revolucionarni rat. Rat koji ne bi vratio komuniste, socijaliste ili republikance u vladu, već rat koji bi oslobodio mase.
Ali radnička klasa nije preuzela vlast. CNT, koji je bio u mogućnosti to učiniti, je to odbio. Okrenuli su se suradnji s drugima ili podržavali odluku za odlukom, potkopavajući revoluciju. Objektivno, vođe CNT-a i FAI-a su bile kontrarevolucionari. U situaciji dvojne vlasti, ili radnici odbacuju vladajuću klasu i preuzimaju vlast ili vladajuća klasa ponovo preuzima kontrolu. Ne postoji srednji put. CNT je suradnjom mogao ići samo jednim putem. Revolucija ne može biti izvedena napola. Radnička klasa se mora braniti ili je revolucija osuđena na propast. A zbog čega anarhisti nisu preuzeli vlast? Sada ćemo se vratiti na to.
Eddie Conlon
Nastaviće se
